Ljeto je, sparina i vručina, kao da smo u Dalmaciji a ne u alpskoj Švicarskoj. Ustvari bi nas trebala držati "fjaka". Međutim naprotiv, mi u Zajednici odjednom lakše dišemo i to ne zbog masovne konzumacije Riccola bonbona, već zbog upravo prispjele poruke iz Lausanne.
Vrhovni federalni sud (Bundesgericht) u potpunosti je uvažio našu žalbu i financijska opstojnost Zajednice više nije u pitanju.

Za naslovnu stranicu smo izabrali sliku iz serije starozagrebačkih motiva, koja prikazuje portal u Demetrovoj ulici. Portal je potpuno otvoren i simbolizira stanje u Zajednici. Zapreka je uklonjena i "lesa je otprta" - kak bi rekli Zagorci, za povratak odnosno ulazak u Zajednicu.

Nađa tradicionalna rubrika "Quo Vadis Zajednico? ili Hrvat protiv Hrvata" bliži se konačno svom definitivnom završetku i to upće ne žalimo. Pored kraćeg izvještaja u ovom broju slijedi finale u slijedećem, i to nakon što dobijemo detaljno pojašnjenje odluke, koja se zbog ljetnih praznika može očekivati tek za otprilike dva mjeseca.
Ono drugo finale je već iza nas i bilo je praćeno preko televizijskih ekrana diljem svijeta. Naravno riječ je svjetskom nogometnom prvenstvu. Sport opčenito, a nogomet posebno, u širem je smislu riječi svojevrstan kulturni fenomen današnjeg društva. Ni mi nismo mogli zaobići taj događaj i posvetili smo mu dobar dio prostora u ovom broju.
Smatrajući da ima dovoljno zainteresiranih, dodatno smo se potrudili sakupiti razne statističke podatke dosadašnjih prvenstava. Usprkos dugoj sportskoj tradiciji, koja se ne treba plašiti usporedbe sa drugim europskim zemljama, Hrvatska je novajlija u tim statističkim tablicama. Kao i na bojnom polju, borili smo se često i na sportskom pod stranim zastavama. A upravo u onom kratkom periodu, kad smo imali vlastitu nogometnu momčad, svjetska nogometna prvenstva se iz razumljivih razloga nisu održavala. Tako statističari bilježe prvo prisustvo Hrvatske tek 1998., dok je s druge strane Jugoslavija, pretežno zahvaljujući Hrvatima, sudionik već prvog svjetskog prvenstva davne 1930. god.

Hrvatska je ove godine u razdoblju od 11.-19.03.2002. izgubila tri značajne osobe: prof. Ljubicu Štefan, kardinala Franju Kuharića i našeg počasnog člana dr. Tihomila Radju. Pokušali smo dostojno obilježiti taj ogromni gubitak, da bi nam ostali u trajnom sjećanju kao uzor i poticaj. Kardinal Kuharić je opće poznata i voljena osoba u Domovini i u dijaspori, isto tako nama u HKZ i švicarskoj dijaspori dr. Radja. Nasuprot tome je rad prof. Štefan ostao, osim za upućene, prilično nezapažen, iako od izvanredne vrijednosti za Hrvatsku, kao šo je i njezina smrt prošla prilično nezapaženo u javnim medijima. Ovo je naš prilog tome, da niti njezina osobenost niti njezin znanstveni prilog rasvjetljavanju događaja na prostorima bivše Jugoslavije u drugom svjetskom ratu ne padne u zaborav.

Hrvatski Svjetski Kongres (HSK) je održao 22.-25. travnja redovni sastanak Glavnog odbora u Zagrebu, na kojoj su donesene neke značajne odluke. Povodom tog događaja, a i obzirom da je HKZ kolektivni član te udruge, u ovom broju posvećujemo HSK-u nešto više prostora.
Kad je čak poznati američki list "The Washington Times" našao mjesta za izvještaj o jednoj akciji HSK-a, onda ni mi ne smijemo zaostajati. I to usprkos strategiji razvoja Hrvatske za 21. stoljeće, koja je izrađena po nalogu vlade, a prema kojoj bi hrvatske vlasti trebale, citat: "smanjiti suradnju sa Hrvatskim svjetskim kongresom.., a reaktivirati AMAC-eƒ". Na radnoj večeri HSK-a, na koju su bili pozvani poznatiji politačari, na tu primjedbu je g. Zdravko Tomac odmahnuo rukom i odgovorio, da je taj strateški uradak hrpa bezvrijednog papira.

Ta hrpa se sastoji od 2000 stranica i na njoj je radilo 11 doktora znanosti, 2 magistra i dva diplomirana ekonomista, pa su je, obzirom na takvu koncentraciju inteligencije, hrvatski porezni obveznici skupo platili. Iz izjave g. Tomca ne mora se nužno zaključiti da se ta strategija ne primjenjuje. Nedavne, još nedovršene, trzavice u švicarskom AMAC-u bi se mogle u tom smislu interpretirati, a još i više brzo povlaćenje veleposlanika Međimorca. U strateškom papiru naime stoji, da se glavna strategija hrvatske vanjske politike između ostaloga treba zasnivati: " na što potpunijoj restrukturaciji i personalnim izmjenama hrvatske diplomacije ". Samo, za Boga miloga, zašto im je trebalo skoro dvije godine da se dogovore o personalnoj izmjeni.

Osvin Gaupp
Društvene obavijesti broj 91, kolovoz 2002.