Kultura, prema tome, ne bi trebala biti monopol
nijedne društvene skupine, niti projekcija
subjektivnih gledišta, jer se u suprotnom pretvara u
ideoloÅ¡ku propagandu. TeÅ¡ko je utvrditi Å¡to Äini desnu
ili lijevu kulturu, i prema kojim kriterijima, jer se
s vremenskim odmakom može reći da nasljeđe cjelokupne
moderne umjetnosti i književnosti, od Baudelairea,
Rimbauda i Wildea, preko Huysmansa i Bernanosa, do
Prousta, Cocteaua i Andyja Warhola, djelomiÄno i
egzistencijalista, danas Äini "konzervativnu kulturu"
kao reakciju na industrijalizaciju i premoć tehnike i
racionalizma, iako se ljevica u pravilu poziva na
nasljeÄ‘e moderne. Stoga zaÄuÄ‘uje agresivna reakcija i
tragikomiÄni prosvjedi Platforme 112, kao skupa
nevladinih udruga, protiv novoimenovanog ministra
kulture Zlatka Hasanbegovića, jednako kao i
orkestrirana medijska kampanja u svrhu njegove
sotonizacije, i to prije negoli je i zasjeo u fotelju
ministra i predstavio bilo koju smjernicu svoje
kulturne politike.
Fenomenologija crvenog fašizma
RijeÄ je o frapantnoj diskrepanciji
od strane lijevo-liberalnog tabora, Äiji se
pripadnici na sav glas pozivaju na toleranciju,
slobodu mišljenja i govora, zaštitu ljudskih prava.
Zapravo se treba zapitati koji su pozadinski motivi
i stvarni uzroci ostrašćenosti takvih napada, jer
oni zacijelo zahtijevaju jednu ozbiljnu, duboku,
postkomunistiÄku psihoanalizu svih protagonista, i
je li tu uistinu rijeÄ o prosvjedu protiv Äovjeka,
ministra i njegova razliÄitog svjetonazora, ili
zapravo grÄevit refleks jedne oktroirane i
samoproklamirane manjine zbog straha da ne ostane
bez svojih povlastica, sinekura i financijskih
dotacija, koje je uživala za vrijeme bivše
ministrice poznate po svom klijentelistiÄkom
upravljanju resorom kulture? Ne bi li se zapravo u
takvoj difamacijskoj kampanji punoj mržnje i
predrasuda mogli detektirati znakovi "fašistoidnog"
ponašanja protagonista koji a priori odbacuju
mogućnost bilo kakva racionalnog dijaloga ili javne
rasprave? Jesu li ishitrene izjave Olivera Frljića o
fašizaciji hrvatske kulture odraz jednog drugog
oblika crvenog fašizma, koji desetljećima, od
titoistiÄke Jugoslavije do postkomunistiÄke
Hrvatske, prožima kulturnu hegemoniju
lijevo-liberalnog establišmenta?
Blisku retoriÄku i misaonu
povezanost između politike i kulture u redovima
liberalnih postkomunista dobro ilustriraju dvije
izjave: na politiÄkom planu, posljednja izjava Å¡efa
SDP-a Zorana Milanovića o Domoljubnoj koaliciji kao
kriminalnoj i proustaškoj, a druga na kulturnoj
sceni, spomenuta Frljićeva o "fašizaciji kulture".
Obje su Å¡okirale hrvatsku javnost jer postavljaju
pitanje o sve uÄestalijoj uporabi nedemokratske
prozivaÄke retorike i govora mržnje u druÅ¡tvenom i
politiÄkom životu, a pogotovo kada dolaze iz lijevog
liberalnog spektra, koji se voli kititi etiketom
tolerantne, demokratske i napredne građanske opcije.
Zapravo, sve su desne i lijeve snage
sklone "faÅ¡istiÄkom skretanju" i ponaÅ¡anju kada
nastoje bez kritiÄke rasprave i dijaloga
diskvalificirati i demonizirati politiÄkog
neistomišljenika. Fašistoidno ponašanje vidljivo je
i u demokratskim sustavima kad se ne poštuju pravila
izbornog fairplaya, pa poražena strana ne prihvaća
rezultate izbora i poziva na revolucionarne uliÄne
metode za oÄuvanje vlasti pod svaku cijenu.
Fašistoidne prakse mogu se primijetiti i u
svakodnevici kada određene, tzv. progresivne
medijske, kulturne i politiÄke struje nastoje
monopolizirati javnu sferu i izvršiti kulturnu
hegemoniju, namećući svoja ideologizirana naÄela bez
javne rasprave. Već se godinama u hrvatskoj javnosti
plasira iskrivljena paradigma da kulturu treba
poistovjetiti s aktivizmom nevladinog sektora, koji
je do sada dobivao nesrazmjerne financijske dotacije
iz državnog proraÄuna, koje se teÅ¡ko mogu opravdati.
Kultura zahvaća daleko Å¡iri spektar podruÄja i
aktivnosti no što je sfera demokratizacije društva i
promicanja manjinskih prava, a u svim uređenim
zapadnoeuropskim državama nevladin sektor odvojen je
od državnog proraÄuna i ministarstva kulture i
financira se sponzorima i donacijama, osim u
sluÄajevima kada se projekti NGO-a izravno dotiÄu
promicanja kulture i nacionalnih interesa u
inozemstvu.
Anarhizam i neka socijalistiÄka
stremljenja u Rusiji nazivali su faÅ¡istiÄkim
diktatorski sovjetski režim i boljševizam. Vsevolod
MihajloviÄ Ejhenbaum (zvan Voline) govori o "crvenom
fašizmu", dok će 1939. Otto Rühle upotrijebiti
sintagmu "ruski fašizam". Ideja i sintagma lijevog
faÅ¡izma oznaÄava vrstu faÅ¡izma lijeve ideoloÅ¡ke
provenijencije, Å¡to nije toliko popularno i
uvriježeno u javnom mnijenju kao što je svakodnevna
floskula desnog fašizma.
Zapravo je prozivka za fašizam u
suvremenim liberalnim demokracijama toliko ušla u
mainstream politiÄki korektnu retoriku da je teÅ¡ko i
konstatirati da unatoÄ svojem emocionalnom uÄinku
ona ne odgovora povijesnoj istini i kontekstu. Kada
se nekog oznaÄi faÅ¡istom ili pripadnikom faÅ¡istiÄke
kulture, onda uvijek treba imati na umu da fašizam
povijesno oznaÄava specifiÄan kontekst politiÄkog
pokreta osnovanog od Benita Mussolinija poÄetkom 20.
stoljeća i da je taj politiÄki režim upravljao
Italijom u razdoblju od 1922 do 1945. RijeÄ je
autoritarnom nacionalistiÄkom i revolucionarnom
poretku, snažno militariziranom i ekspanzionistiÄki
usmjerenom.
Treba takoÄ‘er naglasiti da su politiÄki režimi koje se
klasificira na ekstremnom desniÄarskom spektru Äesto bili kompatibilni s
kapitalizmom. Kao Å¡to je to bio sluÄaj i s povijesnim faÅ¡izmom, i ljeviÄarski
komunistiÄki i boljÅ¡evistiÄki pokreti u Europi i Rusiji takoÄ‘er su legitimirali
primjenu sile i terorizam za dolazak na vlast. Moglo bi se stoga reći da je
fašizam kapitalizam koji je postao državni teror, dok je komunizam
antikapitalizam koji je postao državni teror. A sukladno tome, što je i vidljivo
u postkomunistiÄkim zemljama pa i u Hrvatskoj, liberalna ljevica zapravo je
djeÄji nusproizvod komunizma. S obzirom na specifiÄnost postkomunistiÄkih
društva, a pogotovo onih poput Hrvatske u kojima su se totalitarne ideje od
1945. pa nadalje provodile nasilnim metodama, postkomunistiÄki lijevi faÅ¡izam
zapravo je ideološki relikt bivše društvene elite, nešto kao intelektualni
opijum recikliranog lijevo-liberalnoga građanstva koji se javio nakon
devedesetih godina.
Narod - nepoznanica koja se prezire
Kako bi se bolje razumjelo današnju
agresivnu medijsku hajku na ministra Hasanbegovića,
koja graniÄi s rehabilitacijom verbalnog delikta,
bitno je prepoznati sljedeće misaone strukture
lijevo-liberalnog fašizma: lijevi fašizam prezire
puk, ukorijenjen narod i radniÄku klasu (iako se
Äesto poziva na obranu radniÄka socijalna prava),
dok podržava srednje slojeve. Narod je za lijevi
fašizam duboka nepoznanica koju prezire. Stoga nije
ni Äudo da liberalni komunisti na državnoj razini
podržavaju neoliberalnu antisocijalnu politiku. U
kulturi pod lažnim plaštem demokratizacije, lijevi
liberalisti artikuliraju svoje pravo poimanje
kulture koje je zapravo duboko elitistiÄko i
avangardno, nedostupno Å¡irim slojevima naroda.
Lijevi fašizam je protusindikalno nastrojen i koristi nevladin
sektor za promicanje paralelnih svjetonazorskih tema, poput imigracionizma,
multikulturalizma, rodne ideologije... Takav oblik liberalnog fašizma brani
materijalne i druÅ¡tvene pozicije postkomunistiÄkog graÄ‘anstva i privatizira
državne strukture za opstanak na visokoj društvenoj ljestvici. To je vidljivo u
bezrezervnom podržavanju globalizacije i kozmopolitizma, uz koketiranje sa
sukladnom alternativom, putem koje se promiÄe ideja otvorenog druÅ¡tva te prezir
republikanskog i nacionalnog poretka, mržnja prema tradiciji, granicama, naciji.
Lijevi fašizam nastoji svoje
karijerne planove ostvariti putem institucionalnih
kanala, sinekura i niša, potpuno izoliran od
realnosti druÅ¡tva i naroda. Na ideoloÅ¡kom podruÄju
lijevi fašizam zagovara: rastvaranje generacijskog
prijenosa znanja, autoriteta u Å¡kolstvu kao i
autoriteta uÄitelja pod krinkom "nove pedagogije",
promicanje nelegitimne elite "specijalista",
pseudointelektualaca i umjetnika koji na jaslicama
državnih dotacija monopoliziraju medijski i kulturni
prostor. U tom je smislu vidljiva i zamjena
racionalnog dijaloga i otvorene rasprave s
neistomišljenicima prozivanjem, diskreditiranjem,
govorom mržnje i prijetnjama.
Liberalni fašizam je sintagma koja
zvuÄi poput oksimorona i mogla bi služiti
konzervativcima za prozivku liberalnih suparnika,
ali je sintagmu skovao poznati pisac i socijalist H.
G. Wells koji je 1931. pozivao svoje progresivne
prijatelje da postanu "liberalni fašisti" ili
"prosvijećeni nacisti". AmeriÄki politolog Jonah
Goldberg u novoj knjizi Liberalni fašizam - tajna
povijest ameriÄke ljevice razotkriva razliÄita
povijesna znaÄenja "faÅ¡izma" kao etikete koja je joÅ¡
Staljinu služila za diskreditaciju svih koji mu nisu
bili po ukusu: trockista, Churchilla, ruskih kulaka
i seljaka. George Orwell najbolje je opisao znaÄenje
etikete "fašizma". Prema njemu, pojam se toliko
izopaÄio da jednostavno oznaÄava "sve Å¡to je
nepoželjno", izvan svakog realnog konteksta.
Frankfurtska Å¡kola
MarksistiÄki teoretiÄar Antonio
Gramsci skovao je paradigmu kulturne hegemonije kao
miroljubivog sredstva kojim se održava
kapitalistiÄki poredak. Pomoću kulturne hegemonije
tipiÄne se buržoaske ideje proglaÅ¡avaju općim javnim
mnijenjem i zdravorazumskim pogledom na svijet
pomoću kojega se vlada. Jedan od klasiÄnih primjera
osvajanja i održanja politiÄke moći putem kulturne
hegemonije je djelovanje tzv. Frankfurtske Å¡kole,
koja je desetljećima monopolizirala
odgojno-obrazovni sveuÄiliÅ¡ni sustav u zapadnoj
Europi, pa i u bivšoj Jugoslaviji. Nastala je 1923.
kada je agent Kominterne György Lukács osnovao
filozofski krug oko Instituta za marksizam na
frankfurtskom sveuÄiliÅ¡tu, a kasnije su joj se
pridružili Theodor Adorno, Wilhelm Reich, Erich
Fromm, Antonio Gramsci, Max Horkheimer i Herbert
Marcuse.
Svaki od sudionika Frankfurtske Å¡kole stvarao je svoj
filozofski model koji je zagovarao protumetafiziÄki i antitradicionalni
svjetonazor, areligiozni individualizam, prosvjetiteljski racionalizam i
tehnoznanstveni pozitivizam. Jedan od njezinih glavnih ideologa, Antonio
Gramsci, smatrao je da je pod krinkom marksistiÄke revolucije potrebno
infiltrirati ljude u zapadne institucije. U Bilježnicama iz zatvora navodi:
umjesto da se najprije osnuje vlast, a onda nameće kulturna revolucija,
marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u
ruke kao zrelo voće. No, Gramsci, po uzoru na lenjinistiÄke avangardne metode,
uviđa da je za promjenu kulture potreban dugotrajni pohod na institucije -
umjetnost, film, kazaliÅ¡te, Å¡kole, fakultete, seminare, novine, Äasopise.
PolitiÄke neistomiÅ¡ljenike i
kritiÄare treba etiketirati kao faÅ¡iste, naciste,
antisemite, umno poremećene, homofobe, ksenofobe.
PolitiÄka sredstva uniÅ¡tenja "graÄ‘anske i
antirevolucionarne kulture" vrlo su brojna. Za
Adorna kljuÄna meta je i obitelj, koja je kolijevka
fašizma jer joj je izvorište u tradicionalnoj
kulturi.
Razaranje institucija iznutra
Iz tog svjetonazorskog i
epistemološkog razaranja, desetljećima poslije,
nastala je 1968. godina - "marš kroz institucije" -
i infiltriranje u njih radi uspostave kulturne
hegemonije.
Utjecaj Frankfurtske Å¡kole bio je
vidljiv i u bivšoj Jugoslaviji među praksisovcima,
svojevrsnim disidentima KPJ, koji su se varljivim,
umivenim, neomarksistiÄkim teorijskim i doktrinarnim
eufemizmima kao otklonili od Staljina i Lenjina, ali
se zapravo nikad nisu sukobili s tadašnjim
ortodoksnim komunistima, niti zauzeli za
demokratizaciju društva, niti digli glas protiv
kršenja ljudskih prava prilikom zatvaranja hrvatske
inteligencije, pa ni za disidenta kao Å¡to je Vlado
Gotovac.
U Hrvatskoj je nakon 1945. povedena
kulturna lustracija kada se zabranio i iz Å¡kola i sa
sveuÄiliÅ¡ta uklonio cjelokupni književni i
filozofski fundus koji je proizašao iz naslijeđene
hrvatske i srednjoeuropske tradicije. Tako je
titoistiÄka kulturna revolucija poprimila oblik
nihilistiÄkog druÅ¡tvenog pohoda koji je provodio
politiku tabula rasa u ime novoustoliÄenih
lenjinistiÄkih i boljÅ¡evistiÄkih dogmi. U
institucionalnim kulturnim sinekurama Frankfurtske
Å¡kole nakon Drugoga svjetskog rata utoÄiÅ¡te su
pronašli brojni lijevi književnici poput Alberta
Camusa ili marksista Sartrea, koji je desetljećima
bio pobornik staljinizma, dok su drugi, "desno"
orijentirani intelektualci i umjetnici, poput
Célinea, Ezre Pounda i Knuta Hamsuna, zbog drugog
predznaka, bili proganjani i cenzurirani.
Potpuno je sporedno hoće li hrvatska
kultura biti konzervativna ili progresivna, desna
ili lijeva, moderna, postmoderna ili konceptualna,
samo je bitno kako će se resor kulture suoÄiti s
akutnom krizom poimanja kulture u današnje doba
potroÅ¡aÄke i tržiÅ¡ne dominacije. Suvremenu
globaliziranu kulturu najbolje oznaÄava gubitak
središta, kako ga je opisao Hans Sedlmayr, kao
gubitak duhovnog znaÄaja kulture zbog njezine
hipersubjektivizacije i otuđenja. Stoga je današnja
kultura suoÄena s krizom smisla, krizom kulturnog
subjekta, krizom legitimacije, a i s krizom
generacijske transmisije koja dovodi u pitanje
budućnost prenošenja kulturnog nasljeđa. I to su
jedina bitna pitanja za novog ministra, a sve ostalo
je bacanje praÅ¡ine u oÄi zbog straha od gubitka
pozicija.
Jure
Vujić, Vijenac / hkz-kkv.ch
|