Rotacija jednih i drugih na vlasti kroz ova dva
desetljeća tako nije donosila napretka u razvoju
demokracije nego stalno obnavljanje samovlasti
samosilnika. Samovlasti koja samu sebe smatra
sveznajućom i svemogućom, koja sve odluke donosi sama,
koja vjeruje samo u svoje vlastite sposobnosti, čija se
volja postavlja kao najviši razlog iznad kojeg nema
daljnjeg kriterija, koja odbacuje volju zajednice, koja
se fokusira na samog sebe.
Jadranka
Kosor od svih hrvatskih diktatora bila je
najiskrenija, jer je dolaskom na vlast jasno i javno
obznanila podanicima da će vladati "čvrstom rukom". Za
razliku od nje svi ostali samosilnici su se pozivali i
pozivaju na demokraciju, dok su u zbilji imali veliku
volju za moć i političku moć su koncentrirali u svojim
rukama.
Takvu politiku provodi i Zoran Milanović. On je taj koji kreira politiku,
postavlja ciljeve, koji svoje namjere i postupke ne obrazlaže. Zasluge za
rijetke uspjehe pripisuje sebi, a za promašaje i neuspjehe okrivljuje druge, jer
su navodno nesposobni sprovesti njegove ideje i zamisli. On je personifikacija
Boga na zemlji, jer, kako kaže, samo uz i s njegovom inteligencijom ćemo izići
iz ovog stanja, a ne po Duhu Svetom.
Milanović je tipični primjer
samoljubljivog vođe koji ne trpi kritiku i diskusiju,
jer je njima osnov sumnja. On kod podređenih stvara
osjećaj kako sve ovisi od njega i kako bi bez njega
sve propalo. Od svojih podanika zahtijeva pokornost,
bespogovornu sljedbu i bezuvjetno slušanje. Svi oni
koji su poslušni, na ovaj ili onaj način, bit će
nagrađeni, a u suprotnom kažnjeni. Nagrada predstavlja
sve ono što poslušnicima donosi korist, ugled,
privilegije. Za uzvrat se traži poželjno ponašanje i
bespogovorno služenje. Poltroni ga bespogovorno i
pokorno slijede. Priznaju ga i za njih je on "simply
the best", iako kao takav niječe pravdu, jednakost,
humanost, slobodu.
Samovlasti,
autokratskog vladanja, superiornog i svemoćnog vođe ne
bi bilo bez poltrona, niti bi poltrona bilo bez vođe.
Poltroni uspijevaju samo u autokratskoj sredini, a
Hrvatska je zoran primjer takve sredine u kojoj je
veoma izraženo ulizništvo, puzavost, beskićmenjaštvo,
laskavost, gmizavost, udvorništvo, podrepaštvo.
Pravilo poltrona je hvaliti što vođa hvali i kuditi što vođa kudi i ako vođa
kaže danas jedno, a sutra drugo to treba bez pogovora prihvatiti pa i onda kad
to znači "skakanje samom sebi u usta". Svaka kritika je izostavljena i
nepoželjna. Hrvatska je primjer takvog poltronstva.
Primjera slijepog podržavanja vođe ima
mnogo. Evo njih nekoliko:
- Premijer-diktator tako hvali "Jovanovićev" zdravstveni odgoj kao human,
plemenit, pravedan, a poltroni ga bezrezervno podržavaju bez obzira što se,
prema tumačenjima, njime povrjeđuju Opće deklaracije o ljudskim pravima UN-a,
članak 2. Prvog protokola Europske konvencije i sam hrvatski Ustav.
- Dolazeći na vlast obećavao je kako će učiniti sve da bude posla, rada, novca
i reda, da će biti poštenih plaća za pošten rad, da će njegova politika biti
politika pravednosti i poštene plaće za sve, da će izvući Hrvatsku iz krize.
Danas, kad je potpuno jasno da nije imao dovoljno inteligencije ostvariti
obećano, govori i zahvaljuje građanima na strpljenju, što podnose krizu,
odnosno, drukčije rečeno, trpe bijedu, siromaštvo, neimaštinu, nezaposlenost,
neplaćenost za rad, nepoštene i nepravedne plaće.. I uz sve to još svoju vlast
naziva poštenom vlašću.
Može li biti pošten onaj koji jučer govori jedno, a danas drugo, koji laže,
manipulira, obmanjuje, koji vara i koji je licemjeran? Može, ali samo za mnoštvo
ulizica, puzavaca, beskičmenjaka... Samo oni ne osporavaju njegovu
"inteligenciju", "mudrost", ocjene i odluke i sve dok je oko njega i uz njega
toliko mnoštvo poslušnih i pokornih poltrona - parazita koji odobravaju njegovu
pogrešnu politiku, to jest, politiku kakva god ona bila - u Milanovića će sve
više bujati narcizam, osjećaj sveznalaštva i vjera u ispravnost odluka i
vlastitih uvjerenja.
Niti bivši hrvatski vlastodršci nisu
bili suprotnost današnjem, a to što današnji vjeruje
da je nepogrešiv, da je svaka njegova odluka pravedna,
humana, plemenita, genijalna, vizionarska., koji
vjeruje kako je centar svega i njegov osjećaj da je
nezamjenjiv, da nema alternative njegovoj vlasti, da
sve može, rezultat je upravo bespogovorne odanosti
ulizica i slatkorječivih udvorica koji mu stalno
iskazuju beskrajno divljenje i ponavljaju da je
najpametniji, najinteligentniji i najgenijalniji
čovjek.
Hrvatski
poltron uvijek je spreman na poslušnost onome tko ima
moć i autoritet, čak i u slučaju kad se to protivi
njegovom uvjerenju, čak i u slučaju kad savjest
naređuje drukčije, jer je suviše slab da bi se,
slušajući svoju savjest, otvoreno suprotstavio
autoritetu i njegovom zapovijedanju, da bi kritizirao
autoritet.
On ne misli svojom
glavom, jer takav stav nije preporučljiv. Ne želi nikakvo diferenciranje i
zatire sve što se ne povodi za općim "njegovim mišljenjem", jer on nema svoga
mišljenja. Protiv svega onoga što nije po njegovoj mjeri, po mjeri gospodara, po
prosječnoj mjeri i shvaćanju, što se uzdiže iznad te prosječnosti, protiv svake
ideje ili aktivnosti koja ugrožava i mijenja njegovu poziciju, obračunava se i
bori svim načinima i sredstvima, jer su takve ideje i aktivnosti neprihvatljive.
Time, ukupno gledajući, poltroni napreduju i stječu privilegije, povlastice,
koristi, bolji i sigurniji status, milost i naklonost gospodara. Čuvaju stečene
pozicije.
Služenjem i klanjanjem bore se za mrvice vlasti. Postaju mali autokrati koji
se sagibaju pred onim tko je stvarna moć, a s druge strane gaze sve druge ispod
sebe.
Hrvatski poltroni, su ono stablo na kojem rastu i uspijevaju sva naša zla.
Između ostalog oni su onaj čimbenik koji sustav, vođe i sve druge nositelje
sustava tjeraju u još veći mrak, jer oni su oslonac na kojeg se oslanja i na
kojeg se svaka diktatura može osloniti. Vezani su uz diktaturu i vođu diktatora,
jer se boje izgubiti svoje stečene pozicije i povlastice ako diktat padne. Stoga
je njima sluganstvo i podaništvo primarni i glavni cilj.
Uz sve to karakteristika hrvatskih poltrona je i prevrtljivost. Naime, svaka
samovlast može pasti i urušiti se, ali ne i hrvatski poltroni. Primjer pada Ive
Sanadera i Jadranke Kosor pokazuje da se oni ne libe odlazećoj i potonuloj
vlasti okrenuti leđa i pružiti svoju dodvorničku ruku dolazećoj vlasti. Uspješni
su jedino u tome da znadu dobro održati ravnotežu da ne padnu.
Mnogi od tih bezbožnika, koji štuju,
služe i klanjaju se lažnim bogovima, ostvaruju korist,
uspjeh, bogatstva i čovjeku se ponekad učini da je put
tih bezbožnika pravi put i poželi ići takvim putem,
jer vidi kako se bezbožnik na takvom putu bogati i
uspijeva. O, kad bi mu se dalo da vidi kraj tog puta!
Autor: Mirko Omrčen
|