Kultura, prema tome, ne bi trebala biti monopol
nijedne društvene skupine, niti projekcija
subjektivnih gledišta, jer se u suprotnom pretvara u
ideološku propagandu. Teško je utvrditi što čini desnu
ili lijevu kulturu, i prema kojim kriterijima, jer se
s vremenskim odmakom može reći da nasljeđe cjelokupne
moderne umjetnosti i književnosti, od Baudelairea,
Rimbauda i Wildea, preko Huysmansa i Bernanosa, do
Prousta, Cocteaua i Andyja Warhola, djelomično i
egzistencijalista, danas čini "konzervativnu kulturu"
kao reakciju na industrijalizaciju i premoć tehnike i
racionalizma, iako se ljevica u pravilu poziva na
nasljeđe moderne. Stoga začuđuje agresivna reakcija i
tragikomični prosvjedi Platforme 112, kao skupa
nevladinih udruga, protiv novoimenovanog ministra
kulture Zlatka Hasanbegovića, jednako kao i
orkestrirana medijska kampanja u svrhu njegove
sotonizacije, i to prije negoli je i zasjeo u fotelju
ministra i predstavio bilo koju smjernicu svoje
kulturne politike.
Fenomenologija crvenog fašizma
Riječ je o frapantnoj diskrepanciji
od strane lijevo-liberalnog tabora, čiji se
pripadnici na sav glas pozivaju na toleranciju,
slobodu mišljenja i govora, zaštitu ljudskih prava.
Zapravo se treba zapitati koji su pozadinski motivi
i stvarni uzroci ostrašćenosti takvih napada, jer
oni zacijelo zahtijevaju jednu ozbiljnu, duboku,
postkomunističku psihoanalizu svih protagonista, i
je li tu uistinu riječ o prosvjedu protiv čovjeka,
ministra i njegova različitog svjetonazora, ili
zapravo grčevit refleks jedne oktroirane i
samoproklamirane manjine zbog straha da ne ostane
bez svojih povlastica, sinekura i financijskih
dotacija, koje je uživala za vrijeme bivše
ministrice poznate po svom klijentelističkom
upravljanju resorom kulture? Ne bi li se zapravo u
takvoj difamacijskoj kampanji punoj mržnje i
predrasuda mogli detektirati znakovi "fašistoidnog"
ponašanja protagonista koji a priori odbacuju
mogućnost bilo kakva racionalnog dijaloga ili javne
rasprave? Jesu li ishitrene izjave Olivera Frljića o
fašizaciji hrvatske kulture odraz jednog drugog
oblika crvenog fašizma, koji desetljećima, od
titoističke Jugoslavije do postkomunističke
Hrvatske, prožima kulturnu hegemoniju
lijevo-liberalnog establišmenta?
Blisku retoričku i misaonu
povezanost između politike i kulture u redovima
liberalnih postkomunista dobro ilustriraju dvije
izjave: na političkom planu, posljednja izjava šefa
SDP-a Zorana Milanovića o Domoljubnoj koaliciji kao
kriminalnoj i proustaškoj, a druga na kulturnoj
sceni, spomenuta Frljićeva o "fašizaciji kulture".
Obje su šokirale hrvatsku javnost jer postavljaju
pitanje o sve učestalijoj uporabi nedemokratske
prozivačke retorike i govora mržnje u društvenom i
političkom životu, a pogotovo kada dolaze iz lijevog
liberalnog spektra, koji se voli kititi etiketom
tolerantne, demokratske i napredne građanske opcije.
Zapravo, sve su desne i lijeve snage
sklone "fašističkom skretanju" i ponašanju kada
nastoje bez kritičke rasprave i dijaloga
diskvalificirati i demonizirati političkog
neistomišljenika. Fašistoidno ponašanje vidljivo je
i u demokratskim sustavima kad se ne poštuju pravila
izbornog fairplaya, pa poražena strana ne prihvaća
rezultate izbora i poziva na revolucionarne ulične
metode za očuvanje vlasti pod svaku cijenu.
Fašistoidne prakse mogu se primijetiti i u
svakodnevici kada određene, tzv. progresivne
medijske, kulturne i političke struje nastoje
monopolizirati javnu sferu i izvršiti kulturnu
hegemoniju, namećući svoja ideologizirana načela bez
javne rasprave. Već se godinama u hrvatskoj javnosti
plasira iskrivljena paradigma da kulturu treba
poistovjetiti s aktivizmom nevladinog sektora, koji
je do sada dobivao nesrazmjerne financijske dotacije
iz državnog proračuna, koje se teško mogu opravdati.
Kultura zahvaća daleko širi spektar područja i
aktivnosti no što je sfera demokratizacije društva i
promicanja manjinskih prava, a u svim uređenim
zapadnoeuropskim državama nevladin sektor odvojen je
od državnog proračuna i ministarstva kulture i
financira se sponzorima i donacijama, osim u
slučajevima kada se projekti NGO-a izravno dotiču
promicanja kulture i nacionalnih interesa u
inozemstvu.
Anarhizam i neka socijalistička
stremljenja u Rusiji nazivali su fašističkim
diktatorski sovjetski režim i boljševizam. Vsevolod
Mihajlovič Ejhenbaum (zvan Voline) govori o "crvenom
fašizmu", dok će 1939. Otto Rühle upotrijebiti
sintagmu "ruski fašizam". Ideja i sintagma lijevog
fašizma označava vrstu fašizma lijeve ideološke
provenijencije, što nije toliko popularno i
uvriježeno u javnom mnijenju kao što je svakodnevna
floskula desnog fašizma.
Zapravo je prozivka za fašizam u
suvremenim liberalnim demokracijama toliko ušla u
mainstream politički korektnu retoriku da je teško i
konstatirati da unatoč svojem emocionalnom učinku
ona ne odgovora povijesnoj istini i kontekstu. Kada
se nekog označi fašistom ili pripadnikom fašističke
kulture, onda uvijek treba imati na umu da fašizam
povijesno označava specifičan kontekst političkog
pokreta osnovanog od Benita Mussolinija početkom 20.
stoljeća i da je taj politički režim upravljao
Italijom u razdoblju od 1922 do 1945. Riječ je
autoritarnom nacionalističkom i revolucionarnom
poretku, snažno militariziranom i ekspanzionistički
usmjerenom.
Treba također naglasiti da su politički režimi koje se
klasificira na ekstremnom desničarskom spektru često bili kompatibilni s
kapitalizmom. Kao što je to bio slučaj i s povijesnim fašizmom, i ljevičarski
komunistički i boljševistički pokreti u Europi i Rusiji također su legitimirali
primjenu sile i terorizam za dolazak na vlast. Moglo bi se stoga reći da je
fašizam kapitalizam koji je postao državni teror, dok je komunizam
antikapitalizam koji je postao državni teror. A sukladno tome, što je i vidljivo
u postkomunističkim zemljama pa i u Hrvatskoj, liberalna ljevica zapravo je
dječji nusproizvod komunizma. S obzirom na specifičnost postkomunističkih
društva, a pogotovo onih poput Hrvatske u kojima su se totalitarne ideje od
1945. pa nadalje provodile nasilnim metodama, postkomunistički lijevi fašizam
zapravo je ideološki relikt bivše društvene elite, nešto kao intelektualni
opijum recikliranog lijevo-liberalnoga građanstva koji se javio nakon
devedesetih godina.
Narod - nepoznanica koja se prezire
Kako bi se bolje razumjelo današnju
agresivnu medijsku hajku na ministra Hasanbegovića,
koja graniči s rehabilitacijom verbalnog delikta,
bitno je prepoznati sljedeće misaone strukture
lijevo-liberalnog fašizma: lijevi fašizam prezire
puk, ukorijenjen narod i radničku klasu (iako se
često poziva na obranu radnička socijalna prava),
dok podržava srednje slojeve. Narod je za lijevi
fašizam duboka nepoznanica koju prezire. Stoga nije
ni čudo da liberalni komunisti na državnoj razini
podržavaju neoliberalnu antisocijalnu politiku. U
kulturi pod lažnim plaštem demokratizacije, lijevi
liberalisti artikuliraju svoje pravo poimanje
kulture koje je zapravo duboko elitističko i
avangardno, nedostupno širim slojevima naroda.
Lijevi fašizam je protusindikalno nastrojen i koristi nevladin
sektor za promicanje paralelnih svjetonazorskih tema, poput imigracionizma,
multikulturalizma, rodne ideologije... Takav oblik liberalnog fašizma brani
materijalne i društvene pozicije postkomunističkog građanstva i privatizira
državne strukture za opstanak na visokoj društvenoj ljestvici. To je vidljivo u
bezrezervnom podržavanju globalizacije i kozmopolitizma, uz koketiranje sa
sukladnom alternativom, putem koje se promiče ideja otvorenog društva te prezir
republikanskog i nacionalnog poretka, mržnja prema tradiciji, granicama, naciji.
Lijevi fašizam nastoji svoje
karijerne planove ostvariti putem institucionalnih
kanala, sinekura i niša, potpuno izoliran od
realnosti društva i naroda. Na ideološkom području
lijevi fašizam zagovara: rastvaranje generacijskog
prijenosa znanja, autoriteta u školstvu kao i
autoriteta učitelja pod krinkom "nove pedagogije",
promicanje nelegitimne elite "specijalista",
pseudointelektualaca i umjetnika koji na jaslicama
državnih dotacija monopoliziraju medijski i kulturni
prostor. U tom je smislu vidljiva i zamjena
racionalnog dijaloga i otvorene rasprave s
neistomišljenicima prozivanjem, diskreditiranjem,
govorom mržnje i prijetnjama.
Liberalni fašizam je sintagma koja
zvuči poput oksimorona i mogla bi služiti
konzervativcima za prozivku liberalnih suparnika,
ali je sintagmu skovao poznati pisac i socijalist H.
G. Wells koji je 1931. pozivao svoje progresivne
prijatelje da postanu "liberalni fašisti" ili
"prosvijećeni nacisti". Američki politolog Jonah
Goldberg u novoj knjizi Liberalni fašizam - tajna
povijest američke ljevice razotkriva različita
povijesna značenja "fašizma" kao etikete koja je još
Staljinu služila za diskreditaciju svih koji mu nisu
bili po ukusu: trockista, Churchilla, ruskih kulaka
i seljaka. George Orwell najbolje je opisao značenje
etikete "fašizma". Prema njemu, pojam se toliko
izopačio da jednostavno označava "sve što je
nepoželjno", izvan svakog realnog konteksta.
Frankfurtska škola
Marksistički teoretičar Antonio
Gramsci skovao je paradigmu kulturne hegemonije kao
miroljubivog sredstva kojim se održava
kapitalistički poredak. Pomoću kulturne hegemonije
tipične se buržoaske ideje proglašavaju općim javnim
mnijenjem i zdravorazumskim pogledom na svijet
pomoću kojega se vlada. Jedan od klasičnih primjera
osvajanja i održanja političke moći putem kulturne
hegemonije je djelovanje tzv. Frankfurtske škole,
koja je desetljećima monopolizirala
odgojno-obrazovni sveučilišni sustav u zapadnoj
Europi, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Nastala je 1923.
kada je agent Kominterne György Lukács osnovao
filozofski krug oko Instituta za marksizam na
frankfurtskom sveučilištu, a kasnije su joj se
pridružili Theodor Adorno, Wilhelm Reich, Erich
Fromm, Antonio Gramsci, Max Horkheimer i Herbert
Marcuse.
Svaki od sudionika Frankfurtske škole stvarao je svoj
filozofski model koji je zagovarao protumetafizički i antitradicionalni
svjetonazor, areligiozni individualizam, prosvjetiteljski racionalizam i
tehnoznanstveni pozitivizam. Jedan od njezinih glavnih ideologa, Antonio
Gramsci, smatrao je da je pod krinkom marksističke revolucije potrebno
infiltrirati ljude u zapadne institucije. U Bilježnicama iz zatvora navodi:
umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija,
marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u
ruke kao zrelo voće. No, Gramsci, po uzoru na lenjinističke avangardne metode,
uviđa da je za promjenu kulture potreban dugotrajni pohod na institucije -
umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise.
Političke neistomišljenike i
kritičare treba etiketirati kao fašiste, naciste,
antisemite, umno poremećene, homofobe, ksenofobe.
Politička sredstva uništenja "građanske i
antirevolucionarne kulture" vrlo su brojna. Za
Adorna ključna meta je i obitelj, koja je kolijevka
fašizma jer joj je izvorište u tradicionalnoj
kulturi.
Razaranje institucija iznutra
Iz tog svjetonazorskog i
epistemološkog razaranja, desetljećima poslije,
nastala je 1968. godina - "marš kroz institucije" -
i infiltriranje u njih radi uspostave kulturne
hegemonije.
Utjecaj Frankfurtske škole bio je
vidljiv i u bivšoj Jugoslaviji među praksisovcima,
svojevrsnim disidentima KPJ, koji su se varljivim,
umivenim, neomarksističkim teorijskim i doktrinarnim
eufemizmima kao otklonili od Staljina i Lenjina, ali
se zapravo nikad nisu sukobili s tadašnjim
ortodoksnim komunistima, niti zauzeli za
demokratizaciju društva, niti digli glas protiv
kršenja ljudskih prava prilikom zatvaranja hrvatske
inteligencije, pa ni za disidenta kao što je Vlado
Gotovac.
U Hrvatskoj je nakon 1945. povedena
kulturna lustracija kada se zabranio i iz škola i sa
sveučilišta uklonio cjelokupni književni i
filozofski fundus koji je proizašao iz naslijeđene
hrvatske i srednjoeuropske tradicije. Tako je
titoistička kulturna revolucija poprimila oblik
nihilističkog društvenog pohoda koji je provodio
politiku tabula rasa u ime novoustoličenih
lenjinističkih i boljševističkih dogmi. U
institucionalnim kulturnim sinekurama Frankfurtske
škole nakon Drugoga svjetskog rata utočište su
pronašli brojni lijevi književnici poput Alberta
Camusa ili marksista Sartrea, koji je desetljećima
bio pobornik staljinizma, dok su drugi, "desno"
orijentirani intelektualci i umjetnici, poput
Célinea, Ezre Pounda i Knuta Hamsuna, zbog drugog
predznaka, bili proganjani i cenzurirani.
Potpuno je sporedno hoće li hrvatska
kultura biti konzervativna ili progresivna, desna
ili lijeva, moderna, postmoderna ili konceptualna,
samo je bitno kako će se resor kulture suočiti s
akutnom krizom poimanja kulture u današnje doba
potrošačke i tržišne dominacije. Suvremenu
globaliziranu kulturu najbolje označava gubitak
središta, kako ga je opisao Hans Sedlmayr, kao
gubitak duhovnog značaja kulture zbog njezine
hipersubjektivizacije i otuđenja. Stoga je današnja
kultura suočena s krizom smisla, krizom kulturnog
subjekta, krizom legitimacije, a i s krizom
generacijske transmisije koja dovodi u pitanje
budućnost prenošenja kulturnog nasljeđa. I to su
jedina bitna pitanja za novog ministra, a sve ostalo
je bacanje prašine u oči zbog straha od gubitka
pozicija.
Jure
Vujić, Vijenac / hkz-kkv.ch
|