To su dani kada Vukovar i sve one koji su za njega
izravno i emotivno vezani treba pustiti da na miru i
dostojanstveno obilježe još jednu godišnjicu kada je
svršeno ubijanje grada i završena jedna, a počinjala
druga - prognanička i zatvorenička agonija. Previše je
Vukovaraca koji ni danas ne znaju gdje su posmrtni
ostaci njihovih članova obitelji a ono što su preživjeli
može razumjeti samo onaj tko je bio u sličnom položaju.
Posebice su teške okrugle obljetnice, kao ova koja
se navršila u vrijeme izborne kampanje. Svoj prilog
slučajno ili ne dala je i nacionalna televizija. U
središnjem Dnevniku HRT-a 19. i 20. studenoga
objavljeni su prilozi koji su uzburkali strasti.
Prilozi se temelje na izjavama generala Antona Tusa i
Andrije Rašete te tonskim snimkama govora Siniše
Glavaševića i razgovora predsjednika Republike
Hrvatske dr. Franje Tuđmana i zapovjednika obrane
Vukovara, Vinkovaca i Županje, potpukovnika Mile
Dedakovića. Snimak njihovog razgovora je u nekim
medijima prikazan kao dokaz "kako je Tuđman odbio da
se omogući iz ratom zahvaćenog Vukovara evakuacija
civilnih stanovnika i velikog broja djece".
No krenimo redom. General Tus je još jednom dao
povod nekim povjesničarima, pa i meni, da s krajnjim
podozrenjem slušaju svjedoke povijesti, posebice oko
problematike za koju postoji sasvim solidan broj
dokumenata. Ako je već želio dati prilog mogao je
objasniti nedoumicu zašto je naredio napad za
deblokadu Vukovara u vrijeme kada je iz Đakova kretao
konvoj za izvlačenje ranjenika iz okruženog grada.
Umjesto toga ponudio je priču o skupini za proboj od
1500 ljudi i odbijanju Tuđmanovih naredbi za prekid
napada.
Istini za volju nije bilo 1500 već
najviše 800 ljudi iz 10 različitih vojnih i
policijskih postrojbi, 10 tenkova, dva borbena vozila
pješaštva i mješoviti topnički divizijun od 15 oruđa
različitog kalibra. Upitno je i tumačenje da je napad
tekao uspješno. Dugo već general Tus tvrdi da je
odbijao Tuđmanove naredbe, možda je to i istina, no
svatko tko je čitao Tuđmanove transkripte iz tog
razdoblja u to neće povjerovati - Tuđman je bio
vrhovni zapovjednik i njegova riječ u pitanjima
zapovijedanja, ustroja i organizacije hrvatskih
oružanih snaga bila je prva i zadnja.
Ne dvojim da
je general Tus odbio naredbu da bio bi smijenjen istog
časa, a za tvrdnje koje iznosi bio bi red da napokon
podastre dokaz. Ovako se žalosno doima tvrdnja, koja
se, premda nenapisana, da iščitati, da je njemu jedva
20 dana nakon što je odabrao stranu u ratu, Hrvatska
bila više na srcu nego "nekom Tuđmanu". Još će netko
pomisliti da 20 godina kasnije Tus pokušava politički
poraziti mrtvog Tuđmana, nakon što je ovaj dobito rat,
optužujući ga za mirotvorstvo.
Drugi svjedok bio je JNA general Rašeta od čije su
izjave napravili senzaciju, jer je upoznao javnost da
je postojao ratni plan i da nije trebalo gubiti
vrijeme na Vukovaru nego napadati dubinu Hrvatske. Svi
koji čitaju literaturu o Domovinskom ratu znaju da je
još 1993. general Veljko Kadijević upoznao javnost s
idejom ratnog plana JNA. Zahvaljujući sudu u Haagu (od
te pravosudne predstave ima i neke koristi) danas
znamo nešto više o tom planu. Uz malo truda na web
stranicama suda može se naći direktiva komandanta 1.
vojne oblasti za operaciju u Slavoniji. Direktiva je
napisana 19. a operacija je trebala početi 21. rujna.
Rašeta je dobro interpretira, točno je da se na
osvajanje Vukovara nije mislilo već samo na blokadu.
Uz još malo
truda na istom mjestu može se naći i knjiga Borisava
Jovića iz koje se vidi da je vojni vrh JNA 20. rujna
priznao da je mobilizacija snaga u Srbiji za rat
protiv Hrvatske propala i da se mora praviti
"redukovani plan". Upravo je Jovićeva knjiga putokaz
za odgovor na pitanje zašto je Srbija morala osvojiti
Vukovar, samo je treba pažljivo čitati, a ne davati
prostor generalu koji je krajem kolovoza 1991.
ismijavao hrvatske novinare tvrdeći da JNA ne napada
Vukovar. Štoviše on je 14. rujna u Uredu predsjednika
hrvatske Vlade cinično tvrdio da JNA nema ni jedan
tenk u okolici Vukovara.
Tonski zapisi iz HRT-ovog su priloga Optužnica koju
je čitao Siniša Glavašević i nedatirani razgovori
Tuđmana i Dedakovića. Za Optužnicu se zna da je
nastala oko 9. studenoga i tada je vjerojatno čitana.
No za ostale tonske priloge važan je nadnevak
nastanka, opsada Vukovara nije trajala dan već gotovo
tri mjeseca i vrlo je važno, ako je razgovor
autentičan, znati kada su snimljeni. Uz izvjesnu
ogradu, autentičnost snimaka je potvrdio bivši
zapovjednik obrane grada Vukovara, Branko Borković. Na
temelju čega je zaključeno da je on iz Vukovara
relevantan svjedok razgovora između Vinkovaca i
Zagreba? Borković je priznao da je 19. listopada 1991.
imao ponudu od predstavnika Međunarodnog Crvenog križa
da se po uzoru na Ilok organizira izvlačenje
stanovništva iz grada što je s pravom odbio. U čemu je
onda problem ako se Tuđman navodno protivio nečemu
čemu se sigurno protivio i Borković?
Optužnica koju je čitao Glavašević teško da
je nastala u radionici Uprave bezbednosti JNA, koju i
danas kolokvijalno zovemo KOS-om, jer ima dovoljno
dopisa iz grada u koje se uklapa njezin optužujući
ton. Optužnica je emocionalno vrlo jaka, i
danas je samo odraz vremena i raspoloženja u dijelu
Vukovara koji je mogao, doduše ne preko HRT-a, javno
izraziti svoje mišljenje. No, nije neistina da se
umiješao KOS. Iz aviona JNA su 12. studenoga po
Slavoniji bacani leci s nazivom Optužnica i
potpisom Odbora za zaštitu Jastreba. Radenko Radojčić
je 1994. posvjedočio da je taj letak nastao u
Odjeljenju sigurnosti Ratnog zrakoplovstva JNA na
temelju jednog prisluškivanog Dedakovićevog razgovora.
U sudskom procesu vođenom protiv Radojčića bivši
oficir sigurnosti JNA Mustafa Čandić je posvjedočio
"da je podmetnut razgovor Tus-Dedaković u pogledu
snabdjevanja u naoružanju što je izazvalo postupak
protiv Dedakovića". Sve to navodi na oprez u
korištenju takvih priloga.
Na koncu umjesto osvrta na grad kao simbola rata i
na žalost danas simbola ispolitiziranosti suda u
Haagu, nacionalna televizija nudi priloge koji se
doimaju kao politička reakcija na proklamirani
povratak HDZ-a Tuđmanu i korijenima, s tezom da je
Tuđman izdao Vukovar.
dr. sc. Davor Marijan,
Hrvatski institut za povijest
|