|
Vukovarski rastanak s prijateljem
Posljednje note "mirozova" sjedale su polako na
pognule grane stoljetnih hrastova koji okružuju grad
mrtvih - "Aleju branitelja". Zastava u ruci bolom
slomljene žene, suze pune upitnika na licima djece,
nijemi pogled Vukovaraca; samo još zvoni ono: "vječni
mir daruj mu Gospodine"... A onda, mukli zvuci svete
vukovarske zemlje odjekuju dušom. Humak sve veći.
Tisuću bijelih križeva zaigralo je pred mojim očima.
Oko mene kao da oni žive: i Marko, Ante, Ivo, Josip,
Marija, Nikola... sve ih znam. Idu kroz onaj veliki
križ - vrata pogaženog Vukovara. Idu radosno kroz
vatru i nestaju u svijetlu - prosvijetljeni, novi,
snažni. Prošli su kroz križ.
Svega se prisjećam: u rovu je tutnjilo, kidalo sve
oko nas, rušene su kuće, jaukala priroda, teško disali
starci, a djeca preplašena u zadnjem kutu drhtala tako
glasno, kao kad vjetar nemilo svira jesenskim granjem.
Bili smo zajedno. I nije nas bilo strah. Samo je jedno
bilo ispred nas: Vukovar - Hrvatska.
Siniša Glavašević je utihnuo. Postali smo svega
svijesni: nema više Vukovara. I uhvatio nas je strah.
Čudno je to: nismo se bojali zbog nas, već zbog
Vukovara nas je strah hvatao: "Hoće li biti
Vukovara?".
|
Ni opazili nismo mrtvu tišinu. Grad je bio mrtav. Na
javu nas je prisililo misliti brujanje teških
neprijateljskih tenkova i jeka čizama koje su smrt
donosile. Kolone jada vukovarskog. Sve je bilo tiho, a
toliko ih je!? I nečiji pas se tiho prikrao koloni; i on
pognute glave želio je samo jedno - izaći živ. Udarac
kundakom me vratio u zbilju. I mog prijatelja. Samo smo
se pogledali - u očima se sve čitalo: "Ako ostaneš
živ... ne zaboravi Vukovar".
U koloni na smrt osuđenih, nismo se
više vidjeli: glave su nam bile pognute, a oči tlo
ljubile. Jedino je molitva ostala: "Bože, ako je
moguće, ostavi nas na životu". Prebijeni, poniženi,
položeni na tlo, glave pognute, satima, danima,
mjesecima postali smo nitko i ništa. Srpskim logorima
je odzvanjao samo tupi muk pretučenih i ubijenih - bez
razloga - a ostali su i bez imena. Poglede su nam
mjerili i presudu izricali: pretučeni i ubijani pred
međunarodnim promatračima. Oni su s njima pili kavu, a
mi smo umirali "bez njihova znanja" - s njihovim
odobrenjem.
I moj prijatelj je sve to preživio.
Pretučen, ponižen, jedva živ ostao; jer je volio svoj
Vukovar.
Razmijenjeni smo zajedno - ponovno
zajedno! Oni su bili dobro uhranjeni i čisti, a mi,
nismo ni ljudskoj spodobi bili nalik: ispijeni,
pretučeni, plavi, u očima bol uništenog čovjeka - u
svojoj Hrvatskoj. "A Vukovar, što je s njime?" -
pitali smo zajedno. Nisu nam ništa o njemu rekli.
Dobili smo smještaj u vagonima... kao privremeno. A
onda, filmove snimaju o nama - kako bi nas mogli
ponižavati - sramota: "Vukovar se vraća kući". Pa
nismo mi "prostitutke po želji europskih političara" -
naše nam se žene takvima prikazuju - u Hrvatskoj i u
Europi. Niotkud zaštite i pravde. Pitanja nam svaki
dan naviru: Umire li Vukovar s nama ili s Hrvatskom?
Sramni "sporazum" - pripremljen od
velikih sila : takozvani "erdutski" - takozvana "mirna
reintegracija" - koga?, nismo se smjeli niti upitati.
Morali smo biti "presretni" da smijemo ući u svoj grad
Vukovar, ali ne i u naše kuće, na naše posjede, jer se
agresoru ne smije ništa dogoditi - on je samo "žrtva"
u nekom neodređenom "građanskom sukobu" - njega se ne
smije uznemiravati u mojoj kući!
Kamoli postaviti pitanje: A gdje su
tisuće mojih prijatelja, sugrađana Vukovara, koje su
ti isti vukovarski tzv. lojalni Srbi "prstom
prokazali" i ubili? Nema naših prijatelja, njih više
od pet tisuća (5'000). Ni grobove im ne znamo. Neki su
popisani u evidenciji groblja: A gdje su naši
najmiliji?" - ostali?
Šeću se oni zločinci-abolirani, krvlju
im nevinom ruke okrvavljene, presudama nevinih susjeda
obilježene, hrvatske djece krvi nevinom ulice
natopljene - i po Vukovaru i Sotinu; zaštićeni
takozvanim međunarodnim protuhama, koji cijelom narodu
hrvatskom sud svoj svojevoljno i nadalje izricati
žele. "Bože pravednosti i pravde, samo u Tebi vapaj
nam ostaje".
A ti nisi izdržao, prijetelju moj.
Rane tijela ranama duše pritiješnjene, nisu izdržale.
Nisi podredio Vukovaru svoju obitelj, ženu i djecu.
Ipak u tebi je živio Vukovar. Vjeruj mi, ništa nije
bilo uzalud: u tvojoj djeci živi Vukovar.
Ne opraštam se od tebe - nosim te u
srcu. Humak tvoga groba je sve veći. Križ ti ime nosi:
da, u križu si rođen, zbog križa si umro - križem si
vječni spomen i krik neumrlog znaka ostao: Vukovar
živi. Ja idem dalje s upitnikom pod rukom: Ima li
smisla? Tko je ukrao moj Grad Vukovar? Misle oni..., a
ja znam da ga ne mogu ukrasti: Moj Vukovar živi po
tebi, prijatelju, u meni. Ti si ga Bogu predao, a ja
obećao: živjet ce Vukovar dok Hrvata ima. A Hrvata ima
! Mi smo Vukovar. I onda, kada su nam presudili i
danas, kada smo svoji na svome, ostaje nam isto, sveto
i nepodređeno: Vukovar i Hrvatska - jedno smo. Mi
Hrvati.
Mirozovu tebi podarenom, prijatelju
moj, dodajem usklik velečasnog Zlatka Suca: "Vukovaru,
volim te..." . Nitko nam ga više ukrasti neće. U tebi
i meni živi Bog, a u nama Vukovar. A tko ga Bogu može
uzeti....?
Piše: fra
Zlatko Špehar, gvardijan vukovarski
|
