Postoje postrojbe i postoje pojedinci koji su odigrali neobično važnu ulogu u Domovinskom ratu, često presudnu, a o njima se ipak malo u javnosti zna. Jedna je od tih postrojbi i Protuoklopno-raketna satnija u sastavu Zbornog područja Split kojom je zapovijedao pukovnik Zadranin Želimir Željan Morović. Njezini pripadnici, kad god se ukazala vojna potreba, odlazili su s jednog na drugi dio bojišta i uništavali vatrene točke neprijatelja s kojih je prijetila opasnost. Zaustavljali su tako prodore agresorske srpske vojske, spašavali dosegnute crte oslobođenoga teritorija i živote ostalih branitelja.

Pukovnik Morović, zajedno s ostalim pripadnicima svoje postrojbe, proveo je pet godina na bojišnicama, na najtežim mogućim terenima i u najtežim mogućim uvjetima. Tri puta je ranjen, ali unatoč svemu proživljenome, kaže da je to bilo neponovljivo i slavno vrijeme za koje je vrijedilo živjeti i boriti se. Nakon 2000. umirovljen je, a danas se bavi kiparstvom. Izradio je oko 600 skulptura, većinu darovao, neke i prodao. Rijetko, zapravo nikada ne istupa u javnosti, izbjegava skupove, no u povodu 17. obljetnice Oluje rado je pristao na razgovor za Hrvatski list.

Na početku govori o svom ratnom putu i putu svoje postrojbe:
Protuoklopna raketna satnija postrojba je koja je ušla u Bosnu 10. studenoga 1994. godine, a izašla 12. listopada 1995. Praktički, godinu dana bili smo bez predaha, bez odmora, cijelo vrijeme bili smo tamo, iz napada u obranu, iz obrane u napad, zarobili smo samohotku, tenk, kamione sa streljivom i još mnogo toga. Bili smo jako ekspeditivni i sudjelovali u suradnji sa svim ostalim postrojbama - 4., 7. 1. brigadom i sa svima ostalima koje su sudjelovale u oslobađanju i čišćenju terena na prostoru Grahova, Glamoča ... I tako, sve do Oluje, a u samoj Oluji bili smo na području Zadra djelujući u tri smjera iz Zadra i Biograda prema Benkovcu i Obrovcu.

Ljudi danas površno misle o Oluji i općenito o Domovinskom ratu, primjerice da nije ni trebalo mnogo napora i da su neprijatelji sami pobjegli i sl. Kad se posluša zapovjednike poput Vas, shvati se da su to bile ogorčene bitke da se dođe do konačnog cilja jer oslobađanje nije trajalo samo onih pet dana ...?

Oluja je počela sa Zimom '94, a završila je u kolovoza sljedeće godine. Znači da je trajala osam mjeseci. Toliko je bilo potrebno vremena za pripremu, za sve akcije koje su joj prethodile, a u kojima je, na žalost, bilo naših poginulih, ranjenih, stradalih od zime ... To su bile paklene bitke za svako selo, za svaku kuću, za svaki grm, sve smo morali osloboditi, cijeli taj prostor goleme površine od Livna do Grahova i Glamoča, Sva ta brda od Livna do Glamoča trebalo je osloboditi. To su bile bitke. Samo Talijanov vrh ponad Livanjskoga polja napadan je tri ili četiri puta.

Ističete kako protuoklopna satnija nije samo oslobađala i branila teritorij nego je promijenila i način ratovanja protuoklopnim i raketnim sredstvima. Na što konkretno mislite?

Vojska JNA, primjerice, imala je točno određene propise o tomu kada se i kako koristi i na kojim smjerovima protuoklop, a mi smo prihvatili taktiku da idemo u napad s našom vojskom u prvim redovima. Bili smo pokretni isto kao i pješaštvo, što znači da smo pratili neprijatelja u stopu i reagirali na svaki njegov znak. Nismo bili, primjerice, dva kilometra iza naših prvih redova i čekali, obavljali sve što je potrebno na licu mjesta. Uništavali smo sve otporne vatrene točke neprijatelja tako da je naše pješaštvo slobodno moglo i jest napredovala bez većih teškoća u velikoj većini situacija. U obrani smo bili korišteni za svaku prijetnju našoj crti, neposredno smo gađali neprijatelja, njihovo pješaštvo, mitraljeska gnijezda i sve ono što je ugrožavalo živote hrvatskih vojnika.

Bitka kod Grahova 12. kolovoza 1995. bitka je za antologiju

Često i u situacijama kad i niste imali dostatno oružja?

Da, posebno na početku Domovinskoga rata kada smo imali ograničen broj raketa, ali bilo je situacija kada nisi mogao birati ni kalkulirati, nego si morao spašavati ljudima glavu. Pucalo se, raketa koja bi se ispalila koristila se i za spašavanje ljudskih života kada nije korištena za gađanje tenkova. Ali mogu reći da smo imali stratešku prednost pred neprijateljem jer smo tako radili, bili smo pokretni, po cijeli dan obilazili smo teren i tražili neprijatelja da ga uništimo. To je trajalo tri godine, pa primjerice od 1992. pa nadalje na zadarskom području više niste mogli vidjeti neprijateljski tenk. Prije bi se neprijateljski tenkovi šetali po livadama, ali od '92. pa nadalje više se nisu pokazivali, a ako i bi, to bi se pokazivanje svelo na desetak sekunda i odmah bi se skrili.

Osobno ste uništili više tenkova?

Primjerice, na području Posedarja na Silvestrovo 1991., zatim područje Škabrnje, Potkosa... bilo je mnogo takvih situacija.

Prilikom dodjele odličja pripadnicima vaše Satnije, istaknuli ste da nije bio samo cilj zaustaviti neprijatelja nego često i braniti tijela naših poginulih boraca kako ne bi dospjela u ruke neprijatelja. Je li to točno?

Da, dogodila se jedna specifična situacija nakon Oluje u obrani Grahova, 12. kolovoza 1995. Neprijatelj je izvršio protuudar, bilo je, na žalost, dosta poginulih i ranjenih, Protuoklopna raketna satnija ostala je praktički sama na brdu, mi smo doslovce branili brdo Vrdovo ponad Grahova, poginule i ranjenike. Uspjeli smo izvući poginule i ranjene i sve žive. Bila je to bitka koja bi mogla ući u antologiju ratovanja, a šira javnost misli da je posao davno prije već bio dovršen. Bilo je jako teško izvući živu glavu jer je neprijatelj napravio kontraudar u najnezgodnijem mogućem trenutku. Obrana je bila ogorčena, a Srbi su angažirali čak i zrakoplove. Toga su dana zadnji put digli avione da djeluju po nama.

Čega se iz toga doba najviše sjećate?

Reći ću jednu stvar: vrijedilo je živjeti da bi se sve to doživjelo. To je nešto što čovjek najradije ne bi htio ponovno jer to je bio rat, ali ponos, ljubav, bratstvo koje smo mi Hrvati tada osjećali, to je zaista neponovljivo i nezaboravno. Tko je uopće pitao i za kakvu cijenu, dijelili smo međusobno sve. Dat ću vam jedan primjer: u jednom smo napadu osvojili 27 km dug teritorij, logistika nas nije mogla pratiti. Tko je od nas imao vodu, dijelilo ju je, tko je imao slaninu,cigaretu, sve smo dijelili. Tko nije mogao hodati, nosili smo ga... To je neopisivo. To je najhumaniji dio moga života. Privrženost jedan drugome i međusobno poštivanje bili su zadivljujući. Moja je postrojba uvijek bila pridodana drugim postrojbama, ali naše prihvaćanje njih i njihovo nas, druženje - to je zaista neponovljivo. Toga danas nema u civilnom životu. Živjelo se za nagradu, a jedina nagrada je bila sloboda Hrvatske. Nitko ni o čemu drugome nije mislio. Imam čast i zadovoljstvo istaknuti da moja postrojba nikad ni jednog pedlja naše zemlje nije prepustila neprijatelju, samo smo čuvali ono što smo oslobodili ili išli naprijed. Nikad natrag, to nam se nije dogodilo.

Kako ste doživjeli haašku optužnicu protiv generala Ante Gotovine i presudu protiv njega?

Jako ponižavajuće. To je nešto što svakom normalnom čovjeku, a ne samo meni kao prijatelju i suborcu generala Gotovine s kojim sam dijelio i dobro i zlo u nebrojenim situacijama, nije normalno, to je ponižavajuće za cijeli hrvatski narod. Na žalost, naši političari previše vremena troše samo na sebe pa im jako malo vremena ostaje za narod i za takve kao što je Ante Gotovina, a to je nacionalni problem jer Gotovina je simbol. Prije Ante Gotovine ratovalo se selo za selo. Ante Gotovina bio je pravi čovjek na pravom mjestu. On je ujedinio sve. Da je Hrvatska vojska ostala na razini prije njegova dolaska, nikad ne bismo oslobodila Hrvatsku. Njegovim dolaskom svi su počeli živjeti za jedno - oslobađanje Domovine. Toga prije nije bilo. I da jedna država ne može stati iza takvog čovjeka, to je izvan svake pameti.

Ivica Marijačić
Hrvatski list, 02.08.2012