Danas se Hrvatska s ponosom sjeća najtežih dana svoje povijesti i žrtve koju je podnio grad heroj - Vukovar. Ovaj je grad postao hrvatskim simbolom rata i žrtve, ali i konačne pobjede i slobode. No, sve to ne bi bilo moguće bez svih onih heroja koji su svojim junaštvom pokazali kako se voli i brani domovina. Jedna od važnijih karika u obrani grada svakako je bila i Opća bolnica Vukovar, čiji su djelatnici cijelom svijetu pokazali svoju humanost, upornost, hrabrost.

Unatoč velikoj zastavi Crvenoga križa postavljenoj na travnjaku, dnevno je na bolnicu padalo i do tisuću projektila, a bilo je dana kad je u nju dolazilo i po 90 teških ranjenika. No, svi su bili zbrinuti unatoč potpuno nemogućim uvjetima rada.

Ovoga tjedna, kada se obilježava 20. obljetnica sjećanja na žrtvu Vukovara, predsjednik Republike Ivo Josipović dodijelio je toj bolnici Povelju Republike Hrvatske za osvjedočenu hrabrost, domoljublje i iznimnu skrb o svim stradalnicima i ranjenicima tijekom obrane grada.
Ratna i sadašnja ravnateljica vukovarske opće bolnice, dr. Vesna Bosanac, u razgovoru za Vjesnik istaknula je da im svako priznanje puno znači, jer ona su podsjetnik na svu požrtvovnost djelatnika te bolnice, posebice na 18 djelatnika bolnice koji su tijekom opsade Vukovara poginuli ili mučki ubijeni.

Ove godine ponovo ste se susreli s nebuloznim optužbama pristiglim iz Srbije, ponovo ste morali davati svoj iskaz policiji o navodnom nesavjesnom liječenju neprijateljskih vojnika u vrijeme Domovinskog rata. Već ste to sve jednom prošli, neposredno nakon pada Vukovara, kada ste uhićeni i odvedeni u logor. Kako ste sve to sada podnijeli?

Zbog svega toga danas imam osjećaj da i nakon 20 godina rat za mene nije gotov. Oni svako malo izvuku neki navodni "slučaj", koji će im poslužiti u svrhu njihove dnevne politike. Da pokažu da nisu oni zločinci, nego da smo to bili mi. Pa su tako stvorili ove godine slučaj Purda, pa slučaj Bosanac. Međutim, ja znam što je istina. I ne samo ja, nego i svi ljudi koji su preživjeli Vukovar znaju što je istina.
Mislim da bi i njima u Srbiji bilo bolje da napokon počnu govoriti o istini kakva je doista bila. Samo tako će se donekle moći riješiti negativne karizme srpskog zločina i krenuti dalje. Pa nisu oni svi zločinci, nisu svi krivi. Ta njihova politika koja i dan-danas manipulira našom žrtvom zapravo je loša samo za njih. Za nas nije, jer mi se nemamo čega ustručavati i bojati. Njihovi državni lideri bili bi pošteniji prema svom narodu kada bi napokon 'otkrili karte' i priznali: 'Da, tako je bilo i jako nam je žao zbog svih tih ljudi'.
A ne da se dogodi, kada je prošle godine u studenome u Vukovar došao srbijanski predsjednik Boris Tadić, da ode na Ovčaru i kaže žao mi je, a onda odmah, zajedno s našim predsjednikom, ode i u Paulin Dvor. Meni je, naravno, žao svakoga tko je izgubio život u tome ratu. Ali žrtve se ne mogu izjednačavati. Posjet Paulin Dvoru mogao se organizirati neki drugi dan. Nismo mi išli u Srbiju ubijati civile i širiti svoj teritorij, nego su se oni drznuli doći u Hrvatsku i ovo nam učiniti.

Kada su ponovo pristigle te optužbe protiv Vas izjavljivali ste da se bojite prijeći hrvatsku granicu. Je li to još uvijek tako?

Da, govorila sam tako jer sam htjela izbjeći neugodnosti. Dok se moje ime nalazilo na međunarodnoj tjeralici, koju je pokrenula Srbija, da sam došla na neku granicu policajci bi me morali uhititi i pritvoriti. Nisam se htjela dovoditi u tu neugodnu situaciju. Samo je to bio razlog. Jer, ja se ne bojim nikoga i ničega. Ne mogu me pokolebati ni lažne optužnice ni klevete, jer uvijek mogu ravno u oči gledati svima znajući da nikome ništa nisam zgriješila.
Sada ponovo mogu bez problema prelaziti granice jer sam dobila rješenje srbijanskog suda da je poništena kaznena prijava protiv mene i u tom rješenju piše da se trebaju poduzeti sve mjere da se moje ime skine s međunarodne tjeralice. Međutim, nažalost, još su mnogi hrvatski branitelji i dalje u tom postupku.

Spomenuli ste prošlogodišnji posjet srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru. Iako se tada pokušalo prikazati da je Tadić donio kompletnu medicinsku dokumentaciju iz vukovarske bolnice odnesenu nakon okupacije grada, ubrzo se pokazalo da to baš i nije tako.

Čim sam vidjela da donosi jednu kartonsku kutiju jasno mi je bilo da to definitivno nije sva dokumentacija koja nam fali. Sve ono što nam nedostaje od dokumentacije, da oni to hoće i žele vratiti, ne bi stalo u jedan veći kombi ili kamion! Jer, kroz vukovarsku bolnicu te ratne godine prošlo je 3470 ranjenika. Od toga je bilo 2550 operacija. Za svakog operiranog ranjenika vođen je kirurški protokol, anesteziološki protokol, povijest bolesti, rendgenske snimke, laboratorijski nalazi. Onda možete misliti koliko je toga. Prošle godine vraćeno nam je samo nekoliko dokumenata koji nemaju nikakve veze s našim ranjenim braniteljima i civilima. Ali ništa poslije toga više nije stiglo. Ništa!
A to nam je itekako važno zato što ljudi, koji su tada ranjeni, dolaze i dan danas kod nas u bolnicu i traže svoju medicinsku dokumentaciju. I onda sve moramo raditi po manjkavim podacima koje imamo o okolnostima i načinu stradavanja iz 1991. godine.

U toj dokumentaciji sigurno se vidi i da ste u bolnici liječili ranjenike iz tadašnje JNA. Što očito onoj drugoj strani ne paše, jer svjedoci smo da su Vas sve ove godine, pa i kroz optužnice protiv Vas, prozivali da niste savjesno i jednako postupali prema svim ranjenicima i bolesnicima.

Da, sve to piše tamo. Tamo su sve povijesti bolesti svih vojnika JNA koje smo također liječili. Evo, nama sada iz Tuzle traže podatke o liječenju jednog ranjenog vojnika JNA, koji bio zbrinut kod nas u bolnici, a koji sada želi ostvariti invalidnost u BiH. A mi im možemo samo odgovoriti da znamo da je tu kod nas bio, ali da je njegova originalna dokumentacija i dalje u Beogradu. Ali oni nam očito to ne žele dati, jer je iz te originalne dokumentacije sve vidljivo i mnoge bi njihove optužbe, na naš račun, davno pale u vodu.

Kako onda danas, godinu dana kasnije, gledate na dolazak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića u Vukovar? Je li on bio iskren ili vješto isplaniran, jer je to u tom trenutku odgovaralo Srbiji pred Europom?

On je tada dobro procijenio trenutak. Njihova je politika takva da žele pokazati namjeru dobrosusjedskih odnosa i želju za suradnju, a sve u sklopu kampanje dodvoravanja Europskoj uniji. Zato su sve učinili da sebe prikažu u tom svjetlu. Ali mene najviše boli to što su oni prikazali svima da su vratili medicinsku dokumentaciju. U javnosti se stvorila slika da je sve vraćeno. I mnogi sigurno i danas misle kako je srbijanski predsjednik učinio veliku stvar. Međutim, od onda do sada, što se tiče naše medicinske dokumentacije, ništa nisu vratili. Niti ima ikakvih naznaka da to žele učiniti.

Danas se svi prisjećamo žrtve Vukovara prije 20 godina. Kako Vi to proživljavate?

Evo, dvadeset godina je prošlo, a kao da je sve jučer bilo. Uvijek su ti dani u studenome za nas posebno teški, ispunjeni sjećanjima što se dogodilo točno kojega dana, kako je to bilo kada nam je poginuo ovaj prijatelj, kada nam je poginuo netko od obitelji i rodbine. To su teški trenuci i dani, međutim, mi smo se već nekako naučili živjeti s time. I bilo bi dobro kada bi se napokon doznala puna istina o zatočenima i nestalima da sve majke, očevi i djeca doznaju točno gdje su njihovi najmiliji pokopani i kako su ubijeni. Da im imaju gdje zapaliti svijeću. Mislim da su to još uvijek najbolnije otvorene rane. A još je uvijek veliki broj zatočenih i nestalih iz Vukovara i okolice. Još se traga za tijelima 466 ljudi za koje se ne zna gdje im je grob. Nakon okupacije grada, iz bolnice je odveden 261 ranjenik, civil i medicinsko osoblje od kojih je 200 ubijeno na Ovčari, a za 61 osobom još se traga.

Može li Vukovar ići dalje, može li se oprostiti ako još uvijek gradom hodaju oni koji su činili ratne zločine, a nisu procesuirani i ako se još uvijek ne zna istina o svim nestalima?

To što se dogodilo u Vukovaru, to se oprostiti nikada ne može! Oprostiti se može onda kada netko, tko je učinio nešto loše ili neko zlo, zamoli za oprost. Ja još nikada nisam čula ni od koga od njih da je ikada zamolio za oprost. A na savjesti svakoga je da to zamoli i svakoga, tko može oprostiti, da oprosti.

Maja SAJLER GARMAZ

vjesnik.hr