Voliš li Domovinu?

Naravno da volim, najčešći je odgovor, jer je logično da svatko voli svoju Domovinu.

No, čini mi se, što si dalje od nje više je voliš i cijeniš. Vidiš neke stvari možda i bolje od onih koji stalno u njoj žive. Rekla bih, treba otići van i pogledati Domovinu izdaleka, osjetiti tu čežnju i ljubav, znati se radovati kad joj dobro ide, ali i osjetiti tugu i žalost ako joj loše krene. Postane ti jasno da voliš jednako travku i kamen, plavo nebo i oblake, njezina gorda brda i zlatne ravnice, potoke što šume, vijugave rijeke i more sinje. I iz daljine k'o na dlanu vidiš sve čari njezine što ti svakodnevno bijahu na dohvat ruke, a ostadoše nezapažene.

Upitah se: koliko ja poznajem moju Domovinu? Što znam o njenoj burnoj povijesti, njenoj dalekoj prošlosti ali i sadašnjosti, o njezinim znamenitostima, o njezinom Bogom danom prirodnom bogatstvu, njezinim ljepotama? A onda upadam u zamku, upletena u klupko pitanja na koja pokušavam odgovoriti putujući mislima kroz Domovinu od Iloka do Prevlake.

Što zapravo znam o Iloku, Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, prekrasnoj ravnoj Slavoniji? Što znam o Hrvatskom Zagorju i lepim Zagorskim bregima, Međimurju, Podravini, Istri, Baniji, Kordunu, Lici, Gorskom Kotaru? Što znam o Dalmaciji, dalmatinskoj Zagori? Znam li toliko dovoljno da mogu svakom strancu koji me upita, reći ono najvažnije o Dubrovniku, Zadru, Šibeniku, Zagrebu ili bilo kojem drugom gradu i mjestu u Domovini?

Od moga zadnjeg susreta s Dubrovnikom prošlo je poprilično puno godina. Odmah na ulazu u grad primjećujem promjene. Taj biser Jadrana treba čuvati i sačuvati za daljnja pokoljenja, kako su ga nama naši pradjedovi i djedovi predali. Jer, Dubrovnik je bogata riznica. Već svojim izgledom, opasan zidinama i tvrđavama priča svakom posjetitelju o svojoj povijesnoj i kulturnoj baštini.

Na putu iz Dubrovnika obećah dugogodišnjem velikom prijatelju, da ću, ako stignem, navratiti u njegovu župu Radobilje, odnosno Katuni-Kreševo o kojoj mi uvijek ponosno priča. Blagdan je Velike Gospe koji se ne propušta ma gdje bili, reče mi on. Neki na taj dan dolaze svake godine čak iz Australije, Južne Afrike, Amerike, a drugi prema svojim mogućnostima. Kroz stoljeća ih je održala na okupu upravo vjera u Boga i ljubav prema Domovini, što je vidljivo i opipljivo na svakom koraku. Stoga nije čudno što u novijoj hrvatskoj povijesti bijahu prvi koji podigoše, ispred same crkve, velebni spomenik utemeljitelju hrvatske države, dr. Franji Tuđmanu, prikazujući ga u nezaboravnom momentu nakon oslobodilačke akcije Oluja na Kninskoj tvrđavi, ruku dignutih u vis, iznad kojeg vijori hrvatski barjak. Spomenik je isklesan iz kamene stijene, viskok je 4 metra, s posvetom "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što". Postavljen je ispred zvonika, s desne strane glavnog ulaza u crkvu. Zvonik krasi jedna posebnost neviđena u svijetu.

Naime, u domovinskom ratu iz ove je male župe sudjelovalo više od 200 branitelja od kojih je 5 teško ranjeno, a 10 ih je dalo svoje živote za nju. Njima u čast i trajno sjećanje podignut je spomenik s lijeve strane crkve na kojem je, uz imena poginulih branitelja, istaknut reljef Hrvatske za koju su ginuli, a pored reljefa križ s hrvatskim pleterom, simbolom patnje s nadom i vjerom u Uskrsnuće.
Ne samo da su ljudi ovog kraja po mnogočemu posebni. I njihov župnik, don Vjećeslav Šupuk je takav; dobar čovjek, svećenik i veliki domoljub sa braniteljskim priznanjem. Tragovi njegovog nesebičnog pastoralnog i duhovnog rada vidljivi su na svakom koraku. On osluškuje bilo svojih župljana i ovog kraja, te njihove ideje, želje i projekte pretvara u velika djela. Zato nije čudno što je u vrijeme domovinskog rata bio uz branitelje, donosio im na bojišnicu ono najpotrebnije: hranu, odjeću i obuću i dijelio im krunice. Podijelio ih je više od tri stotine. Bio im je župnik, prijatelj, ali i ohrabrenje u teškim ratnim uvjetima.

A kako ovjekovječiti te dane zajedništva da budu na trajni spomen kako je Domovina obranjena i stvorena uz pomoć molive i krunicom oko vrata? Branitelji su dali ideju, a župnik ju je ostvario. Upravo na tom zvoniku pokraj crkve visi najveća krunica u Hrvatskoj, a vjerojatno i na svijetu. Krunica 30 m duljine i to od balota! Koje li simbolike i u tome! Podneblje je to Dalmatinske Zagore gdje se tradicija još uvijek čuva i poštuje "od kad je balote i svita" rekli bi muškarci. Oni svoja nedjeljna popodneva obično provode uz balote, koje predstavljaju opuštanje i rekreaciju, njegovanje zajedništva, ali i odmjeravanje balotskog umijeća.
Krunica od balota, spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i spomenik poginulim braniteljima - sve na jednom mjestu uz crkvu - svakom posjetitelju daju do znanja koliko je velika njihova privrženost Vjeri, Domovini i tradiciji.

Dolazeći prema crkvi izgrađenoj 60-tih godina prošlog stoljeća, koja bijaše u nadogradnji, čiju unutrašnjost poslije mise razgledah, ostadoh iznenađena vidjevši još jednu crkvu kraj nje, ali puno stariju. No, sv. Misa na blagdan Velike Gospe je služena ispred stare crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja spada među jednu od najstarijih crkava koju su Hrvati sami gradili. U spisima stoji da je to župna crkva sela Katuni i Kreševa, sagrađena na granici dvaju sela, a uokolo je groblje.

Kada je sagrađena? Zna se da je današnja crkva sagrađena na mjestu starije, jer je 16. lipnja 1718., nakon 2. pastirskog posjeta splitskog nadbiskupa Cupilli, zabilježeno: "Crkva u Katunima vrlo je stara, jer je sagrađena prije devet stoljeća i zaista je ruševna i nikad se nije popravljala". Iste godine, župnik dobiva dozvolu od općeg providura za Dalmaciju, da može koristiti neke zidine za popravak crkve. Crkva je nakon toga sazidana što potvrđuje i natpis na nadvratniku napisan bosančicom "Na 1722 mađa 5", a korišten je stari materijal što se vidi iz nadgrobnih ploča s ukrasnim motivima koje su ugrađene u zidove crkve.

U zapisima stoji da se na crkvi radilo tijekom cijelog 18. st. i da je produživana, što se vidi već na vanjskom dijelu samih zidova. O vanjskom, ali i unutrašnjem izgledu crkve nekad i danas, postoje zapisi. Ulazeći u tu jednobrodnu građevinu s bačvastim šiljastim svodom i dubokim svetištem koje krasi lijep glavni oltar izrađen od mramora, zabilježeno je da je crkva tijekom 18. i 19. st. bila opremljena suvremenim umjetninama što se vidi i po monumentalnoj slici Filippa Naldia iz 1759. g., a riječ je o ulju na platnu (430-240 cm) koja prikazuje Posljednji sud.

Da ova župa obiluje mnoštvom i raznolikošću spomenika još od ilirskih vremena pa do danas, svjedoči i stećak, odnosno vanjski oltar ispred crkve.

Dolazim do zaključka, da se nalazim u kraju gdje se još mnogo prije otkrića Amerike živjela demokracija ispisana u Poljičkom statutu, gdje je hrabrost bila vrlina, a poštena riječ zakon. Prvi oblik Poljičkog statuta je nastao negdje na prijelazu iz 11. u 12. stoljeće, a najstariji očuvani rukopis datira iz 1515. god. Iz njega su učili i naučili mnogi o zakonima i društvenom uređenju, što je u svojoj knjizi zapisao francuski maršal Marmont. On je 1807. u vrijeme Napoleonove vladavine ukinuo šest stotina staru Poljičku republiku. Radobilja je bila nekad i na granici dviju država, između Mletačke republike i Turskog carstva, no ne zna se točno i sa sigurnošću kad je Radobilja, ili jedan njezin dio, pao pod Turke. Ovo je mjesto u kojem je 7. veljače 1926. g. Stjepan Radić održao govor pred oko deset tisuća prisutnih. Ovo je kraj gdje je voljeti dom i Domovinu u venama i prelazi iz koljenja u koljeno, pa je tako iznjedrilo mnogo domoljuba, poznatih ili manje poznatih imena, od svećenika, povjesničara, književnika, pjesnika, arhitekata, građevinara, poduzetnika itd.

Na mjestu sam Kreševu, odakle, čini mi se, pogled seže u nedogled, okružena netaknutom prirodom i božanstvenim mirisima raznog bilja, obrađenim vinogradima, uređenim i novim prekrasnim kućama i slušam priču o brdima Move koji se u daljini vide, s još neistraženim zidinama grada Nezgrije. Nalazim se u mjestu odakle je u Europu, koja prešućuje Boga i odbacuje križ, upućena poruka križem.

Da. Najvećim hrvatskim 30 m visokim križem na brdu Glavici, kojeg je projektirao arhitekt, sin ove župe. Put koji vodi do križa obilježen je s četrnaest postaja Križnog puta. Svaka postaja je dar jedne obitelji, a put prema križu svojom vijugavom izvedbom asocira na put od Dubrovnika prema Vukovaru.

Kako bi pridonijeli ljepoti i izgledu svoga kraja te očuvali kulturno i povijesno blago, iako raseljeni svuda po svijetu, oni grade, rade i obnavljaju ne samo svoju djedovinu i svoje posjede, oni se natječu u donacijama za opće dobro. Prkosili su njihovi djedovi i pradjedovi svim osvajačima i vlastima što su se izmjenjivale, a oni koji su trbuhom za kruhom odlazili, vraćali su se i ostajali tu. Svoji na svome. Tu sponu povezanosti s rodnim krajem vidjeh upravo na blagdan Velike Gospe.To vidljivo zajedništvo, najprije oko oltara Gospodnjeg iskazano kroz molitvu i skladno pjevanje, a onda i uz zajedničko blagovanje okupljenih u obitelji uz neizostavnu gangu, daje do znanja da su ljubav prema Bogu, domovini i obitelji, tradicijske vrijednosti od kojih se ne odstupa.
Ovaj prekrasan kraj i drage jednostavne ljude napustih obogaćena još jednim saznanjem više i spoznajom kako je potrebno vrlo malo truda da čovjek u samo nekoliko sati otkrije čari i ljepote Domovine.

Piše: Milica Krakan

Izvor: Društvene obavijesti broj 110, siječanj 2013.