Kolinda je posvetila dostojnu pozornost gospodarstvu kao
krucijalnom problemu narodnoga tijela, ali nije
zaboravila dušu - od hrvatskog identiteta i jezika do
narodnog i nacionalnog ponosa, do samostalnih državnih
poteza i do položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini o
kojemu Hrvatska mora reći svoje (i učiniti svoje) bez
obzira na pritiske iz svijeta, jer je taj svijet i
neinformiran i krivo informiran iz protuhrvatskih
izvora.
U svemu, ja taj intervju potpisujem i zato što je na
stanovit način emanacija svega onoga što se godinama
pojavljuje na stranicama portala Hrvatskoga kulturnog
vijeća. Gđa Grabar Kitarović pokazala je racionalno,
prirodno hrvatstvo, kao što ga iz dana u dan pokazuje
i osvjedočuje izvorima vraćena Hrvatska demokratska
zajednica.
Pobjeda na predsjedničkim i parlamentarnim izborima
ne bi smjela biti i nije upitna, nego je sada važno i
prevažno da Josipovićeva i SDP-ova opcija budu
poraženi do nogu i zavazda se maknu s javne političke
pozornice, da po zakutcima žvaču ostatke
jugoslavenskoga nacionalizma koji su - u potpunom
raskoraku s vremenom - pokušali nametnuti Hrvatskoj
kao da je ona bespametno siroče kojemu brišu suze
prljavom crvenom krpom, mažu joj oči i uvjeravaju u
bolji život - čineći usput sve da ju gurnu u blato, u
kolonijalnu prostituciju, u ruke regionalne sablasti,
čineći sve da Hrvatske ne bude, da Hrvata bude sve
manje i manje sve dok ova lijepa zemlja ne bude toliko
pusta ili toliko naseljena useljenicima da će se
postaviti pitanje njezina imena na zemljovidima.
Hvalim, znači, spomenuti intervju, ali budući da sam
uvijek oprezan (osim kada nisam) unaprijed upozoravam:
podloga je sjajno položena i vrlo prihvatljiva, ali je
život složena pojava i štošta u njemu izmiče dobrim
namjerama. No ako se čovjek u neprilici svakodnevlja
može osloniti na stalnost svog uvjerenja, svoga
svjetonazora i svoje ideologije (ako baš hoćete) onda
će isplivati neozlijeđen ili samo lakše ranjen iz
svake nevolje.
Ne zaboravljam, ali nisam zabrinut poradi svima
navodno razvidnog vanjskopolitičkog hintergrunda
kandidatkinje za predsjednicu. Više trebaju biti
zabrinuti pristaše osovine Zagreb-London-Beograd
kojima izgledna dugoročna osovina
Zagreb-Berlin-Washington značajno mrsi planove. A ako
se kreativna hrvatska politika (ima je, ali ju
pokušavaju učiniti nevidljivom) oslonjena na dva
osigurača uspije izboriti za samostalno djelovanje,
Hrvatsku možda očekuje lijepa budućnost.
Sitna, bijedna i infantilna podmetanja
Priglupi pokušaj diskreditiranja kandidatkinje za
predsjednicu države može biti i vjerojatno jest nastao
na poticaj ljudi koji su danas okupljeni u uredu na
Pantovčaku po načelu od zla oca i gore matere. Rukopis
je to udbaške škole, sitni uradak spravljen u panici
kako bi bio plasiran dan ili dva prije objave
intervjua Kolinde Grabar Kitarović, a Josipović je u
očaju nasjeo svojim savjetnicima i sam istrčao s
oglašavanjem prozirne mistifikacije. Točno reče
Karamarko da je taj papir trebalo baciti u smeće ili
ga predati "institucijama", ali ne, Josipović je
sazvao konferenciju za tisak i tako u nekoliko minuta
srozao svoje šanse na predsjedničkim izborima za barem
deset posto jer narod nije blesav.
Takva vlast u Hrvatskoj, na bilo kojoj razini
(odnosno ispod svake razine) jednostavno više ne može
biti tolerirana. Ne mogu se anonimna pisma čitati u
Hrvatskom saboru, ne može se sadržaj anonimnoga pisma
priopćavati javnosti u Uredu predsjednika. Infantilno,
naravno, a istoga dana gledam na Dnevniku HTV-a prilog
o anonimnom zlostavljanju među tinejdžerima, na
internetu. Kakva je razlika, ne znam.
To što je dan poslije slobodni strijelac "preuzeo
odgovornost" za anonimno pismo i proglasio ga satirom,
ne mijenja na stvari jer povijest uči o svakovrsnim
svezama i zajedničkim radionicama. Ako to s ovom
aferom i nije slučaj, ostaje gorak okus besmisla. Jer
kakve god bile namjere strijelca, ne bi aktualni
predsjednik tako objeručke prihvatio servirani dar kad
ne bi mislio da mu ide u prilog. A i to je loše
procijenio.
Bosna i Hercegovina poslije atentata
To jest, poslije stote obljetnice atentata, koju su
Srbi iskoristili da još jednom potvrde svoju potpunu
nesklonost ostanku u "takvoj BiH", a usput i svoju
nesklonost napuštanju velikosrpske ideje kojoj su
odali počast podizanjem spomenika teroristu Principu.
Usput su nešto rekli i o tzv. bosanskom jeziku, ne
posve netočno. Ali Srbi o tome govore iz sigurnosti
svojeg entiteta u kojemu je genocidom očišćena i
bošnjačka varijanta hrvatskoga jezika i sam jezik
hrvatski, a prave muke s "bosanskim" jezikom imaju
Hrvati koji su zaglavili u muslimansko-hrvatskom
entitetu zvanom FBiH.
Sada im muslimani-bošnjaci guraju u ruke radne
knjižice u kojemu piše "lična karta". U tom je sklopu
riječi baš razvidno kakav je taj bosanski jezik koji
se nastoji odvojiti od hrvatskoga na način da preuzima
srpski leksik. I što se onda Srbi bune? Pa muslimani
promoviraju srpski, odbijajući to ime, hrvatski ne će
jer ni Hrvate ne će u Bosni, lutaju i traže se. Turski
ne će jer nikada nisu ni govorili turski, ali Tursku
hoće i pozivaju turske ratne brodove da uplove u Neum.
Njihovi političari posve su svjesni uloge koju u
velikoislamskoj ideji ima Bosna i Hercegovina gdje su
muslimani usprkos svemu uspjeli ostati kao kompaktna
zajednica i mostobran za neki mogući azijsko-europski
kalifat koji bi obuhvatio i Hrvatsku (i Austriju, gdje
Erdogan usred Beča promiče vjerske škole za islamski
pomladak.). Ni dalje na zapadu nema sigurnih granica,
ali ima na milijune i milijune muslimana, a slabašni
otpori kao nedavna zabrana burke (Europski sud za
ljudska prava) ne daju rezultata.
U Bosni i Hercegovini i dalje djeluju mudžahedini.
Jedan od njih je prebjegao u Srbiju i ondje ispričao
kako su ubijali Hrvate, motornim pilama i sličnim
načinima. Valjda je mislio da će se Srbijancima priča
svidjeti, pa možda i jest ako su zaboravili da su
mudžahedini ritualno ubijali i Srbe, o čemu također
postoji niz (snimljenih) svjedočanstava.
Posavina poslije poplava
Da Hrvatska s ovom vlasti ne funkcionira kao država,
jasno je. Narod je skupio golemu svotu novca za
poplavljene, a oni taj novac ni do dana današnjeg nisu
dobili, osim neke crkavice. Sve je zakazalo, svi se
vade i tuže jedni na druge, nema koordinacije, nema
organizacije, nema sustava. Da nisu ušli u igru
mešihat i Caritas, bilo bi i gore. No ono što me se
najviše dojmilo i opet je - Gorska služba spašavanja,
ta pepeljuga sustava koja uvijek odradi divovski
posao.
Vidjeli ste vjerojatno i vi, poštovani čitatelji, da
ti ljudi nisu samo hrabri i sposobni, nego imaju
visoku inteligenciju i moć snalaženja u kaotičnim
situacijama, pametni su i zbore točno i razgovijetno.
Rođeni vođe koji bi se isto tako dobro snašli u drugim
područjima (a i pripadaju svim područjima). Pa dajmo
stavimo te ljude na liste kada dođe vrijeme, a vrijeme
curi. Ako Hrvatsku treba izvući iz ponora, tko će to
bolje učiniti neko oni koji izvlače ljude iz ponora.
Obavještajna bojna
Da je Josipović izgubio živce, vidjeli ste.
Nazivajući sadašnji vrh HDZ-a obavještajnom bojnom, a
ne političkom organizacijom, srozao se na razinu jedva
smislenih kvalifikacija. No iza svega stoji strah: ne
boje se orjunaši s Pantovčaka idealističke,
romantičarske, sanjarske i neobaviještene bojne, nego
se boje ljudi koji uz znanja o politici posjeduju i
informacije neugodne po klatež i zato opasne. Da bude
jasno: i u prvoj Josipovićevoj kampanji, pa i za
vrijeme mandata, spominjane su afere toga pijanista,
afere koje su imale svoje (ne kodne) nazive i
upućivale dakle na stvarna poduzeća i ustanove,udruge
itd. Pa ne bi li priličilo demokraciji da se sve to
ispita i raščisti, ovako ili onako, u trenutku kada se
čovjek kandidira za predsjednika države (sada, kada
već nije prvi put)?
Ako je sve čisto (a sumnjam, naravno), preostaje
onaj drugi, politički dio. Naime, u subotu je u Rijeci
održana komemoracija za Srebrenicu, defilirali su
muslimani koji ondje žive i podsjećali na masovni
srpski zločin poznat cijelom svijetu. Nepoznat jedino
Josipovićevom savjetniku Dejanu Joviću koji Srebrenicu
u najmanju ruku relativizira, u sklopu potpore
velikosrpskim idejama. Pa ako Josipović i dalje drži
toga tipa kao savjetnika, već je to dovoljno da mu se
na izborima ne da ni jedan posto glasova, a nekmoli
ovih nekoliko desetaka postotka koje mu sada daju
prilježne ankete.
Udžbenici
Ljeto se još nije ni zagrijalo, a promidžbe novih
udžbenika vrište na sve strane. Kupujte ljudi, kupujte
roditelji, pljunite opet velik novac za Jovanovićevu
diverziju slijedom koje se osiromašuje građane i
potiru obećanja da će udžbenici trajati četiri godine
(ili koliko). Nema više onih zgodnih "roba za robu"
razmjena udžbenika ili kupovanja rabljenih za jefitni
novac, na travi, pod stablima, ne, sve mora biti novo.
A kako je došlo do te svinjarije? Ma nije bivšem
ministru bilo ni do čega drugog nego do "lektoriranja"
udžbenika po pravopisu koji je donio uz pomoć poltrona
u Institutu za jezik i jezikoslovlje i to je jedini
razlog zbog čega su (na radost nakladnika) morali biti
tiskane nove školske knjige.
Tako roditelji moraju izvući iz džepa značajan iznos
da bi platili novosadske ideje frustriranog bivšeg
Jovanovića. I što sada? Pa ništa, udžbenici će se za
godinu ili dvije opet morati mijenjati - ne samo zbog
jezika i pravopisa, ali tada moraju biti uključeni svi
oni (a ima ih) koji znaju da se specijalisti za
pojedina područja ne mogu i ne smiju iživljavati nad
djecom. Da udžbenici moraju biti pisani za djecu, a ne
za frustrirane specijaliste koji nisu mogli daleko
dogurati u svojim specijalnostima pa množinom podataka
guše djecu koja od toga zuluma ne mogu podići oči s
knjiga i malo razmisliti o svijetu u kojemu žive.
Nitko ništa ne zna
Prošlotjedni rašomon oko dolaska što ruskih što
američkih energetskih mogula, pokazao je ono što se i
inače znalo, ali sada u potpuno tragikomom obliku.
Dakle, predsjednik Vlade ne zna da bi ruski mogul
trebao doći u Hrvatsku, a predsjednik države ne zna da
predsjednik Vlade ne zna. Nitko ništa ne zna. Možda je
trebalo jednoga i drugog obavijestiti anonimnim
pismom.
Unaprijed
Josipovićev INFO-HTV zdušno rabi javni prostor.
Josipovića ima na HTV-u raznovrsnim prilikama toliko
da je teško pratiti, pa predlažem da se sva ta pomalo
razbacana pojavljivanja svedu u jednu emisiju koja bi
bila svakodnevno emitirana. Dodatno, treba unaprijed
točno obavijestiti publiku da je za Josipovića u
Dnevniku HTV-a rezervirana minutaža između treće i
trinaeste minute, kako bi se ljudi znali ravnati.
I još nešto: prošlotjedni televizijski intervju
rađen na Pantovčaku otkrio je i onima koji ne znaju
trikove zanata da se Josipoviću pitanja šalju
unaprijed. Nije neuobičajeno, ali treba barem znati
odglumiti, "razmišljati" koji trenutak o odgovoru. Ali
ne, Josipović počinje odgovarati dok novinarka još
(gotovo) i nije završila s pitanjem...
Svi u borbu protiv Crkve u Hrvata
Kao i u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, a koja
se sastojala iz vanjske i unutarnje, tako se i godine
Gospodnje 2014. u mirnodopskom razdoblju vodi vanjska
i unutarnja agresija - protiv Crkve u Hrvata. Pupovac
i kompanija sinkronizirani su sa srbijanskim vodstvom.
Pupovac usred Hrvatske širi poznatu mitomaniju,
srbijanski vrh piše papi Franji protiv Stepinca. Pismo
je bizantinski podlo i ima karakter ucjene: ako Vi,
Sveti oče, ne proglasite Stepinca svecem, mi ćemo se
možda potruditi da Vi možete posjetiti Srbiju, a možda
i Rusiju. U tom stilu, takoreći. Pridružuje se već
kronični Irinej, koji predstavlja i SPC i državu
srbijansku, po tradiciji.
Bauk kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca kruži
Srbijom i srpskom manjinom u Hrvatskoj. Zašto? Pa zato
što bi podizanje na oltar toga velikog čovjeka,
protivnika svih totalitarizama, žrtve jugoslavenskog
komunističkoga nasilja, značilo još jedan - možda i
konačni - udarac ne samo jugoslavenskim nacionalistima
komunističkih korijena nego i živim i žilavim
protivnicima Katoličke crkve u Hrvatskoj, koji su
ujedno živi i žilavi protivnici hrvatskih etičkih
vrijednosti, hrvatskog identiteta i hrvatske države, a
osobito i hrvatske nazočnosti u Bosni i Hercegovini te
postaju bjesomučni kada hrvatski biskupi dočekuju
Darija Kordića, primjerice, kao nevino osuđenog
čovjeka - a usporedba sa Stepincem nudi se sama od
sebe jer je i on bio nevino osuđen.
No, upravo bi u Srbiji trebali štovati Stepinca, ako
ni po čemu drugome onda kao dragovoljca u Prvom
svjetskom ratu. Taj je dio Stepinčeva životopisa
mnogima nejasan i zazoran, ali bi takvi trebali znati
na koji su način regrutirani "dobrovoljci" i što su
sve morali podnijeti ako bi odbili uključiti se.
Postoje, Bogu hvala, svjedočanstva onih koji su te
muke uspjeli preživjeti. Ne znam je li Stepinac
unovačen silom ili milom, no sada to i nije važno.
Nije važno ni Srbima, koji u njemu vide samo simbol
nepokolebljivoga katoličanstva koje je (kažu oni)
oduvijek bilo najvećom zaprekom da "katolički Srbi"
priznaju da su Srbi a ne Hrvati.
Identifikacija
Poneki ljudi nestali u ratu ipak bivaju pronađeni i
identificirani. Jedna je identifikacija više osoba
obavljena nedavno, a uz članove obitelji viđen je i
Predrag Matić koji u kamere izjavljuje da nije važno
koje su nacionalnosti bili pokojnici. Izjava vrlo
nesretna i neprihvatljiva, u stilu jugoslavenskog
"netalasanja", povreda ljudskih prava - između
ostalog. Jer i mrtvi moraju imati ljudska prava, pravo
na dostojanstven pokop, pravo na ime i prezime, pravo
na nacionalnost.
Da se te nove upute odnose samo na Domovinski rat,
očito je iz slučaja u Ljubuškom gdje se pokapalo
dvadesetak ubijenih u komunističkim zločinima u
vrijeme ili nakon Drugoga svjetskog rata, pa je rečeno
jasno i glasno da se radi o Hrvatima i muslimanima, te
su tako prenijele i novine u Hrvatskoj.
Sapunica s Lučkog
Idemo na lakše teme: ljeto je i Hrvati grade zahode
na plažama već punim turista. Turističke prognoze su
dobre, a mene posebno diraju svakodnevne reportaže s
ulaznih kućica u Lučkom. Gledam ih kao sapunice. Sve
televizije koje haraju Hrvatskom obvezatno imaju
reportera ili reporterku u Lučkom, naginju se kroz
prozore automobila i postavljaju originalna pitanja
"Kamo ste krenuli?" (odnosno oni pitaju "Kuda se
krenuli", jer ne znaju jezik), a turisti se uznemire
kada vide kameru i nešto kao odgovaraju. Onda govori
šef postaje, obavještava o brojkama. I tako uvijek,
posebno vikendom. Prije toga voditelj Vijesti kaže
uglavnom isto ono što čujemo od reportera, što je
stalna boljka i govori o srozavanju profesionalizma.
Obiteljski zakon
Aktualni vlastodršci ne znaju ništa, a odakle bi i
znali kada nikada ništa nisu naučili - ni iz povijesti
ni u školama. Ne znaju sastaviti ni tekst zakona, pa
Ustavni sud sustavno ruši sve što vlastodršci na silu
izglasuju, što već postaje zabavno. Zadnji je primjer
Obiteljski zakon koji je tako šlampavo napravljen da
već s tehničke strane daje prostora za zabavu, dok sa
sadržajne tek treba vidjeti o kakvom se cirkusu radi.
Sada se tresu i istospolci koji bi trebali dobiti
zakon o istospolnom partnerstvu, a kada su već počeli
trijumfirati - pokazalo se da njihov zakon u velikoj
mjeri ovisi o poklopljenom Obiteljskom zakonu i da
moraju odgoditi bračne radosti.
Primijenjena mladost
Eto sam prošli tjedan po službenoj dužnosti
(roditelj) bio nazočan uvodnom dijelu maturalne večeri
dovršenih učenika Škole primijenjene umjetnosti. I
nije mi žao - mali frikovi koji su prije četiri godine
primljeni u Primijenjenu, izrasli su u lijepe velike
cure i zgodne dečke svih formata, a za maturalnu su se
večer dizajnirali na svakovrsne načine dajući do
znanja da je svaki od njih osoba za sebe i da su toga
svjesni.
Nego, svi su oni osim svoje školske mature morali
pristupiti i državnoj, onoj o kojoj imam najgore
mišljenje. Morali su polagati i matematiku, premda tri
godine nisu imali nastavu matematike, a vjerojatno ni
u osnovnoj školi nisu s njom bili na "ti" jer su
njihovi interesi potpuno drugi i drukčiji.
S matematikom u svezi, našao sam zgodnu anegdotu iz
daleke povijesti. Prema predaji, nakon što je jedan
pitagorejski matematičar otkrio postojanje
iracionalnih brojeva, ostali članovi sekte odveli su
ga na plovidbu i bacili u more.
Piše: Hrvoje
Hitrec,
Portal www.hkv.hr
|
