Mi im poklanjamo privid borbe mišljenja

(Umjesto nekrologa tragično preminulom rodoljubu i domoljubu Zvonku Bušiću)

Koliko je strašno bilo Zvonku Bušiću posljednjih pet godina živjeti u Hrvatskoj, strašno je i nama živućima, sada i opet slušati i čitati kako se ne poštuje ni gola, tragična smrt. Ono čime zaključuje svoj jutarnji iscjedak od članka (od ponedjeljka) jedan Davor Butković, dno je dna koje se tek otvorilo. Njemu je prethodila izjava i nova optužba Zvonku Bušiću (nakon odslužene, u najmanjem dvostruke kazne) o terorizmu, s kojom se ponovno požurio (bez obzira na smrt), a tko drugi nego jugoslovenski svjedok optužbe, vertikala i haški svjedok odbačena kredibiliteta. Taj uvijek (osobno ili telefonski) dostupan zagrebački pretplaćeni i još politički analitičar sveopće prakse, medijski i drag i posvudašnji, više telefonac - manje - ponajmanje filozof, prof dr Žarko Puhovski - i opet se iskazao. Kako piše dr Sesardić: sa znanstvenom karijerom ravnoj nuli. No, tu smo kaljužu svi mi stvorili jer nije riječ tek o dva gornja odiozna primjer(k)a. Mi se volimo tješiti, pa kažemo: to nije Hrvatska. Tako smo to "riješili".

Beograd se ugošćuje u Vukovaru

Razumijem one među nama ponajbolje - hrvatske branitelje. Razumijem stotine onih, koji su si mukom izmučeni iskopali oči i oduzeli život u puna dva posljednja desetljeća. Znam uzroke i opačinu vlasti koja ih je zemljom prekrila. Sve branitelje, koji su sanjali suverenu Hrvatsku, ostvarili je u krvi, a zatim su im je oduzele, zatim su nam je oduzele - kukavice, sluge i gramzljivci. Jedino pod pojam izdaje moguće je svesti pljačku Hrvatske, rasprodaju strateških nacionalnih resursa ali i interesa, Sanaderovo "Hristos se rodi" te politički suvezluk sa svim onima, državno nelojalnima, u hrvatskom, nekad državnome Saboru. Jedino posebno odabranom izbornom alkemijom, nikakvim odazivima glasača moguće je objasniti "izabranu vlast", zbrzano proveden i nedemokratski pripremljen referendum o Uniji, te sada već dugo ignoriranje stvarno provedenog referenduma sa 750.000 potpisa protiv segmenta nasilnog spolnog odgoja nad svom pučkoškolskom djecom. Tako se moglo dogoditi u tom svjetonazorskom i logičkom kolapsu da se Beograd ugošćuje u Vukovaru. Time je moguće da je odlazak na srdačno ljubljenje dvaju predsjednika u Beograd samo pitanje vremena (u kojem se velika Srbija ni po čemu nije ni urazumila, niti uljudila). Ali zato je politička Hrvatska učinila golem iskorak, zapravo nepojmljiv, prosuvši svo svoje dostojanstvo - do gležnjeva.

Ulizivanje okupatoru

Ovoj vlasti to je sasvim logično: usporedo sa svime time teče nepostavljanje baš nikakvih uvjeta i legitimnih zahtjeva prema okupatoru. Okupatoru? Da, kako rat može biti završen, a Beograd ne daje nikakve podatke o nestalima, možda još i zatočenima? Ne priznaje još, čak ni svoje koncentracijske logore kroz koje su toliki hrvatski branitelji prošli! Zar možemo "otvoriti novu stranicu, deca su već punoletna" kako tobože očinski i odjednom familijarno mudruje Tadić,kao Koštunica, kao Nikolić, kao Milošević? Tako svejedno tko je od njih istih. Tko od njih istih ne vraća kulturno blago, ili obične registratore s podatcima iz Opće bolnice Vukovar, dokumente genocida za kojeg kažu da ga nisu izvršili. Tko ne vraća popljačkano blago hrvatskih crkvi već umjesto reparacije zahtjeva i nameće, potražuje hrvatsku obnovu kuća srpskih prognanika! Tom se okupatoru sustavno briše krivica za silovanje vukovarskih žena, za bombardiranje Vukovara zabranjenim kasetnim bombama, prešućuje se da je na grad bacao i bojne otrove. Ne želi se čuti posljednje zapovjednike obrane grada, koji jasno navode kako je nakon prestanka svih djelovanja obrane u Vukovaru pobijeno dvije i po tisuće ljudi. Za tromjesečne nadljudske obrane i krvavog neravnopravnoga rata (30:1!) poginulo je tisuću civila i sedam stotina branitelja. To imamo zaboraviti okupatoru?

Okupatoru, koji to po svemu još uvijek jest, na netraženo se i snishodljivo obećaje (kako Sanader tako i Josipović) da ne će biti otegotnih okolnosti za Srbiju da i ona uđe u Uniju. Je li se itko od njih osvrnuo na mišljenje hrvatskih građana? O okupatorima, o onima kako piše akademik Pečarić: zečevima... Pobjeglima pred hrvatskom oslobodilačkom silom.

S pravom se trebamo pitati u kakvoj mi to zemlji živimo jer sve te procese vlast ne zaustavlja, ne poznaje dostojanstvo žrtve, ne poštuje mrtve, ne cijeni suverenitet. Kako je s time bilo živjeti Zvonku Bušiću? Emigrant, spasio se iz šugoslavije, grizućiprvo tuđinu, zatim drakonsku kaznu, izvan Hrvatske (samo po zatvorima) punih trideset i dvije godine, cijeli jedan život... Kazao je da je u kazamatima demokracije "vidio četiri do pet stotina ubojstava..." i preživio. A zatim se vratio, prirodno ushićen, puna srca za domovinu i proživljavao, preživljavao u šoku nevjerice kako je to što čuje i gleda uopće još (i dokle?) moguće... Prolazio je pakao. Njemu već drugi. Naš. Jedan hrvatski naslov, jednog hrvatskog rodoljuba glasi: "Pakao u obećanom raju"...

Silovana Hrvatska

To je ta politička Hrvatska kakvu ne možemo ni gledati, niti slušati. Letalna i otrovana. To je silovana Hrvatska kakvu mi takvi kakvi jesmo otupjeli trpimo, stojimo sa strane, a Zvonko Bušić nikakve tu Hrvatske više vidio nije. Politički sitnež od prosinca 1999. vodi Hrvatsku u istome smjeru i tu kavernu, tu izdaju kao uvrjedu, Zvonko Bušić nije mogao otrpjeti.

Hrvatska je silovana u Vukovaru. Doslovno i metaforički. I u znatnom književnome djelu Julienne Eden Bušić (prevedeno i na hrvatski). I još nam domovinu siluju, obnavljaju nedjela, sve polako, puzeći. Od proljeća ove godine Grad heroj ponovna im je meta. Vukovar će tako već od sutra ponovno biti okupiran i zatvoren grad. Čuva ga hrvatska policija za koju ponosne Vukovarke kažu da u njoj rade i prepoznati četnici. Zločinci i neljudi. Možda će nam opet trebati proboji kroz kukuruze? U oba smjera. Mi stojimo sa strane. Tobože, pa to su samo ćirilične ploče. Ploče. Mi okrećemo glavu.

Svi smo mi krivi, svejedno u kojoj mjeri. Zvonko Bušić je kap koja je prelila čašu. Narod, koji obezvrjeđuje svoje idealiste postaje raštrkano krdo koje se spaja i razdvaja bez osnove i osovine, stihijski... svaki dan, drugačije. I preživljava. I preživa. Svi smo krivi što se branitelji ubijaju, što im je hrvatska država postala dugotrajna maćeha. Svi smo krivi što među nama više nema tisuća ljudi, koji više nikad ne će imati pravo graditi svoju obitelj i reći svoje mišljenje. Koji su "nestali" u miru. Da, krivi. Jer se njihova žrtva u stvarnosti, djelima, ne poštuje. Obilaze se obilježja obljetničarski, protokolarno, po opisu radnog mjesta i uz tv-fanfare, a onda već sutra - sve po starom: brže bolje iz Unije - Beogradu pod skute. Tu bljutavost trpi samo politički želudac.

Neka razgovaraju sami sa sobom

Svoj smo vlasti proteklih dugih trinaest godina 'davali kredite', a vrijeme je bojkota. Davali smo im vremena svima, puneći jedino kaljužu. Mi smo s njima polemizirali, zamjerali im i osuđivali ih. Dijagnosticirali smo njihove prijevare i laži, u stvari, mi smo njima stvorili ono što oni sami nisu u stanju ostvariti: pravdu i demokraciju.I u tome je njihova klopka. Mi im i nehoteć stvaramo alibi, a oni nezaustavljivo trabunjaju kroz sve medije - mi im poklanjamo privid borbe mišljenja. Oni tako glagoljaju o mrskoj desničarskoj Hrvatskoj. Vide zmije i ostale nemani, naravno, izvan svoga oka. Imaju sve što trebaju, a više od fatamorgane i ne traže. S tim karitativnim radom u korist vlastite štete trebamo prestati. Neka razgovaraju sami sa sobom. Neka novi pad BDP-a proglase uspjehom izlaska iz recesije, znakom svoga oporavka. Neka svaki put kad spiskaju sav budžet s prstom u zraku i dalje prijete svim građanima Hrvatske, jer mi smo zapravo trajno krivi što njihov bal poprima razmjere bežanije. I para je sve manje. A još se nisu ni najeli niti izdovoljili. Neka laju. Kaljužu prepustimo kaljuži, vrijeme je za bojkot.

Kao što kaže sjajan hrvatski publicist Tihomir Dujmović: "ako jedan Zvonko Bušić diže ruku na sebe, trebamo se zapitati u kakvoj mi to zemlji živimo". U kakvom režimu. Jedni obmanjuju, drugi reže, treći glume europejce. A sve što taknu planski upropaštavaju. U močvari, u kojoj tisuće mirnodopskih, nasilnih smrti, ne samo da vlasti nisu alarm nego ih se one uopće i ne tiču - vrijeme je za puni bojkot nenarodne vlasti. Što prije to bolje. Što širi to djelotvorniji.

Toliko od mene. Volio bih doživjeti opći bojkot, blokadu nehrvatskih medija od svih viđenijih i djelatnijih ljudi (trenutno opsesivno obuzetih uklapanjem u tržište i region), bojkot od strane tih takozvanih opozicijskih političkih stranaka, i izlazak ne samo prigodno iz sabornice, već i iz Sabora. Takav i toliko trajan bojkot sve dok Hrvatska ponovno ne bude disala i postojala suverenitetno i demokratski. "I have a dream..." da će većina u Hrvatskoj napokon postati ravnopravna. I da će se predragocjeni životi u njoj, napokon prestati neprirodno i politički gasiti.

Piše: Javor Novak, portal hkv.hr