Autor, aktivni sudionik stvaranja, obrane i političkog života Republike Hrvatske koji je svoja sjećanja odlučio ovjekovječiti u seriji knjiga, ovaj put posvetio se rasvjetljavanju dvaju iznimno bitnih segmenata suvremene hrvatske povijesti od kraja 1992. do sredine 1994.: prvi, pokušaj dvojice ljudi iz državnog vrha da izazivanjem ustavne i parlamentarne krize sruše HDZ s vlasti i ograniče ovlasti predsjednika Franje Tuđmana te, drugi, tadašnju državnu politiku prema Bosni i Hercegovini.
Povod za Manolićevu i Mesićevu drastičnu političku operaciju bilo je neslaganje s Tuđmanovom politikom prema BiH, no ova će knjiga pokazati da je geneza njihova razlaza kudikamo slojevitija. Politički obračun zbog Bosne, u travnju 1994., samo je kulminacija Manolić-Mesićeva nezadovoljstva, koje je počelo tinjati još potkraj 1992., kad se HDZ iz pokreta počeo transformirati u demokršćansku stranku i kad je Tuđman žrtvovao “lijeve i desne ekstreme”.
Epilog je poznat: Manolić i Mesić osnovali su novu stranku, a svoj razlaz s Tuđmanom zapečatili su optužujući ga za despotsko vladanje, za planiranje podjele BiH, itd. Osnivanje nove stranke, Hrvatskih nezavisnih demokrata, pokazalo se kao promašaj, no Mesićeva politička karijera ipak nije bila završena. Naprotiv. Upravo on naslijedit će Tuđmana na mjestu predsjednika Republike, a svoj dvostruki mandat iskoristit će za osvetnički obračun s Tuđmanovim političkim nasljeđem u dugogodišnjem procesu nazvanom detuđmanizacija.
Kako su nastali transkripti
Svoj politički triler Šeks je zasnovao na različitim dokumentima, no ponajviše na onima koji su javnosti poznati kao Tuđmanovi transkripti. Desetke transkripata s dramatičnih sjednica Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti, sjednica Predsjedništva HDZ-a, s pojedinačnih razgovora između Tuđmana i različitih aktera međunarodne i domaće politike – javnost će vidjeti prvi put. Iz njih se može vidjeti kako se krojila politika prema BiH, je li Tuđman dijelio Bosnu, ali i kako su se ponašali i što su govorili Tuđmanovi najbliži suradnici.
Zbog opsežnosti građe, knjiga je razdijeljena u dva sveska, s time da drugi svezak iz tiska izlazi ujesen 2017. godine.
Na ovome mjestu nužno je osvrnuti se na Tuđmanove transkripte: kako su i kada nastali te što se s dokumentima događalo prije i poslije smrti prvoga predsjednika. Prije svega treba naglasiti da je snimanje važnih razgovora u uredima predsjednika, premijera i u parlamentima posve legalno i uobičajeno i u najrazvijenijim demokratskim zemljama. Razlog je jasan: stvaranje arhivske građe za neka buduća vremena.
Preslušavanje audiosnimki i prepisivanje u zapisnike bilo je povjereno tajnicama u Uredu predsjednika, profesionalnim i povjerljivim osobama kojima je nadređen bio tajnik kabineta Gordan Radin. No transkripte nitko poslije nije autorizirao, pa lapsusi i ostale pogreške u njima nisu rijetkost. Nakon što bi nastali, svi transkripti odmah bi bili arhivirani i primjereno klasificirani. To znači da bi bili stavljeni u omotnicu na kojoj je bila naljepnica s oznakom Tajno ili Državna tajna – strogo povjerljivo, ovisno o vrsti sjednica, te bi bili pohranjeni u posebnu prostoriju.
Arhiva transkripata nije se mogla otvarati bez dopuštenja predsjednika. Najvažnije pitanje koje se tiče ove teme jest: što se s transkriptima događalo nakon predsjednikove smrti? Akademik Ivica Kostović, posljednji predstojnik Ureda predsjednika, ovako nam je odgovorio:
“Isti dan kad je predsjednik umro, sva arhiva i sva dokumentacija komisijski je zapečaćena u prisutnosti posebnog povjerenstva za pečaćenje, pregled i popis arhive Ureda predsjednika, a temeljem općih zakonskih propisa i Pravilnika Ureda predsjednika. Sve je rađeno zapisnički u nazočnosti svih relevantnih i odgovornih članova Ureda (pobočnici, tajnik kabineta, savjetnici, arhivisti, tajnice itd.), što je potanko navedeno u zapisniku 15. prosinca 1999. godine. Od toga dana postupalo se i razvrstavalo prema odluci Vlade, koja je 16. prosinca 1999. donijela hitnu odluku o načinu i postupku kojim će se provoditi odabir i izdvajanje zapisa i dokumenata nastalih djelovanjem dr. Franje Tuđmana.
Prema toj odluci, dokumenti su razvrstani na sljedeći način: sve s oznakom Državna tajna ili Tajna i sve dokumente Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) predati nakon popisa komisijski UNS-u. Sva dokumentacija radnih bilježaka HDZ-a trebala je nakon popisa biti predana predsjedniku i tajniku HDZ-a komisijski, a treća skupina – bilješke privatnog karaktera – trebalo je predati obitelji predsjednika. Dokumente UNS-a preuzelo je povjerenstvo UNS-a uz zapisnik, dokumente HDZ-a preuzeli su Vladimir Šeks i Drago Krpina (v.d. predsjednika i tajnik HDZ-a), a privatnu arhivu preuzela je obitelj Tuđman. Preostala dokumentacija ostala je u Uredu predsjednika. Završno izvješće u kojemu je popis svih dokumenata nastalih od 1992. do 1999. imalo je oznaku Državna tajna, a sve odluke o postupanju Povjerenstva UNS-a oznaku Službena tajna – vrlo tajno.”
No priča s transkriptima time nije bila završena. Zapravo je tek počinjala, jer je na scenu stupio novi predsjednik Republike Stjepan Mesić, koji je “režim Franje Tuđmana” počeo sustavno optuživati za gospodarski kriminal, ratne zločine i za pokušaj pripajanja dijelova BiH. Da bi “senzibilizirao hrvatsku javnost”, njegovi savjetnici dobili su zadatak da uđu u arhiv prvoga predsjednika, izdvoje sve dokumente koje bi se moglo smatrati kompromitirajućima za hrvatsku politiku do 2000. godine te da ih dostave odabranim medijima. Tako je počelo selektivno curenje transkripata. Nakon objave u medijima, dokumenti – iako klasificirani kao državna tajna – počeli su odlaziti u Haag, a Haaško tužiteljstvo uskoro će svoje optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka potkrijepiti upravo Tuđmanovim transkriptima, kao glavnim dokazom za postojanje “zajedničkog zločinačkog pothvata”.
Nekontrolirana predaja Haagu
Koliko je transkripata završilo u Haagu? Službenog podatka o tome nema, no razmjere nekontrolirane predaje dokumenata Haagu otkrio je profesor na Yaleu William Tomljanovic, koji je obavljao poslove haaškog istražitelja, te je 18. siječnja 2006. svjedočio na haaškom suđenju glavnom uredniku Hrvatskog lista Ivici Marijačiću i suradniku toga tjednika Markici Rebiću, koje se teretilo da su objavili tajni iskaz zaštićenog svjedoka. Iz njegova odgovora sucu doznajemo da je Ured predsjednika Mesića dostavio haaškom tužiteljstvu “točno 666” transkripata.
Većina tih dokumenata, rekao je, Haagu je bila dostupna već u travnju 2000., a on je često odlazio u Ured predsjednika kako bi ih pregledao. Vlada Ivice Račana deklasificirala je većinu dokumenata koje je tražilo haaško tužiteljstvo, no 11. siječnja 2001. odlučila je da se Tuđmanova arhiva pohrani u Hrvatskom državnom arhivu. Premda je odluka stupila na snagu odmah, Mesić je dokumentaciju predao tek početkom 2006. Sve to vrijeme bila je korištena za kriminalizaciju Tuđmanove politike.
Koliko su dokumenata Banski dvori i Pantovčak predali haaškom tužiteljstvu, teško je i pretpostaviti. Vlada je u ožujku 2003. izvijestila Sabor da je “od travnja 2000. dostavila Haaškom sudu one dokumente koji se odnose na zločine nad Hrvatima počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, na rat u BiH te na operacije Medački džep, Bljesak i Oluja. Dostavljeni su i transkripti razgovora o tim događajima, vođenih u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana. Sa svih dokumenata prethodno je skinuta oznaka tajnosti”. U vezi s ratom u BiH, predala je dokumente HVO-a, HIS-a, SIS-a i MORH-a. Istražiteljima Haaškog suda omogućen je i pristup u HDA, u kojem su 2000. pohranjeni dokumenti o ratnim operacijama u BiH.
Nema ni pouzdanog podatka koliko je transkripata uopće nastalo u vrijeme djelovanja Franje Tuđmana. General Krešimir Kašpar, koji je bio pobočnik predsjednika Tuđmana, ali i predsjednik povjerenstva koje je popisalo Tuđmanovu arhivu, izjavio je na sudu (svjedočio je u slučaju tužbe obitelji Tuđman protiv hrvatske države; obitelj je tražila pravo na predsjednikovu privatnu ostavštinu) kako su u arhivi, u kojoj su bili pohranjeni i transkripti, bila ukupno 10.493 dokumenta. Od toga je transkripata bilo ukupno 4.280. Uzme li se u obzir da su nastajali gotovo deset godina, može se reći da je u prosjeku snimljeno nešto više od jednoga razgovora dnevno.
Ova nevjerojatna priča o Tuđmanovim transkriptima pokazuje s koliko se žara Mesić obračunavao sa svojim prethodnikom. Tragedija je u tome što pravne reperkusije toga obračuna poput Damoklova mača i danas vise nad Hrvatskom, koja konačnu presudu šestorici čelnika Herceg-Bosne iščekuje sa zebnjom jer bi mogla biti proglašena agresorom u BiH. Vladimir Šeks u svojoj knjizi dokazuje suprotno: da Hrvatska nije bila agresor u susjednoj državi i da je dogovor Tuđmana i Miloševića o njezinoj podjeli običan mit.
Žarko Ivković, Večernji list
|