Zašto nema filma o Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Pakracu, Osijeku, Baniji, Lici? Zašto se o oslobodilačkim akcijama ne snimaju filmovi?

Učestalo se u ponavlja teza kako nam je potreban vremenski odmak da bi realno prosuđivali i donoslili zaključke ili snimali filmove o domovinskom ratu. Takozvani hrvatski mediji žele nam nametnuti tu podlu teoriju o potrebi vremenskog odmaka! To je smišljeno namjerno, jer vremenskim odmakom dolazi do zaborava i bljeđenja sjećanja i dokaza, a k tome se čeka presuda u Hagu, jer tamo se, ako Hrvatska bude osuđena, mijenja kontekst ratnih događaja. Tek onda će navaliti naši redatelji na snimanje filmova po tom haškom scenariju, jer će im tako biti zajamčene internacionalne promocije i nagrade na filmskim festivalima.

Pa ljudi, zar ima malo živih svjedoka i arhivskih snimaka iz rata? Onom, koji bi se primio snimanja filma posao bi bio dosta olakšan, jer ljudi su još živi, postoje svjedoci, a tu su i arhivske snimke iz rata. Samo treba hrabrosti biti iskren, pošten Hrvat, svijestan da se istinom i samo istinom može doći do bolje budućnosti i sreće.

PROBLEM FINANCIRANJA TAKVIH FILMOVA

Tu bi i iseljena Hrvatska mogla pomoći, jer od ove vlasti teško će se dobiti i lipa. Kod nas se novac troši na Sanaderove koalicijske partnere, pupovce, stanimiroviće i one koji su polagali zakletve Republici Srpskoj ili su uvijek bili na liniji jugoslavenstva i protiv nezavisne Hrvatske. Sanader je od takvih napravio politički faktor, pa bez njihovih glasova i podrške pada vlada, što se sa njegovim odlaskom nije promijenilo nego se nastavlja.

Stanimirovići i pupovci to znaju dobro iskoristiti. Izvlaće veliki novac, za svoje Srbe u Hrvatskoj, čak traže čirilicu na što po ustavu nemaju pravo. Nemam ništa protiv da podršku dobiju oni koji nisu digli pušku na našu domovinu, a ima i takvih, ali oni nisu zanimljivi ni Srbima, a očito ni našoj vladi.
Dok se naši Hvati protjerani iz BiH tretiraju kao smetnja, Srbima se podilazi na sve načine. Čak se po one koji žive u Srbiji, šalju autobusi kojima ih dovode na glasovanje. Istovremeno se naše Hercegovce sa hrvatskim državljanstvom medijski progoni. Srbski vođe u Hrvatskoj su svjesni te i takve atmosfere i koriste je do maksimuma.

Žalosno je da za takve uvijek ima dovoljno novca, čak im ministarstvo kulture sufinacira filmove kao što je "Oluja nad Krajinom" jutelovca Kneževića. Korišteni Jutelov materijal manipuliran je, izrezani su detalji koji dokazuju kako za početak rata nisu krivi Hrvati. Orginalne snimke zapljenili su od neprijatelja naši dragovoljci prilikom oslobađanja i ti se filmovi mogu naći na internetu. U njima se jasno vidi kako hrvatski Srbi osporavaju Hrvatima pravo na nezavisnost, prijete, organizirano se naoružavaju i dižu barikade. No, orginalni neprijateljski snimci ne zanimaju takozvane hrvatske medije, a još manje Bajića, sudove ili vlast. I što je najgore, film "Oluja nad Krajinom" kojeg su sufinancirali hrvatski porezni obveznici, postao je dokazni materijal optužbe protiv naših generala u Hagu. Koja ludost!!!

Žalosno je, da naša akademska zajednica i 80 posto inteligencije šuti, ništa ne čini da se u medijima pokažu istiniti dokumentarni materijali, niti da se snime istiniti filmovi o našem obrambenom ratu. Šuti inteligencija, crkva se drži po strani iz straha da će je napasti zbog miješanja u politiku. A narod, osiromašen, frustriran, zaveden jedan protiv drugoga, pun jala čeka da se nešto dogodi samo od sebe. Hrvatsku povijest pišu nam goldštajni, pilsli, jergovići, matvejevići, jakovine i slični. U našim medijima uvijek iste face, isti jugonostalgičari sole pamet narodu, smišljeno stvaraju podjele i svađu gdje god im se pruži prilika. Ali nam zato prikazuju partizanske filmove i jeftine strane sapunice.

Kada će konačno naš narod shvatiti da postoje i neki drugi ljudi kojima mediji nisu skloni ni dostupni, ljudi inetektualci, ratnici, obični ljudi koji organiziraju tribine na kojima šire istinu o domovinskom ratu i svijest o potrebi očuvanja hrvatskih vrednota, pravednijoj i boljoj hrvatskoj budućnosti?

Do promjena može doći tek onda, ako ti ljudi dođu na vlast, što znači da ih narod treba prepoznati i birati. Željeli smo slobodu, pa i slobodu izbora. Za to su ginuli naši dečki, a narod to premalo vrednuje i ne koristi svoje pravo izbora. Ne izlaze na izbore, ostaju kod kuće i misle da će se sve samo po sebi riješiti na njihovo zadovoljstvo. E neće! Ne bi bilo ni nas, ni slobode, da su svi sjedili kod kuće i čekali da sloboda padne s neba.

Ili nam i za to treba vremenski odmak? Pa kad se probudimo za 10 godina i shvatimo da smo roblje stranim vladarima u rasprodanoj i poniženoj Hrvatskoj, utopljenoj u Europu koja je stvorena na globalizaciji, bolje rečeno kolonizaciji, bit će kasno za istinu, slobodu, suverenost!

Piše Darko Kolić, član Uredništva

Društvene obavijesti broj 105, srpanj 2010.

24.08.2010.