S obzirom na svakodnevni spektakl globalne političke,
gospodarske i duhovne dezorijentiranosti, razum se
nije baš dokazao, a moglo bi se reći da svijet opstaje
zahvaljujući nekom čudnovatom kaosu. Međutim i kod
grčkih mitova, slučajnost uvijek proizlazi iz "viših
nadnaravnih prauzroka". Tragom takve metode, može se
ustanoviti kako postoji uska povezanost između
svjetskih događaja i današnje društveno-političke i
duhovne situacije u Hrvatskoj, slijed stvari koje
možemo protumačiti kao čudnovat rezultat
komplementarnosti između makro- i mikrorazine.
Mnogo je toga u Hrvatskoj u
službenim medijima predstavljeno javnosti kao plod
neizvjesnosti, fatalnosti ili slučajnosti, što
dovodi do stvaranja stanovite društvene rezignacije.
No uvijek postoji uzročno-posljedična veza između
društvenih, političkih i duhovnih fenomena i
vidljivih ili prikrivenih postupaka određenih
centara moći.
Postoji uvijek dimenzija
koherentnosti aktualnoga društvenog konteksta koju
treba spoznati i znati iščitavati. Na našoj
mikrorazini, spoznaja "tranzicijske" sadašnjosti
pune društvenih, političkih i moralnih poremećaja
nije moguća bez razumijevanje prošlosti, ali i
izazova bliske budućnosti kako bismo mjerodavno
znali interpretirati pečat suvremenoga doba.
"Lukavštine razuma i povijesti" ili
pak "smjer povijesti", kao i neoliberalna
"nevidljiva ruka", metafore su jedne te iste
mentalne, tipično zapadne bolesti: mesijanskoga
vjerovanja u neprestani napredak.
Govoreći o krajnjim posljedicama
velikih ideoloških sustava 20. stoljeća - komunizma,
nacionalsocijalizma i kapitalizma - filozof Augusto
del Noce ističe kako je svaka od tih ideologija, bez
obzira na prvotne idealističke namjere, iznjedrila
potpuno suprotne, negativne i tragične posljedice.
Pa tako i na ovim prostorima, nakon raspada
Jugoslavije i stjecanja državne neovisnosti,
Hrvatska možda grabi istim putem, jer je s bolnim
porođajem demokracije i slobode iznjedrila najgore
oblike moralne i društvene korupcije, i
turbokapitalističke grabežljivosti.
Patološke pojave u društvu tek su
vidljivi fenomen koncepcijske metastaze koja se
odvija u dugim vremenskim lukovima. Pa su tako,
primjerice, korupcija, kriminal, moralna kriza,
nasljeđe dugoročnoga procesa kulturološkog
rastvaranja poimanja svijeta i bitka. Nije ni čudo
da se svijet i Hrvatska vrte ukrug kao miševi u
kotlovnici jer se samo reaktivno dotiču simptoma
političkih bolesti, a ne njihovih korijena. U
lijevim medijima već se neko vrijeme provlači fraza
koja Hrvatsku opisuje kao "slučajnu zemlju", što je
još jedan u nizu pokušaja obmane javnosti i
oduzimanja legitimiteta opstojnosti hrvatske države.
O slučajnosti u povijesti
Za neke povjesničare, poput Kennetha
Pomeranza ili Fernanda Braudela, slučajnost igra
važnu ulogu u nastanku i budućnosti ljudskih
zajednica. Primjerice, bez vanjskoga čimbenika,
otkrivanja američkog kontinenta i bogatih prirodnih
resursa na tom kontinentu, Engleska ne bi nikada
doživjela industrijsku revoluciju, dok primjerice
zbog udaljenosti bazena rijeke Yangtze i rezervi
rude na nepristupačnom sjeverozapadnom dijelu
zemlje, Kina nije mogla krenuti putem
industrijalizacije u to doba. Sreća je u tom
kontekstu favorizirala Albion više nego Carstvo
Sredine.
Moderno doba s pojavom velikih
ideologija impregniranih povijesnim determinizmom
odbacilo je svaku moguću ulogu slučajnosti te su
tako marksizam i lenjinizam reducirali povijest
čovječanstva na ekonomsko-društvene odnose i
dijalektiku historijskoga materijalizma. Nikolaj
Buharin posvetio je cijeli tekst "povijesnoj
slučajnosti", istaknuvši kako ne postoji ništa
akcidentalno i neovisno o uzroku. Zapravo je pitanje
slučajnosti filozofsko i metafizičko pitanje smjera
povijesti. Povijest ponekad sliči fatalnom procesu i
slijedu događaja kojih nam uzroci ponekad promaknu.
Sudbina na neki način obilježava činjenicu da su isti uzroci
vječno djelatni i ponavljaju se u povijesti generirajući slične posljedice. Po
tome bi se povijest vječno ponavljala, dok bi ljudska volja i sloboda bile
zabluda. Tu je riječ o religioznom poimanju i ideji povijesti koja paradoksalno
zahvaća i ateističke teorije. Historijski materijalizam Engelsa i Marxa tu se
pretvorio u političku religiju, doktrinu spasa koja je obećavala ukidanje i kraj
povijesti onako kako je devedesetih to navješćivao i Francis Fukuyama, u svojoj
verziji trijumfa tržišne demokracije na planetarnoj razini.
Teleološkim se koncepcijama
povijesti suprotstavljaju uvjerenja da je povijest
proizvod slučajnosti. Primjerice, poznata je tvrdnja
filozofa Blaisea Pascala: da je Kleopatrin nos bio
kraći, svijet bi bio drukčiji jer se Cezar ne bi
zaljubio u nju.
Veliki svjetski događaji i
poremećaji u ovakvoj koncepciji ovise o sitnim
detaljima. Slučajnost jednog susreta odlučuje o
sudbini milijuna ljudi. Minijaturni uzrok može
prouzročiti divovske učinke, kao što je to slučaj u
povijesnim romanima i distopijama, ili s fenomenom
leptirova učinka (butterfly effect) u teoriji
determinističkoga kaosa, kada treptaj leptirova
krila u amazonskoj prašumi pokreće uragan na drugoj
strani svijeta.
Povijest je rezultat prevrtljive
imanentnosti i puke kontingencije jer je budućnost
nepredvidiva bez obzira na naše napore kako bi se
ustanovio njezin tijek. U tom kontekstu ljudi ne
stvaraju povijest, nego su samo igračke u rukama
sudbine. Filozofi poput Spinoze smatrali su da je
božja volja "utočište neznanja", a protivnici ideje
slučajnosti u povijesti drže da bi Rimsko Carstvo
ionako osvojilo Egipat, bez obzira na Cezarov ukus.
Svakako ne treba simplificirati i
reducirati povijest isključivo na
uzročno-posljedičnu shemu ni na hazardersku igru jer
riječ je o suptilnom odnosu između čovjeka i
povijesti. S druge strane, čovjek je pozvan
aktualizirati svoje potencijale u vremenu i prostoru
te ima moralnu obvezu djelovati unutar povijesti za
pravdu i istinitost, što čini ono što Merleau Ponty
naziva suvremenim junaštvom.
Demokracija - izraz volje naroda
Svaki ustavotvorni poredak crpe
legitimitet iz neposrednog izražavanja narodne
volje. U slučaju Hrvatske, to se dogodilo ne samo u
Domovinskom ratu s frontalnim sukobom JNA sa Zborom
narodne garde, nego i saborskim proglašenjem raskida
svih državnopravnih veza s tadašnjom jugoslavenskom
zajednicom i raskidom s tadašnjim ustavom SFRJ te
proglašenjem novog ustava, što je okončalo raspad
Jugoslavije i označilo konačni i stvarni raskid sa
sustavom vrijednosti na kojemu je ona počivala.
Taj trenutak znači početak
tranzicije iz autoritarnog u demokratski politički
poredak, što već samo po sebi, sa stanovišta teorije
ustavnog prava, jest neka vrsta legitimacije svih
prošlih revolucionarnih domoljubnih pothvata i
aspiracija, koji su postupno nastojali prekinuti
državnopravni kontinuitet sa starim jugoslavenskim
režimom i njegovom ustavnošću. Društveni i politički
konsenzus hrvatskog naroda iskazan na izborima 1991.
i davanje političkog mandata novim demokratskim
nacionalnim snagama dodatni su dokaz postojanja i
izražaja čvrste političke volje za državnom
emancipacijom, koja je prisutna u hrvatskom narodu
desetljećima, na manje-više latentan ili eksplicitan
način. Ta će volja biti dodatno potkrijepljena
obrambenim Domovinskim ratom, kada je Hrvatska
postigla jedan od najvećih stupnjeva nacionalne
homogenizacije i jedinstva koje se nipošto ne može
nazvati "slučajnim".
U tom kontekstu, nijedna narodna
skupina u kojoj postoje tri ključna elementa
nacionalnog državotvorstva u međunarodnom pravu:
teritorij, narod i suverenitet, ne može biti nazvana
slučajnom državom ili nacijom. Naravno, danas se u
međunarodnim odnosima pojavljuje širok spektar
diskvalificirajućih neokolonijalnih sintagmi poput
"promašene države", no one također ne nastaju
slučajno, a plod su geopolitičkog inženjeringa
svjetskih velesila koje tako nastoje bolje
kontrolirati neko područje koje ne prihvaća strano
tutorstvo ili vojnu okupaciju.
Treba također imati na umu da je
tijek i smjer velikih razdoblja, pogotovo u
povijesti velikih carstava, bivao preokrenut pod
utjecajem i velikih vojnih bitaka, čije je često
ishodište ovisilo ne samo o herojstvu manjih skupina
boraca nego i o klimatskim, terenskim i drugim
prirodnim i slučajnim uvjetima na koje čovjek nije
mogao utjecati. Međutim, unatoč neizvjesnosti vojnih
bitaka, kojih ishodi podliježu određenim
varijablama, jedna konstanta u povijesti jest da
idealizam, vjera u opravdanost i legitimitet
pružanja otpora u slučaju nasilnog osvajanja i
napada često čini ključni čimbenik pobjede.
Herojstvo inferiornih skupina boraca u broju i
tehnici često su pokazatelj čvrste volje za
nacionalni i kolektivni opstanak nekog naroda, kao
što je to bilo i u hrvatskom slučaju u Bitci za
Vukovar.
Vakuum komunizma
Govoriti o "slučajnosti" hrvatske
zemlje, koja nastaje u postkomunističkom i
posttotalitarnom okružju devedesetih nakon pada
Berlinskog zida, također bi značilo da su sve
postkomunističke zemlje bivšega sovjetskog bloka
"slučajne države", što je jedan politološki nonsens.
Problemi nastali s tranzicijom, gospodarskom i
institucionalnom nefunkcionalnošću ne mogu se
reducirati ili poistovjetiti s legitimnim
državnopravnim kontinuitetom i povijesnim
činjenicama.
Naime, nakon raspada sovjetskog
bloka, oživotvorenje novih mladih demokratskih i
suverenih država, a posebice onih proizišlih iz
višenacionalnih totalitarnih sustava, kakav je bila
Jugoslavija, bilo je zahvaćeno onim što se naziva
"sindromom iznenađenja". Posebice se to odnosilo na
društveni sloj koji je kolaborirao s prošlim
totalitarnim sustavom, a i na prešutne
neopredijeljene mase. To iznenađenje stvorilo je
dojam da je novonastala država djelomično posljedica
državotvornoga vakuuma komunističkog sustava. Zbog
toga su mnoge novonastale države same sebe
doživljavale kao konstrukcije sui generis, kao
svojevrsne institucionalne i pravne pokuse. Uzrok je
tom problemu raskorak u procesu održavotvorenja iz
devedesetih godina i paralelnoga nužnog procesa
nacionalnog osvješćivanja i homogenizacije u svim
segmentima društva, koji je dugoročno izostao.
Unatoč teorijskoj valjanosti
postkomunističkih politoloških paradigmi, povijesna
je činjenica da je komunizam kao zasebni mentalni
sklop, iako se sovjetski komunistički sustav i blok
raspao, i dalje živ i utjecajan kod elita
postkomunističkih sustava Srednje i Istočne Europe.
Opstanak komunističkoga mentaliteta u
postkomunističkim demokratskim zemljama može se
objasniti onim što filozof Alain Badiou naziva
podsvjesnom naslijeđenom "procedurom istine", koja
se opire novim demokratskim građanskim procedurama
istine, što snažno utječe na individualno i
kolektivno društveno ponašanje.
Dakako, nema dvojbe da Hrvatska
ostaje zemlja-slučaj po pitanju provođenja nužnoga
procesa suočavanja s totalitarnom prošlošću, kao i
zakona o lustraciji, s obzirom da su gotovo sve
postkomunističke zemlje Europe već odavno provele
takav zakon, kao nužnu pretpostavku dalje
pluralizacije i demokratizacije društva. Danas je
vidljivo da je naivno i pogrešno bilo vjerovati kako
je raskid s jugoslavenskim ustavom i državnopravnim
poretkom te uspostava neovisne hrvatske države bila
ujedno izraz potpunoga raskida s prirodom i
mentalnom infrastrukturom propaloga režima.
Naime, simptomatično je da izrežirani napadi na hrvatsku
nacionalnu državotvornu opstojnost i njezino oslovljavanje "slučajnom zemljom"
proizlaze iz postkomunističkih recikliranih elita koje se nisu pomirile s
hrvatskom državnom i demokratskom zbiljom i u tom će možda biti zaboravljeni u
ropotarnici "povijesne slučajnosti", koja nikada nije sasvim slučajna.
Jure Vujić, Vijenac 584 - 586
www.hkz-kkv.ch |