Posljednje note "mirozova" sjedale su polako na pognule grane stoljetnih hrastova koji okružuju grad mrtvih - "Aleju branitelja". Zastava u ruci bolom slomljene žene, suze pune upitnika na licima djece, nijemi pogled Vukovaraca; samo još zvoni ono: "vječni mir daruj mu Gospodine"..... A onda, mukli zvuci svete vukovarske zemlje odjekuju dušom. Humak sve veći. Tisuću bijelih križeva zaigralo je pred mojim očima. Oko mene kao da oni žive: i Marko, Ante, Ivo, Josip, Marija, Nikola... sve ih znam. Idu kroz onaj veliki križ - vrata pogaženog Vukovara. Idu radosno kroz vatru i nestaju u svjetlu - prosvijetljeni, novi, snažni. Prosli su kroz križ.

Svega se prisjećam: u rovu je tutnjilo, kidalo sve oko nas, rusene su kuće, jaukala priroda, tesko disali starci, a djeca preplašena u zadnjem kutu drhtala tako glasno, kao kad vjetar nemilo svira jesenskim granjem. Bili smo zajedno. I nije nas bilo strah. Samo je jedno bilo ispred nas: Vukovar - Hrvatska.

Siniša Glavašević je utihnuo. Postali smo svega svjesni: nema više Vukovara. I uhvatio nas je strah. Čudno je to: nismo se bojali zbog nas, već zbog Vukovara nas je strah hvatao: "Hoće li biti Vukovara?".

Ni opazili nismo mrtvu tišinu. Grad je bio mrtav. Na javu nas je prisililo misliti brujanje teških neprijateljskih tenkova i jeka čizama koje su smrt donosile. Kolone jada vukovarskog. Sve je bilo tiho, a toliko ih je!? I nečiji pas se tiho prikrao koloni; i on pognute glave želio je samo jedno - izaći živ.

Udarac kundakom me vratio u zbilju. I mog prijatelja. Samo smo se pogledali - u očima se sve čitalo: "Ako ostanes živ... ne zaboravi Vukovar".
U koloni na smrt osuđenih, nismo se viŠe vidjeli: glave su nam bile pognute, a oči tlo ljubile. Jedino je molitva ostala: "Bože, ako je moguće, ostavi nas na životu".

Prebijeni, poniženi, položeni na tlo, glave pognute, satima, danima, mjesecima postali smo nitko i ništa. Srpskim logorima je odzvanjao samo tupi muk pretučenih i ubijenih - bez razloga - a ostali su i bez imena. Poglede su nam mjerili i presudu izricali: pretučeni i ubijani pred međunarodnim promatračima. Oni su s njima pili kavu, a mi smo umirali "bez njihova znanja" - s njihovim odobrenjem.

I moj prijatelj je sve to preživio. Pretučen, ponižen, jedva živ ostao; jer je volio svoj Vukovar.

Razmijenjeni smo zajedno - ponovno zajedno! Oni su bili dobro uhranjeni i čisti, a mi, nismo ni ljudskoj spodobi bili nalik: ispijeni, pretučeni, plavi, u očima bol unistenog čovjeka - u svojoj Hrvatskoj. "A Vukovar, što je s njime?" - pitali smo zajedno. Nisu nam ništa o njemu rekli.

Dobili smo smještaj u vagonima... kao privremeno. A onda, filmove snimaju o nama - kako bi nas mogli ponižavati - sramota: "Vukovar se vraća kući". Pa nismo mi "prostitutke po želji europskih političara" - naše nam se žene takvima prikazuju - u Hrvatskoj i u Europi. Niotkud zaštite i pravde. Pitanja nam svaki dan naviru: Umire li Vukovar s nama ili s Hrvatskom?

Sramni "sporazum" - pripremljen od velikih sila: takozvani "erdutski" - takozvana "mirna reintegracija" - koga?, nismo se smjeli niti upitati. Morali smo biti "presretni" da smijemo ući u svoj grad Vukovar, ali ne i u naše kuće, na naše posjede, jer se agresoru ne smije ništa dogoditi - on je samo "žrtva" u nekom neodređenom "građanskom sukobu" - njega se ne smije uznemiravati u mojoj kući!

Kamoli postaviti pitanje: A gdje su tisuće mojih prijatelja, sugrađna Vukovara, koje su ti isti vukovarski tzv. lojalni Srbi "prstom prokazali" i ubili? Nema naših prijatelja, njih više od pet tisuća (5'000). Ni grobove im ne znamo. Neki su popisani u evidenciji groblja. A gdje su naši najmiliji? - ostali?

Seću se oni zločinci-abolirani, krvlju im nevinom ruke okrvavljene, presudama nevinih susjeda obilježene, hrvatske djece krvi nevinom ulice natopljene - i po Vukovaru i Sotinu; zaštićeni takozvanim međunarodnim protuhama, koji cijelom narodu hrvatskom sud svoj svojevoljno i nadalje izricati žele.

"Bože pravednosti i pravde, samo u Tebi vapaj nam ostaje".

A ti nisi izdržao, prijetelju moj. Rane tijela ranama duše pritiješnjene, nisu izdržale. Nisi podredio Vukovaru svoju obitelj, ženu i djecu. Ipak u tebi je živio Vukovar. Vjeruj mi, ništa nije bilo uzalud: u tvojoj djeci živi Vukovar.
Ne opraštam se od tebe - nosim te u srcu. Humak tvoga groba je sve veći. Križ ti ime nosi: da, u križu si rođen, zbog križa si umro - križem si vječni spomen i krik neumrlog znaka ostao: Vukovar živi.

Ja idem dalje s upitnikom pod rukom: Ima li smisla? Tko je ukrao moj Grad Vukovar? Misle oni..., a ja znam da ga ne mogu ukrasti: Moj Vukovar živi po tebi, prijatelju, u meni. Ti si ga Bogu predao, a ja obećao: živjet će Vukovar dok Hrvata ima. A Hrvata ima! Mi smo Vukovar. I onda, kada su nam presudili i danas, kada smo svoji na svome, ostaje nam isto, sveto i nepodređeno: Vukovar i Hrvatska - jedno smo. Mi Hrvati.

Mirozovu tebi podarenom, prijatelju moj, dodajem usklik velečasnog Zlatka Suca: "Vukovaru, volim te...". Nitko nam ga više ukrasti neće. U tebi i meni živi Bog, a u nama Vukovar. A tko ga Bogu može uzeti....?

Zlatko Špehar, gvardijan Vukovarski
(studeni 2002)