Inicijativa Ministarstva branitelja da se donese Zakon o
istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja,
groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog
razdoblja, dobra je prilika da se temeljito rasprave i
zaključe pitanja odgovornosti za zločine u vrijeme
represivnog komunističkog režima u Hrvatskoj.
Neki vrlo
važni društveni čimbenici, primjerice Crkva, često
javno ističu kako o tome ne postoji opća relevantna
društvena ocjena, a svoje zahtjeve temelje na golemom
broju dokaza o krajnje nasilnu karakteru komunističkog
režima u Hrvatskoj. Od zločina počinjenih već potkraj
Drugoga svjetskog rata (pokolj na Daksi 1944...),
zatim u danima neposredno nakon toga rata (Bleiburg,
križni putovi...) pa sve do političkih ubojstava
hrvatskih emigranata potkraj Jugoslavije (u Njemačkoj)
za koje nitko nikad nije odgovarao. Iako ratni zločini
ne zastarijevaju. Ni za ostale, najraznovrsnije oblike
represije, počinjene nad tisućama hrvatskih građana,
također nitko nije odgovarao. Primjerice, tko je
odgovoran što su hrvatski politički zatvorenici
robijali u kaznionici Stara Gradiška, jedinom
europskom zatvoru bez grijanja?
Osude čak i od komunističke vrhuške
Postojanje zločina najbolje potvrđuju dokazi koji
dolaze od strane koja ih je i činila. Tako Vladimir
Bakarić na sjednici Centralnog komiteta Saveza
komunista Hrvatske (CK SKH) 6. srpnja 1945. govori:
"Streljanja zarobljenika se i dalje nastavljaju i
pored naših opomena i kažnjavanja. U Zagrebu se vrše
zulumi" (tur. nasilje, op. p.). Na sljedećoj
sjednici 18. srpnja Vlado Bakarić ustvrđuje:
"Međutim u logorima je slabo. Pitanje se zaoštrilo
nepravilnim postupcima prema zarobljenicima.", a
Ivan Krajačić govori ovako: "Ne smijemo dozvoliti
da pojedinci iz šovinističkih razloga ubijaju neke
domobrane zarobljene. Takve pojave treba oštro
kažnjavati. Svi povratnici Srbi iz Srbije govore o
kralju Petru."
Na sjednici 26. srpnja Duško Brkić kaže: "Jedan od
glavnih problema jeste sprečavanje i uništenje
šovinizma koji se razvio u posljednje vrijeme naročito
u Srijemu i prešao u istočnu Slavoniju. U Srijemu su
se dešavali takovi slučajevi da su velikosrpski
elementi linčovali i ubijali domobrane - zarobljenike
nazivajući ih i oglašavajući ih za ustaše.".
Vicko Krstulović: "Karakteristično je kakav se
šovinizam razvio u Sremu da su neki naši vojnici i
mase ubijali domobrane-zarobljenike, a
Nijemcima-zarobljenicima su čak davali vode." te
Rade Žigić: "Vojnici naše Armije prilikom prolaska
kroz Slavoniju napravili su čitav niz grašaka i
nepravilnosti. U selu čika Tune (Antuna Babića, člana
HRSS-a, zastupnika u Narodnom Saboru Hrvatske, op. p.)
(kotar Županja) pobijeno je 23 HSS-ovca." Dakle, nije
bila riječ o vojnom sukobu ustaša i partizana. Riječ
je bila o egzekucijama zarobljenika (vojnika i civila)
te političkih neistomišljenika.
Povijest povjesničarima, a ne politikantima
Teza pojedinaca, primjerice Stjepana Mesića, koji
tvrde da su svi ubijeni u Jasenovcu bili nevini, a u
Bleiburgu je među ubijenima bilo i krivaca, duboko je
protivna svim međunarodnim pravnim i moralnim
standardima, krajnje je nehumana i
protucivilizacijska. Ona ni u čemu ne opravdava
ubijanje zarobljenika. Dobro pak znamo da na Bleiburgu
i križnim putovima nije donesena nijedna sudska smrtna
presuda, kao uostalom ni protiv Brune Bušića i
Stjepana Đurekovića.
Uzimanje primjera nekih naroda kojima
su se dogodile slične nekažnjene tragedije nije i ne
može biti dobra praksa. Uzmimo radije primjer onih
naroda koji su se držali i drže svih zakonskih i
moralnih standarda. Ili, još bolje, držimo se našega
Ustava: "Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i
slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu,
jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju,
nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini,
rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim
osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.U doba ratnog
stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i
jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda
pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se
ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski sabor
dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Niti u slučaju
neposredne opasnosti za opstanak države ne može se
ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život,
zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja
ili kažnjavanja." Kada Ustav kaže svatko i svi,
misli na svakog čovjeka, na sve ljude. Pa i na ubijene
poslije Drugog svjetskog rata. Dakle, opravdanjem
poslijeratnih egzekucija Mesić i ostali krše Ustav.
Krajnje je
vrijeme da rješavanje pitanja poslijeratnih
komunističkih zločina preuzmu najpozvanije
institucije. Hrvatski sabor i Vlada najbolje bi
postupili kada bi za izvršenje te zadaće odredili
Hrvatski institut za povijest, i za to osigurali sva
potrebna financijska i materijalna sredstva.
Povjesničari (i ostali znanstvenici) jedini su kadri
to obaviti temeljito. Najlošija odredba novoga Zakona
upravo je ona koja predviđa istraživanja o
poslijeratnim žrtvama dati Ministarstvu branitelja.
Političari ovu osjetljivu tematiku nikad neće moći
rješavati potpuno neovisni o politici, za razliku od
znanstvenika.
Žrtve komunističkog režima morale bi dobiti mjesto
obilježavanja svoje tragedije. Nedavnom nesretnom
odlukom o ukidanju pokroviteljstva Hrvatskog sabora
nad manifestacijom u Bleiburgu to je pitanje
nepotrebno postalo novim opterećenjem. Budući da je
Bleiburg krajnja točka do koje su bjegunci pred
partizanima (i sovjetima) došli u pokušaju spašavanja,
da je to mjesto na kojem su se vojnici i civili
predali Englezima, da su na Bleiburškom polju i u
neposrednoj okolici mnogi od njih ubijeni, da su s
toga mjesta preživjeli deportirani, da svoju
nacionalnu simboličku ulogu odavanja počasti
komunističkim žrtvama faktički ima već pedesetak
godina, Bleiburg je najprimjerenije mjesto memoriranja
tragedije. Time bismo imali i datum održavanja
godišnje nacionalne komemorativne manifestacije, jer
je 15. svibnja 1945, dan na koji su egzekucije
započele, u dobrom dijelu javnosti već prihvaćen.
Pratimo iskustva Europe
Zašto, osim toga, stavljanjem bleiburške tragedije u drugi plan omogućiti
nastavak skrivanja odgovornosti tadašnje britanske vlade, koja je znala da
zarobljene ljude šalje u smrt? Naime, neki ističu da se postupalo u skladu s
odlukom Konferencije u Jalti o upućivanju svih ratnih zarobljenika u zemlje iz
kojih potječu. Ako je u Jalti i dogovoreno vraćanje zarobljenih pripadnika
poraženih vojnih snaga u njihove zemlje, sasvim sigurno nije dogovoreno
izručenje civila i njihova likvidacija kao ni ubijanje zarobljenih vojnika.
Mnogi izvori jasno govore da su Britanci znali što se sprema Hrvatima nakon
izručenja partizanima. Dakle, nedvojbeno je da su za te pokolje odgovorni
partizani/komunisti, ali ni britanska politika neće moći vječno biti amnestirana
za dio svoje odgovornosti. Njihovi će arhivi biti otvoreni kad-tad.
A što se vojnog sukoba ustaša i partizana tiče, on bi u hrvatskoj nacionalnoj
memoriji trebao zauzeti mjesto slično onomu koje ima sukob dvije strane
Građanskog rata u Sjedinjenim Državama. Uglavnom ga tumače kao nesretan obračun
za kojeg narod nije kriv. Treba dodati da su mnoge zemlje svoje mnogobrojne
ratne traume iz Drugoga svjetskog rata u općem interesu riješile već odavno.
Primjerice, Ronald Reagan i Helmuth
Kohl 1985. zajednički su se u njemačkom Bittburgu poklonili i odali počast
američkim i njemačkim poginulim vojnicima. U ruskoj oblasti Pskov nedavno je
otvoreno groblje 14.000 njemačkih vojnika. Takvih groblja ima i u Francuskoj,
kao i u drugim europskim zemljama. Hrvatskim poginulim vojnicima, međutim,
poneki još osporavaju pravo na mir. Naprotiv, prošla desetljeća čovjek je živeći
u Hrvatskoj morao steći dojam da su Hrvati bili gori ratni zločinci od nacista i
fašista. A to ipak ne može biti istina.
Zorislav Lukić
http://zorislavluki.blogspot.ch |