Teško se podnose i mali porazi, a kamoli ovakvi od povijesne važnosti.

Prošlo je više od mjesec dana od oslobađajuće presude u Haagu dvojici hrvatskih generala, a priče o nekažnjenim hrvatskim zločinima u Oluji i nakon nje nad Srbima ne prestaju, štoviše imaju obrise prave kampanje. Događa se učinak izvrnute zrcalne slike: generali, a s njima i Hrvatska oslobođeni bilo kakve odgovornosti, a mediji su zatrpani pričama o navodnim zločinima za koje su oni bili optuženi, ali nisu kažnjeni.

Sve je to refleksija jedne obične činjenice koju nitko ne želi javno priznati, ali ona je evidentna: oslobađajuća presuda Hrvatskoj i generalima neprebolna je mnogima u Hrvatskoj, a kada ih se pita za komentar presude, jedino što mogu reči jest teza da haaški sud nije ovom presudom rekao da nije bilo zločina u Oluji i nakon nje.

Naravno da nije, ali to nije odgovor na pitanje. Ili, ipak, jest: za njih je sloboda generala Gotovine i Markača, kao i skidanje tereta s leđa Hrvatske za navodni zločinački pothvat, velika osobna tragedija. Lideru srpske zajednice u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu srušio se tim presudama svijet koji je gradio 15 godina, isto tako i "nevladinim aktivistima" a zapravo profesionalnim stražarima nad ljudskim pravima Zoranu Pusiću ili Vesni Teršelić.

Pupovac ne prestaje danomice u intervjuima po svim medijima "regiona" pitati tko je onda kriv za zločine nad njegovim sunarodnjacima ako već nisu Gotovina i Markač. Manipulira do besvijesti jer ne zna ni o kojim točno zločinima se radi, ni o koliko stradalih.

Umjesto da Hrvatska relaksirano proslavlja svoju dobivenu pravnu bitku i slobodu svojih najzaslužnijih generala, ona se mora braniti od neprekidnih optužaba Milorada Pupovca i nevladinih aktivista. U nekim normalnim okolnostima pravo bi pitanje bilo koga uopće boli briga što misle o presudi neki kenjkavi marginalci, ili zašto je Hrvatska dopustila, zašto je pristala na takav tip rasprave koju nameće Milorad Pupovac, ali to odavno uopće nisu pitanja jer su tog manjinskog političara u najviše sfere javnoga života progurali njegov bivši koalicijski partner, HDZ-ovac Ivo Sanader i, naravno, mediji koji su listom, poput Pupovca, svih ovih godina navijali za haaške osuđujuće presude hrvatskim generalima i čiji je politički svjetonazor blizak Pupovčevom.

Pupovac se nikad ne će pomiriti s oslobađajućom presudom generalima zato što se nikad nije pomirio s njihovim pobjedama. Ono što je za generale, hrvatski narod i hrvatsku državu razlog za trijumf i ponos, za Pupovca je razlog kletva nametanje hipoteke Hrvatskoj. Zato je i rekao svojedobno da ne će u Knin za 5. kolovoza jer ne zna što Hrvatska slavi toga dana. To ne može nitko dobronamjeran reći, bio on Hrvat ili Srbin u Hrvatskoj, a tko se nije emocionalno, a potajno i politički identificirao s onima koji su 1991. krenuli oružjem u rat protiv Hrvatske.

Da je pošteno rezonirao, Pupovac bi samoinicijativno, davno prije haaškoga epiloga, tražio u ime Srba u Hrvatskoj da se puste i Gotovina i Markač, jer su svojim profesionalnim postupanjem u oslobodilačkim operacijama spasili Srbe, zaštitivši ih pri svojevoljnom napuštanju Hrvatske. No Pupovac od početka Hrvatsku pokušava pribiti na stup srama neprekidno obnavljajući priče o ratnim zločinima s hrvatske strane, nikad konkretno ne kazujući na koje točno misli.

U nekoliko navrata odgovorio je dr. Andrija Hebrang, no činjenice ratnoga Saniteta o broju stradalih namjerno se prešućuju kako bi Pupovčeva i uopće velikosrpska manipulacija i dalje nesmetano živjela. Dakle koliko je stradalih srpskih civila? Po podatcima dr. Hebranga, oko 200, ali u tom broju su i civili koji su bili u funkciji agresije i s oružjem te se ne mogu smatrati klasičnim civilima. Klasičnih srpskih civila stradalo je - 59.

E, sad, naravno da će svaki humanistički nastrojen čovjek tražiti pravednu kaznu za počinitelje i tih 59 ubojstava. Haaški je sud još u prvostupanjskoj presudi generalima Gotovini i Markaču odbacio izvješće Hrvatskog helsinsšog odbora od 670 stradalih Srba jer je to izvješće ocijenio nepouzdanim i bez ikakvih dokaza budući da se ne zna tko su stradali, civili ili vojnici, kako su stradali ili umrii, ali svi su ubaćeni u izvješće i natovareni kao zločin Hrvatskoj vojsci.

Svjedočeći pred Haaškim sudom, dr. Žarko Puhovski priznao je da je HHO prilagođavao svoje izvješće onima koji su ga obilato plaćali, a ne činjenicama na terenu. Haaški je sud naposljetku od 670 stradalih iz HHO-ova izvješća priznao 44 osobe kao srpske stradale civile, dakle još i manje nego što govori dr. Hebrang.

Dakle zbog 44 nerazjašnjena ubojstva srpskih civila Pupovac i nevladin sektor te mediji godinama već, a posljednjih tjedana osobito, teroriziraju Hrvatsku! Recimo, teoretski, da su gonjeni nekakvim moralnim nabojem za pravdom u toj kampanji. Ali, gdje im je taj moralni naboj u slučaju nerazjašnjenih ubojstava civila hrvatske nacionalnosti? Ni Pupovac, ni nevladini aktivisti, ni mediji uopće nijednom riječju, barem kao statistički podatak, ne spominju ubijene hrvatske civile u srpskoj agresiji. A njih je, podsjeća dr. Hebrang, bilo 7183.

Gledajući, dakle, u postotcima, broj stradalih srpskih civila, manji je od jedan posto ukupnog broja stradalih građana na, podsjetimo, hrvatskom tlu u, podsjetimo i na to, agresiji JNA i srpskih paravojnih snaga na hrvatski teritonj, a ne u agresiji hrvatskih snaga na srbijanski teritorij. Gotovo nitko nikada nije dogovarao za zvjerske smrti hrvatskih civila, a stradavali su na razne surove načine: u eksplozijama topničkih projektila koje su Srbi ispaljivali godinama po stambenim četvrtima nebrojenih hrvatskih gradova i sela, metkom u potiIjak koji su srpski okupatori ispaljivali po kratkom postupku staricama i starcima u selima koje su okupirali, rezanjem grkljana i vađenjem očiju nemoćnim hrvatskim civilima koje su nalazili skrivene u podrumima, gaženjem tenkovima, strijeIjanjem, paljenjem i drugim vrstama mučenja...

Četiri godine Srbi su provodili nezabilježen teror, samo iz zona pod zaštitom međunarodnih snaga prognali sve Hrvate i ubili više od tisuću preostalih Hrvata, činili to sve do veličanstvene Oluje 1995. godine, koja je označila kraj teroru i okupaciji. Za Pupovca i slične njemu, koji sada forsiraju temu tobožnjih hrvatskih zločina u Oluji, a u Oluji ih nije bilo, rat nije počeo 1991. nego u kolovozu 1995. kad je Hrvatska istjerala okupatore sa svoga prostora koji su, vidjevši da ne mogu braniti oteto, sa sobom imperativno potjerali sve Srbe put Srbije. Na žalost, nitko se ne suprotstavija toj manipulaciji.

Od medija je to teško očekivati jer su i sami u situaciji neprebolne patnje zbog slobode generala koju ni u ludilu nisu očekivali, nego su se nadali drakonskim osudama kako bi s generalima bila osuđena i omražena im Tuđmanova vlast.

Ali, ako se od korumpiranih medija takvo što nije moglo očekivati, moglo se od "hrvatskih vlasti". Međutim način na koji je, recimo, premijer Milanović popratio oslobađajucu presudu Gotovini i Markaču, odagnao je sve iluzije. Milanović je ostao šokiran slobodom, počeo je trabunjati kao Savo Štrbac o hrvatskim zločinima u Oluji, o obvezi države i slično. Bio je razočaran, kao i Stjepan Mesić koji je generalima 10 godina kopao grob.

Hrvatska, dakle, nema ni političara koji će već jednom začepiti usta Miloradu Pupovcu i reči mu: "Pa što ako je bilo hrvatskih zločina, da niste krenuli u agresiju na Hrvatsku, ne bi ih bilo ... Pa što ako ste otišli u Srbiju, kad ste odlazili niste uopće bili hrvatski državijani jer ste to odbili biti, bili ste za nas stranci i okupatori...". Sve dok netko Pupovca, Pusića ili Teršelićku na taj način javno ne poklopi, ne će prestati ni njihovo teroriziranje hrvatskoga naroda. Kad bi Hrvatska imala državnike, a ne ove prodane makijaveliste na vlasti, onda bi se to već odavno i dogodilo.

Piše: Ivica Marijačić

Hrvatski list

20.12.2012.