Vlast već odavno ima plan. Sve Nijemce ili likvidirati
ili protjerati iz zemlje kako bi se otvorila mogućnost
provođenja agrarne reforme i kolonizacije, te radikalne
promjene demografske/etičke slike Jugoslavije.
U
Jugoslaviji živjelo 500.000 Nijemaca
Prema znanstvenim radovima dr.sc.Vladimira Geigera,
iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, koji
više od 20 godina proučava poratna zbivanja na ovim
prostorima, a posebno stradanja folksdojčera,
procjenjuje se da je od njih 500.000, koliko ih je
živjelo na području Jugoslavije do kraja Drugog
svjetskog rata, približno 240.000 bilo evakuirano pred
naletom Crvene armije i partizana, te se nikada više
nisu vratili na svoja ognjišta. Izuzmemo li one koji
su bili mobilizirani u postrojbe Wehrmachta i
Waffen-SS, gotovo 200.000 jugoslavenskih Nijemaca
civila potpalo je pod komunističku vlast u
Jugoslaviji, a od toga njih približno 70.000 izgubilo
je živote u logorima. Ostatak je nestao tijekom
etničkog čišćenja ili je, pak morao izbjeći. Ovome
treba pridodati i približno 10.000 slovenskih
folksdojčera vojnika i civila koji su stradali za rata
i poraća. "Prema svim proračunima proizlazi da je broj
stvarnih ljudskih gubitaka jugoslavenskih Nijemaca
iznosio gotovo 100.000 osoba, navodi se u jednoj od
Geigerovih studija. U isto vrijeme prema
njemačkim/folksdojčerskim zapisima između 1944. do
početka 1948., u logore je internirano približno
170.000 ljudi. U logore su upućivane cjelokupne
obitelji, starije osobe, žene s djecom, bez obzira na
dob. Ondje je od posljedica zlostavljanja, zime,
gladi, tifusa i dizenterije umrlo približno 70.000
pripadnika njemačke manjine. Broj žena i djece koji su
umrli bio je vrlo velik; čak 26.000 Njemica, te 6.000
djece (od kojih je 5.582 poimenično identificirano).
"Logori nisu zatvoreni ni 1947.godine, a tada su
ukinuti samo logori za folksdojčere na području
Hrvatske. Oni koji u međuvremenu nisu stradali u
logoru ili pak pušteni, prebačeni su u logore u
Vojvodini. U Jugoslaviji su logori za folksdojčere
ukinuti tek u ožujku 1948.", potvrdio nam je dr.
Geiger.
Sve su im
uzeli
Politički okvir za etničko čišnjenje Folksdojčera
stvoren je 21. studenoga 1944., kada je donesen akt na
zasjedanju AVNOJ-a o prijelazu u državno vlasništvo
neprijateljske imovine. Pod udar je došla svaka osoba
njemačke narodnosti koja se nije izravno suprotstavila
nacizmu. Iako je jedan manji dio folksdojčera
sudjelovao u oružanom otporu nacistima, to se nije
uzimalo previše u obzir. Slijedila je za golemu većinu
konfiskacija imovine i protjerivanje, odnosno
upućivanje u logore. Njihova sudbina bila je vezana uz
propast Trećeg Reicha. Do potkraj Drugoga svjetskog
rata jugoslavenski folksdojčeri, muškarci, uglavnom su
bili dragovoljno ili prisilno mobilizirani u njemačke
vojne i poluvojne postrojbe i u kućama su ostali
starci, žene i djeca. Njemačko stanovništvo koje nije
izbjeglo ili bilo do tada protjerano, bilo je tijekom
i nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji
pobjednika, ističe u studijama dr.Geiger. Bezakonje,
pljačke, maltretiranja, ubojstva, silovanja žena,
postali su potkraj rata i neposredno nakon njega
folksdojčerska svakodnevnica, ali i ne samo njih, nego
svih potencijalnih političkih protivnika iz svih
nacionalnih/etničkih skupina. U zavičaju su ostali
mahom folksdojčeri koji nisu bili izloženi neposredno
ratnoj opasnosti i koji se nisu smatrali odgovornima
za događaje u tijeku rata, očekujući da će se nastupom
mira vratiti njihova rodbina, susjedi i prijatelji, ne
pretpostavljajući da bi im se mogla pripisati
kolektivna krivnja. Posao eliminacije preuzeo je Odjel
za zaštitu naroda - OZNA. Masovna ubojstva
folksdojčera organizirano su provedena u mnogobrojnim
mjestima, posebice u Vojvodini (Alibunar, Bačka
Palanka, Banatski Despotovac, Bečkerek, Charlevill,
Kikinda, Kovin, Mastort, Mramorak, Nemačka Crnja,
Omoljica, Pančevo, Ruma, Sarča, Sivac, Srijemska
Mitrovica, Stara Pazova, Starčevo, Vrbas, Vršac,
Zemun, Zichydorf). "Očito ne bez naređenja, odobrenja
i(li), pak, znanja najviših tijela i pojedinaca
Jugoslavije, uključujući i Josipa Broza Tita, navodi
dr.Geiger.
Priča o
Jakobu
Povijest govori: Jakob Sohl-Daxer tada je imao 13
godina, svjedočanstvo je iz knjige N. Stefanović
"Jedan svijet na Dunavu", a opisuje se logor koji se
nalazio u Knićaninu (Rudolfsgnad) u Banatu. Od 18
tisuća logoraša ondje je te 1946. godine bilo čak
8.288 djece do 14 godina.
- Najteža je bila zima 1946. Četiri dana oko Božića
nije bilo hrane. Počela su masovna umiranja. Rekli su
nam da zbog velikog snijega nije moguće dovoziti
hranu. Mi nismo imali ništa, sve nam je bilo oduzeto.
Ni komad sapuna, ni zdjelu, šalicu... Od ogrjeva
ništa, i kad su ljudi trgali plotove ili razvaljivali
šupe, onda su stražari pucali i ubijali koga su
zatekli; onog tko nije uspio pobjeći. U početku je
dnevno umiralo 70, zatim po stotinu, mislim da je
granica bila 120 ljudi osoba. Najviše su stradala
djeca u logoru. U gostionici su bila smještena djeca
pred smrt. Umirala su od gladi. Nekima je lice
trunulo, zubi ispadali. Stanovao sam preko puta i
cijele noći slušam tihe jecaje, nisu smogli snage ni
da plaču. Ostavljeni su bili da umru, i to nekoliko
stotina djece".
Tifus, uši,
glad...
U logorima su se zbog pomanjkanja higijene pojavile
uši koje izazivaju pjegavi tifus. Povjesničar Vladimir
Geiger u svojim znanstvenim radovima navodi iskaze i
sjećanja nekih od logoraša u Slavoniji, među njima
Hede Schestak rođ. Dibisch: "U samom logoru je bilo
strašno. Vladale su bolesti, pretežno pjegavac,
para-tifus i dizenterija. Bili smo gladni i
iscrpljeni. Raditi smo morali cijeli dan bez hrane...
Barake su bile pune stjenica i ušiju". Drugi logoraši
navode da su u početku dnevno umirale dvije, tri
osobe, a nakon višemjesečna boravka u logoru,
primjerice onom u Valpovu, umiralo je dnevno po 20-30
osoba. Problem s tifusom početkom travnja 1946.
postaje toliko velik da se zaraza širi izvan logora
Valpovo na okolno stanovništvo, te prijeti epidemijom
širih razmjera. Tek tada su uslijedile opširne mjere
cijepljenja i tifus je uklonjen. Dr.Geiger s Hrvatskog
instituta za povijest ističe da je kroz logor Valpovo
prošlo prema svim vrlo pouzdanim navodima i procjenama
približno 4.000 logoraša, uglavnom starijih osoba,
žena i djece. Do svibnja 1946., kada je logor Valpovo
raspušten, stradale su najmanje 1.074 internirane
osobe, uglavnom od gladi, dizenterije i tifusa.
Ubijanja i smaknuća logoraša, osim u nekoliko
slučajeva koji su nedvojbeni, u logoru Valpovo nije
bilo. Prema dokumentiranom iskazu upravitelja logora
Josipa Globočnika, tek nakon dolaska medicinske ekipe
u proljeće 1946. koje su raskužile logor DDT-om
(sredstvo za uništavanje gamadi, iznimno djelotvorno
protiv ušiju prenosnika tifusa pjegavca), te nakon što
se odjeća počela iskuhavati, tifus je postupno nestao.
Inače, prašak DDT i tablete pristigle su uz pomoć
UNRR-a u Jugoslaviju, te je tifus u Hrvatskoj i
Jugoslaviji uglavnom uklonjen.
Žene su
bile okrutnije
Većina logora bila je ograđena visokom bodljikavom
žicom i kulama stražarama. Dr.Geiger u svojim
istraživanjima navodi da su u Valpovu folksdojčeri
bili smješteni u barakama, muškarci i žene odvojeno.
Barake nisu imale rasvjetu i grijanje, nisu imale
stakla na prozorima, te su oni zatvoreni daskama.
Ljudi su ležali na drvenim krevetima ili podovima bez
slame (često u brojnim logorima i bez pokrivača). Tko
nije mogao pronaći mjesta, morao je spavati vani, u
unutarnjem logorskom dvorištu. Logorska uprava i
straža postoje u napuštenom njemačkom selu Krndija kod
Đakova. Ondje je logoraše čuvalo 14 pripadnika
jugoslavenske Narodne milicije od kojih su četiri
žene, koje su, prema iskazima i sjećanjima logoraša
bile najokrutnije. Kroz logor je prošlo približno
4.000 ljudi, a približno 1.500 ondje je smrtno
stradalo.
Andrija je
likvidirao 22 žene
U logorima je bilo i otvorenih umorstava. O tome
svjedoči i postupak komandanta upravitelja logora
Pusta Podunavlje u Baranji, koji je bio neki Andrija,
Srbin iz Bijelog Brda, nedaleko od Osijeka. Prema
iskazima svjedoka, koje navodi povjesničar dr.Geiger,
upravitelj logora vatrenim oružjem usmrtio je najmanje
22 osobe, uglavnom nemoćne i žene. Posljednji veći
logor za folksdojčere u Hrvatskoj bio je logor
Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka. Kada je raspušten u
siječnju 1947., logoraši su prebačeni u logor Knićanin
u Banatu, koji je postojao do ožujka 1948., a koji
mnogi zbog bolesti i gladi nisu preživjeli. Brojni
grobovi folksdojčera preminulih u logorima Hrvatske
nisu nikada označeni. Ukoliko su imali oznaku tada su
to bili jednostavni drveni križevi. Kod logora
Šipovac, nedaleko od Našica, 60-ih godina 20.
stoljeća, križevi su s grobova uklonjeni. Zemljište na
kojem se nalaze grobovi danas je obradivo, bez ikakvih
grobnih oznaka.
Najveći i
naokrutniji logori
Najveći logori za pripadnike njemačke manjine na
području Hrvatske bili su tijekom 1945./46. Josipovac
kod Osijeka, Velika Pisanica kod Bjelovara, Krndija
kod Đakova, Šipovac kod Našica, Pusta Podunavlje u
Baranji i Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka, te
Valpovo. Prema podacima Njemačkog crvenog križa, te
njemačkim Zemaljskim podunavskošvapskim povijesnim
izvorima uz već nabrojane, logori su također bili:
Antunovac kod Pakraca, Bjelovar, Borovo kod Vukovara,
Beli Manastir, zatim Branjih Vrh i Kozarac kod
B.Manastira, pustare Mitvar, Mirkovac i Sokolovac kod
Darde, zatim Čeminac također kod Darde, Popovac kod
B.Manasira, Čakovec, Daruvar, Golinci kod Donjeg
Miholjca, Karlovac, Lepoglava, Ogulin, Osijek, Požega,
Vinkovci, Virovitica, Vukovar, Slavonski Brod, Soljani
kod Županje, Zagreb (Jankomir i Prečko). 240.000
folksdojčera bilo je pred naletom Crvene armije i
partizana evakuirano, te se nikada više nisu vratili
na svoja ognjišta 170.000 ljudi internirano je u
logore na prostoru Jugoslavije 70.000 folksdojčera
umrlo je u logorima, uglavnom od bolesti, gladi,
hladnoće i premorenosti 26.000 tisuća žena izgubilo je
živote 6.000 djece do 14 godina starosti umrlo je u
logorima 30.000 jugoslavenskih folksdojčera
deportirano je potkraj 1944. prema zahtjevu Sovjeta na
prisilan rad u SSSR,i to uglavnom žena.
Marijan Matasović
Glas Slavonije
|
