|
Zašto nema filma o Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji,
Pakracu, Osijeku, Baniji, Lici? Zašto se o
oslobodilačkim akcijama ne snimaju filmovi?
Učestalo se u ponavlja teza kako nam
je potreban vremenski odmak da bi realno prosuđivali i
donoslili zaključke ili snimali filmove o domovinskom
ratu. Takozvani hrvatski mediji žele nam nametnuti tu
podlu teoriju o potrebi vremenskog odmaka! To je
smišljeno namjerno, jer vremenskim odmakom dolazi do
zaborava i bljeđenja sjećanja i dokaza, a k tome se
čeka presuda u Hagu, jer tamo se, ako Hrvatska bude
osuđena, mijenja kontekst ratnih događaja. Tek onda će
navaliti naši redatelji na snimanje filmova po tom
haškom scenariju, jer će im tako biti zajamčene
internacionalne promocije i nagrade na filmskim
festivalima.
Pa ljudi, zar ima malo živih svjedoka
i arhivskih snimaka iz rata? Onom, koji bi se primio
snimanja filma posao bi bio dosta olakšan, jer ljudi
su još živi, postoje svjedoci, a tu su i arhivske
snimke iz rata. Samo treba hrabrosti biti iskren,
pošten Hrvat, svijestan da se istinom i samo istinom
može doći do bolje budućnosti i sreće. |
PROBLEM FINANCIRANJA TAKVIH FILMOVA
Tu bi i iseljena Hrvatska mogla pomoći, jer od ove
vlasti teško će se dobiti i lipa. Kod nas se novac
troši na Sanaderove koalicijske partnere, pupovce,
stanimiroviće i one koji su polagali zakletve
Republici Srpskoj ili su uvijek bili na liniji
jugoslavenstva i protiv nezavisne Hrvatske. Sanader je
od takvih napravio politički faktor, pa bez njihovih
glasova i podrške pada vlada, što se sa njegovim
odlaskom nije promijenilo nego se nastavlja.
Stanimirovići i pupovci to znaju dobro iskoristiti.
Izvlaće veliki novac, za svoje Srbe u Hrvatskoj, čak
traže čirilicu na što po ustavu nemaju pravo. Nemam
ništa protiv da podršku dobiju oni koji nisu digli
pušku na našu domovinu, a ima i takvih, ali oni nisu
zanimljivi ni Srbima, a očito ni našoj vladi.
Dok se naši Hvati protjerani iz BiH tretiraju kao
smetnja, Srbima se podilazi na sve načine. Čak se po
one koji žive u Srbiji, šalju autobusi kojima ih
dovode na glasovanje. Istovremeno se naše Hercegovce
sa hrvatskim državljanstvom medijski progoni. Srbski
vođe u Hrvatskoj su svjesni te i takve atmosfere i
koriste je do maksimuma.
Žalosno je da za takve uvijek ima dovoljno novca,
čak im ministarstvo kulture sufinacira filmove kao što
je "Oluja nad Krajinom" jutelovca Kneževića. Korišteni
Jutelov materijal manipuliran je, izrezani su detalji
koji dokazuju kako za početak rata nisu krivi Hrvati.
Orginalne snimke zapljenili su od neprijatelja naši
dragovoljci prilikom oslobađanja i ti se filmovi mogu
naći na internetu. U njima se jasno vidi kako hrvatski
Srbi osporavaju Hrvatima pravo na nezavisnost,
prijete, organizirano se naoružavaju i dižu barikade.
No, orginalni neprijateljski snimci ne zanimaju
takozvane hrvatske medije, a još manje Bajića, sudove
ili vlast. I što je najgore, film "Oluja nad Krajinom"
kojeg su sufinancirali hrvatski porezni obveznici,
postao je dokazni materijal optužbe protiv naših
generala u Hagu. Koja ludost!!!
Žalosno je, da naša akademska
zajednica i 80 posto inteligencije šuti, ništa ne čini
da se u medijima pokažu istiniti dokumentarni
materijali, niti da se snime istiniti filmovi o našem
obrambenom ratu. Šuti inteligencija, crkva se drži po
strani iz straha da će je napasti zbog miješanja u
politiku. A narod, osiromašen, frustriran, zaveden
jedan protiv drugoga, pun jala čeka da se nešto dogodi
samo od sebe. Hrvatsku povijest pišu nam goldštajni,
pilsli, jergovići, matvejevići, jakovine i slični. U
našim medijima uvijek iste face, isti jugonostalgičari
sole pamet narodu, smišljeno stvaraju podjele i svađu
gdje god im se pruži prilika. Ali nam zato prikazuju
partizanske filmove i jeftine strane sapunice.
Kada će
konačno naš narod shvatiti da postoje i neki drugi
ljudi kojima mediji nisu skloni ni dostupni, ljudi
inetektualci, ratnici, obični ljudi koji organiziraju
tribine na kojima šire istinu o domovinskom ratu i
svijest o potrebi očuvanja hrvatskih vrednota,
pravednijoj i boljoj hrvatskoj budućnosti?
Do promjena može doći tek onda, ako ti ljudi dođu na vlast, što znači da ih
narod treba prepoznati i birati. Željeli smo slobodu, pa i slobodu izbora. Za to
su ginuli naši dečki, a narod to premalo vrednuje i ne koristi svoje pravo
izbora. Ne izlaze na izbore, ostaju kod kuće i misle da će se sve samo po sebi
riješiti na njihovo zadovoljstvo. E neće! Ne bi bilo ni nas, ni slobode, da su
svi sjedili kod kuće i čekali da sloboda padne s neba.
Ili nam i za to treba vremenski
odmak? Pa kad se probudimo za 10 godina i shvatimo da
smo roblje stranim vladarima u rasprodanoj i poniženoj
Hrvatskoj, utopljenoj u Europu koja je stvorena na
globalizaciji, bolje rečeno kolonizaciji, bit će kasno
za istinu, slobodu, suverenost!
Piše Darko Kolić, član Uredništva
Društvene obavijesti broj 105, srpanj 2010.
24.08.2010. |