Naime, suočen s vlastitom nemoći i propašću glavnog
plana u borbi s izbjegličkom krizom koja je nedavno
zahvatila i našu zemlju, premijer Zoran Milanović
nastoji doskočiti valovima kritika hrvatske i šire
javnosti, na način da se često hvali svojim dobrim
odnosima s Njemačkom, štoviše, svojim osobnim
telefonskim razgovorima s kancelarkom Merkel u svezi
koordinacije daljnjih aktivnosti.
Sličnu poziciju zastupa i ministrica
Vesna Pusić, koja se sada eto "nada", kako određena
doza kritičnosti predsjednice RH Kolinde
Grabar-Kitarović u odnosu na prvotne poteze
kancelarke Merkel (koja je najprije širom otvorila
njemačka vrata emigrantima i pozivala ih na slobodni
dolazak u zemlju, a sada je "podigla ručnu"), neće
prouzročiti "veće štete" u odnosima dviju zemalja
koji su zasnovani na prijateljstvu i suradnji.
Takve izjave čisto su politikanstvo
isluženih političara i služe isključivo u
predizborne svrhe, "igrajući" na simpatije koje
većina hrvatskog naroda gaji prema Njemačkoj,
narasle poglavito nakon pomoći te zemlje koju nam je
pružila u vrijeme Domovinskog rata i međunarodnog
priznanja, i kada su se drugi svjetski igrači
pravili "gluhi" i "slijepi" na započetu brutalnu
velikosrpsku agresiju na mladu hrvatsku demokraciju.
Istu onu mladu hrvatsku državu koju ministrica Vesna
Pusić, a usudio bih se reći, i većina članova
sadašnje Vlade (izuzeci, ukoliko ih ima, neka mi
oproste) nikada nije željela.
Zato bi bilo zanimljivo upitati
premijera Milanovića i njegovu ministricu, kao i
ostale članove Vlade RH, zašto su, ne tako davno,
upravo ovu Njemačku, na čelu s kancelarkom Merkel,
opstruirali i kroz nadzirane medije gotovo
izvrgivali ruglu, spominjući i njemačku ulogu u
Drugom svjetskom ratu, kada se raspravljalo o
njemačkom zahtijevu za izručenjem šefova
jugoslavenske i hrvatske (kolokvijalno zvane) udbe,
Zdravka Mustača i Josipa Perkovića? To su čak činili
pokušavajući, uz svesrdnu potporu ex predsjednika
Ive Josipovića, na silu mijenjati ustavni zakon o
izručenju hrvatskih državljana drugim državama kroz
sramotni tzv. lex Perković, pritom potpuno svjesno
kršeći netom prije potpisanu obvezu RH o primjeni
europskih pravnih stečevina kroz svoje članstvo u
Europskoj uniji.
Današnje pozivanje na svoje dobre
odnose s njemačkim državnim vrhom i lažni
zaštitnički stav prema "nemoćnoj" kancelarki kojoj,
eto, nema druge nego uplakana čekati da njezine
političke poteze brani jedna "veličina" poput Vesne
Pusić, čista je hipokrizija.
Pusić je uvrijeđena istinom koju joj
je predsjednica Grabar-Kitarović neuvijeno i iskreno
sasula u lice, kada joj je ovih dana rekla kako će
ministrica u hrvatskoj povijesti ostati upamćena po
dvije antologijske gluposti, o hrvatskoj agresiji na
BiH te o tome, da se teroristi ne kreću s običnim
ljudima već putuju zrakoplovima u biznis klasi.
Ali kako je Pusić u hijerarhiji
vlasti ipak puno niže od predsjednice države, ne
može si dopustiti direktan verbalni obračun s njom
već se služi podlom ali prozirnom metodom. Tako ona
u utorak kaže, u maniri iskusne diplomatkinje, kako
se "nada" da se odnosi dviju zemalja (Hrvatske i
Njemačke, op.a.) neće pogoršati zbog predsjedničine
izjave. Time želi ukazati na predsjedničinu
"nedoraslost" vođenju države i njenom izostanku
nužnog diplomatskog ophođenja (iako je istog u
današnjem svijetu napetih odnosa sve manje pa se
tako, primjerice. i mnogi političari iz uljuđene EU
olako razbacuju epitetima o npr. "fašistu Orbanu" i
punočemu drugom), a s druge strane ukazati svijetu
na svoju "uglađenost" koja joj, međutim, neće biti
dovoljna ni za minimalno ozbiljniju ulogu favorita u
utrci za udobnu stolicu glavne tajnice UN-a.
Podsjetimo, predsjednica RH Kolinda
Grabar-Kitarivić u ponedjeljak je, gostujući na
Novoj TV, kritizirala Vladu na čelu s premijerom
Milanovićem, za katastrofalnu nepripremljenost glede
izbjegličke krize koja je zahvatila Hrvatsku iako se
mjesecima ranije mogao predvidjeti upravo ovakav
razvoj događaja.
Pritom je predsjednica sasvim
opravdano spomenula pogrešnu politiku njemačke
kancelarke prijašnjih mjeseci i tjedana, u kojoj je
ista upućivala jasne poruke koje su objavljivane
diljem svijeta i koje su pozivale emigrante na
njihov slobodni dolazak u Njemačku. Štoviše,
Njemački državni vrh otvoreno je baratao iznosom od
800 tisuća izbjeglica koje Njemačka samo ove godine
namjerava primiti. Takva politika sve više unosi
razdor u njemačku javnost i tamošnju političku
scenu, pače, prijeti i otkazivanjem suradnje Angeli
Merkel od strane njezinih koalicijskih partnera,
prije svega onih iz najbogatije savezne države
Bavarske. Zbog tih okolnosti kancelarka Merkel je
uistinu "podigla ručnu", kako se to slikovito
izrazila hrvatska predsjednica, i rekla "stop"
daljnjoj stihiji. I tu nema nikakvih nejasnoća. Taj
"stop" sada uistinu dodatno koči prolazak emigranata
prema Srednjoj Europi, a koji je ionako zbog goleme
mase prispjelih ljudi i opiranja pojedinih država za
neometan a u biti ilegalan prolaz, bio spor.
Poradi svega ovog treba otvoreno
raskrinkati, najprije licemjerje premijera
Milanovića i ministrice Pusić, a onda i podlu
kritiku potonje prema hrvatskoj predsjednici koja se
samo"usudila" javno iznjeti istinu o kojoj ionako
ovih dana bruje mediji iz čitave Europe i svijeta.
Ali s istinom, aktualna hrvatska
vlada ionako ima velikih problema od samoga početka
svoje vladavine. Njihova obećanja data biračima kroz
famozni "Plan 21", istopila su se poput proljetnoga
snijega i prije negoli su se barem pokušala
ispuniti. Mandat ove Vlade prepun je obmana (da ne
kažem onu grublju riječ), manipulacija, licemjerstva
i traženja alibija za vlastite neuspjehe u greškama
onih prijašnjih vlasti, gotovo pa od "stoljeća
sedmog" na ovamo.
I zato u ovom smislu predsjednici
države treba pružiti potpunu potporu i zaštititi je
od žestokih politikantskih napada istrošenih i davno
jugoslaveniziranih političkih i društvenih elita i
njihovih medijskih potrkala, koji su se svi zajedno
osjetili ugroženi nakon neočekivane detronizacije
njihovog miljenika i zaštitnika Ive Josipovića.
Ali licemjerje i podlost sadašnjih
struktura vlasti, moraju biti i opomena predsjednici
Kolindi Grabar-Kitarović o tome, kako se jedinstvo
države ne može graditi s onima koji tu državu nikada
nisu željeli ili su, jednostavno, karakterno
ništavni ljudi. I jedno i drugo je podjednako
opasno.
Autor: Zoran Meter, dnevno.hr |
