STANIMIROVIĆ, Vojislav (Tovarnik, 19. 8.1953)
psihijatar, "oslobodilac" Vukovara od Hrvata, politiÄar,
predsednik SDSS, danas zastupnik srpske manjine u
hrvatskom Saboru. Å kolovao se u Beogradu, profesionalnu,
ratnu i politiÄku karijeru razvijao u Hrvatskoj. Njegov
glavni posao u životu vezuje se za vukovarsku Opštu
bolnicu na Äije Äelo je doÅ¡ao poÅ¡to je 18. novembra
umarširao u devastirani Vukovar kao glavnokomandujući
Saniteta za zapadni Srem. O tome kako se našao u
falangama koje su opsedale i uništavale Vukovar, on će
mnogo godina kasnije reći: "Bio sam uhapšen 25. jula
1991. godine, poslije Äega sam pobjegao u Srbiju, gdje
su me mobilizirali i zadužili za zdravstvo. JNA me je 1.
juna 1992. godine postavila za direktora vukovarske
bolnice, a u politici sam od 1993. godine."
Međutim, ova isprana biografija skriva
da je Vojislav Stanimirović, kao dobar poznavalac
prilika u Vukovaru, zajedno sa Goranom Hadžićem,
zapravo, prvi ušao u razrušenu bolnicu. Takođe,
ponalogu Hipokratove zakletve, svesrdno je pomogao u
konaÄnoj trijaži bolesnika i ranjenika u bolnici,
otpremivÅ¡i njih 262 na poljoprivredno dobro OvÄara,
gde je potom nad njima izvršena egzekucija. O tome
kako je shvatao status zarobljenika i ranjenika u
ratu, Stanimirović nas je nedavno obavestio u
intervjuu za Politiku: "Imamo informacije da su u
bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u
bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predati mogu
da rasvetle Å¡ta je tu istina, koliko je bilo stvarnih
bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim
protokolima, zapravo su preobuÄeni vojnici."
Prema Stanimiroviću, bilo je sasvim
legitimno sve te zarobljenike likvidirati po kratkom
postupku i zakopati ih u masovne grobnice. Indikativno
je to da on nikada, sve do nedavnog dolaska Borisa
Tadića u Vukovar, nije otiÅ¡ao na OvÄaru. Svoj prvi
povratak na mesto zloÄina, Stanimirović je iskoristio
da bi medijima još jednom poslao svoje poznato viđenje
proÅ¡losti, tj. da "ne stoji da su Srbi poÄeli taj rat"
niti da su JNA, TO i srpske paramilitarne formacije
uništile grad, izvršile egzekucije i proterale
nesrpsko stanovništvo. Isto tako, odahnuo je dušom jer
je "Tadić kao predsednik Srbije preuzeo odgovornost na
sebe".
Međutim,
Stanimirovićev tekst objavljen na stranicama lista
Vojska Krajine, jasno govori kakva je bila njegova
pozicija spram grada na Vuki: "Tog 18. novembra 1991.
pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške
vlasti u Vukovaru - vukovarska bolnica." Bolnica je
preimenovana u Zdravstveni centar "Sveti Sava", a njen
novi direktor Stanimirović se posvetio politiÄkoj
karijeri izgradnje zone visokog stepena besvesti koju
istorija pamti pod nazivom Republika Srpska Krajina.
Kao visoki funkcioner SDS, bio je ministar bez
portfelja u (drugoj) Vladi Milana Babića. Takođe, u
vreme potpisivanja Erdutskog sporazuma (12.11.1995),
Stanimirović je statirao "kao Srbin", dok je potpisnik
za SRJ bio Miloševićev ministar inostranih poslova
Milan Milanović, koji je o tome svedoÄio i u Hagu.
Budući da je Stanimirovićeva partija SDS bila
ozloglašena i nelegalna, tokom Prelazne uprave
Žak-Pola Klajna formirana je SDSS (mart 1997), nova
srpska partija nastala fuzionisanjem SDSa i PupovÄeve
Samostalne srpske stranke. Tako je Vojislav
Stanimirović zajedno sa Miloradom Pupovcem došao na
njeno Äelo.
Radovan Karadžić je 1995. na Palama odlikovao Vojislava Stanimirovića "Ordenom
za ratne zasluge u Podunavlju". Gotovo svi Stanimirovićevi saborci iz tog doba
su završili u Hagu, ili su se odmetnuli u šume. On je jedan od retkih koji sa
punim politiÄkim kapacitetom vodi i dalje politiku nepromenjene retorike i Å¡to
je joÅ¡ važnije - nepromenjenih politiÄkih ciljeva.
VIDEO
Piše: Antun Ivanković
|