Gospodin Orešković četrdeset osam sati propitkivao je
sve u svezi ministra Crnoje, nije mu bilo teško jer kako
je rekao, stalo mu je do hrvatskih branitelja i toga da
se ta pitanja krenu rješavati. Pa gdje je odjednom
nestala ta briga?
Četrdeset dana, sada već možemo reći s punim pravom
kako se radi o nerazumnom roku, ali i nedopustivom
tretiranju jedne društvene skupine u ovom slučaju onih
koji su stvorili državu, kojoj je sada na čelu
gospodin Orešković i koji ih u konačnici ne samo
predstavlja, ne samo zastupa nego koji im i služi
(prvi među ministrima-službenicima). S pravom se
pitamo što se događa, zašto se ponajprije nije
zaštitio ministar Crnoja, nego ga se olako odrekao, a
sada ostavlja ovaj važan resor na milost i nemilost
onima koji četiri godine nisu ništa radili kako bi
poboljšali skrb za hrvatske branitelje nego su trošili
te novce na bančenje, ispijanje skupih vina i
šampanjaca, putovanja bez svrhe, kupovine
najmodernijih igračaka za nedorasle studente itd.
Htio, ne
htio gospodin Orešković je preuzeo na sebe ulogu
Mojsija, osobito nakon sastanaka s manjim dijelom
predstavnika braniteljskih udruga. Time je preuzeo i
nezahvalnu ulogu određivanja tko ima legitimitet
predstavljanja hravtskih branitelja, pri čemu su čudni
kriteriji određivanja. Jer što reći kada se među
hrvatskim braniteljima nađe Franjo Habulin koji je
predsjednik udruge boraca iz 2. svj. rata i nema ama
baš ništa s predstavnicima hrvatskih branitelja, dok
jednog predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca
Domovinskog rata gospodina, Tomislava Merčepa, povrh
svega generala HV ili Tihomira Treščeca predsjednika
Udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP ili
predstavnika HOS-a, stranih dragovoljaca, maloljetnih
dragovoljaca nije pozvao na taj razgovor. Tko god bio
taj koji je određivao kriterije ili neka se informira
ili neka odstupi, jer loše savjetuje onog koji mora
imati dostupne sve informacije iz ruku vrhunskih
savjetnika i poznavatelja područja za koja su
zaduženi.
Dok hrvatski Mojsije luta po zamršenim bespućima
hrvatske politike, te nakon četrdeset dana iskazuje
skrb za hrvatske branitelje i članove njihovih
obitelji pozivajući predstavnike braniteljskih udruga
na čašicu razgovora uz uputu da sami predlože svoje
kandidate, mi hrvatski branitelji umiremo i to kako
kažu statistike nas osam dnevno.
Gospodine Predsjedniče Vlade RH u
vremenu od četrdeset dana dok iščekujemo svog ministra
previše nas je umrlo. Naše obitelji su nezbrinute,
našim obiteljima nakon naše smrti oduzima se svako
pravo na egzistenciju, nekima na najmanje pola godine,
a nekima trajno. Nemamo se kome obratiti, nemamo od
koga tražiti zaštitu, četrdeset dana ministarstvo vodi
zamjenica iz prošlog sastava Vlade koja održava hladni
pogon. Naši problemi su vrući kesten kojeg bivši
ministar branitelja Predrag Matić nije mogao uzeti u
ruke, jer su bile zauzete ili držanjem čaše šampanjca
ili nabadanjem sušija dok je ismijavao i omalovažavao
sve što je sveto u ovoj državi.
Mi smo
trebali ministra prije četrdeset dana, a Vi nas tek
sada pozivate da predlažemo. Službeni kandidati ispred
političke opcije koja je zadužena za taj resor su
istaknuti. Zašto tražite kruha iznad pogače. Mi nemamo
vremena, naši stolovi su prazni jer nam je kruh
oduzet, naše rane su otvorene jer za liječenje trebamo
potpis ministra, naše obitelji izbacuju iz kuća zbog
ovrha nakon naše smrti jer su ostavljene bez
egzistencije, mi ne možemo čekati, ministra smo
trebali prije mjesec i pol dana.
Mojsije se nakon četrdeset godina popeo na brdo
Sinaj i vratio među narod s dvije ploče. Očekujemo da
kada u četvrtak odete na brdo Gradec nakon sastanka
Vlade Republike Hrvatske konačno imamo hrvatsku vladu
u punom sastavu i imenovanog ministra hrvatskih
branitelja, jer četrdeset dana više je nego razuman
rok, a mi više doista nemamo vremena.
Zorica Gregurić
Zagreb, 8. ožujka 2016. godine
www.hkz-kkv.ch
natrag |