Dobro pogođen odabir latinštine autora izbavlja od
primisli na vulgarnost te njegovoj zamjedbi priskrbljuje
dostojanstvenu patinu dugovjeke uporabe latinskoga kao
diplomatičkoga i književnoga jezika u hrvatskoj
povijesti s jedne, i dijagnostičku ozbiljnost, s druge
strane. S distance od gotovo dva desetljeća čini mi se
kako je politički narod hrvatski toliko svikao na tu
nedovršenost, tu prekinutost 'taman pred', da ju
pošto-poto hoće sačuvati i nakon što je, zahvaljujući
Bozžoj providnosti i Tuđmanovoj nasrtljivosti, stečena
nacionalna sloboda i međunarodno priznata državnost.
Nakon 2000. silni su napori učinjeni da se stanje
nacije uskladi s Ivkošićevom dijagnozom. Povijest će,
recimo, zaboraviti jednoga Jozu Radoša ili Ivu
Škrabala. A ne bi trebala, jer su ta dva velika mala
čovjeka dala sve od sebe kako bi se to stanje
nedovršenosti očuvalo i ojačalo. Nepravedna povijest
će također, kako stvari sada stoje, Ivu Sanadera
zapamtiti samo kao Ali Dugobabca s četrdeset torbara,
a taj je stasiti Dugobabac učinio možda više od ikoga
drugoga u ovoj zemlji da ista ta zemlja propadne kako
bi se mogao očuvati san o nekom budućem oslobođenju!
Teško je, naime, profanom umu i prostom puku
objasniti zašto je hrvatskome čovjeku važniji san o
slobodi od slobode same, koja po definiciji znaći smrt
takvoga sna.
Nitko ne snatri o onome što ima! Ali
prostacima su nedokučivi krivudavi putovi lukavoga Uma
Povijesti. Da nisu, profani um bi znao da je sloboda
smrt hrvatskoga bića te da su, sukladno tomu, oni koji
predano rade na odgađanju slobode pravi čuvari
nacionalne posebnosti, nacionalisti par excellence.
Zamislite, molim vas lijepo, što bi bilo da smo bili
slobodni cijelo to vrijeme, kako bi nam monotono
povijest izgledala!?
Ostali bismo bez predivne legende o kletvi kralja
Zvonimira, bez krasnih stihova Gajevih, Demetrovih,
Harambašićevih, Kranjčevićevih, Matoševih, a ni
Slamnigu se ne bi posrećilo da u jedan stih sažme
najveći nacionaini ep: Oj, Kroacijo, opet se jedan
ribama bacio. Što bi radili Kvatemik i Starčević, što
Zrinski i Frankopani da smo se, ne daj Bože, slobode
prerano dokopali!? Morali bismo se međusobno gložiti
da ne bje milosrdne Austrije. Povijest bi nam bila
dosadna, sitničava i račundžijska poput švicarske ili
nizozemske, isključivši prekomorske avanture ovih
potonjih. Ali za to je zaslužan Atlantik. Sve bi nam
se svodilo na profit i dosadno građansko životarenje,
bez palih junaka (slava im!) i herojskih gesta. Užas!
Bošnjaković
- nova 'zvijezda'
Zato kada proklinjete Sanadera ili škrgućete zubima
na Mesića, prisjetite se njegova poučka da Hrvatska
uvijek pobjeđuje. Kad pobijedi, pobijedila je; kada
izgubi, opet je pobijedila jer je potvrdila svoju bit
o kojoj govori Ivkošićeva dijagnoza. Pabirčari
dubokoumnih misli velikih ljudi sigurno ne će
zabilježiti Mesićevu izjavu o tome kako je Hrvatska u
II. svjetskom ratu dvaput pobijedila, a trebali bi jer
upravo te mudre riječi zrcale spomenutu povijesnu bit
Hrvatske, u kojoj je pobjeda tek pobjeda, a samo poraz
je istinska potvrda. Zato ne treba klonuti pred
najezdom nezreloga nezadovoljstva koje se širi pukom.
Puk je rusoovski dobar ali neupućen! Pa misli da su
dva i dva četiri, da je poraz poraz, sramota da je
sramotna, a izdaja samo izdaja. Ne smije se posustati,
mora se ustrajati i narodu utuviti u glavu da su u
svjetlu dijalektičkoga razvitka hrvatske samobitnosti
poraz i izdaja sinonimi za pobjedu i domoljublje.
Srećom, takvih domoljuba u redovima hrvatskih elita
nikada ne manjka. Neustrašivi borac za prava
inozemnoga kapitala na hrvatske resurse Borislav
Škegro hrabro se i beskompromisno zalaže za prodaju
voda, šuma jer svega što u Hrvatskoj hoda, teče, leti,
gmiže il' miruje, no klerikalne snage na čelu s
reakcionarnom Crkvom zaplotnjački podmeću klipove
progresivnome projektu Čovjeka s Bocom Skupog Pića u
Unutarnjem Džepu.
No ne treba sunmjati da je zastoj samo privremen i
da će progres pobijediti. I da ćemo jednoga lijepoga
dana na televiziji vidjeti Borislava kako nam
objašnjava da su Sabor, Akademija, sveučilista,
instituti, vojska, policija, Vlada i lokalne vlasti,
država kao takva, postali neučinkoviti, tromi i
preskupi za održavanje te ih treba pod hitno
privatizirati.
Ministar Bošnjaković, nova zvijezda na nebu
hrvatskoga novoga patriotizma, pokazao se iznimno
staloženim u slučaju branitelja Purde. Dok Slobodanka
Purda plače, a Purdini suborci jedva suzdržavaju suze
nemoći, razočaranja i bijesa, hrabri ministar niti
pisnu, nit' zubima škrinu. Njegova nepokolebljiva
vjera u bosanskohercegovačko i srbijansko pravosuđe
primjer je nesebičnoga, velikodušnoga prepuštanja
sudbine vlastitih građana pravednosti inozemnih
sudova. Zlobnici bi rekli 'lako je tuđim gloginje
itd.', ali te sitne duše nikada ne će pojmiti što
znači graditi nešto veliko, nešto nesebično,
nadplemensko, nadnacionaIno, nešto prema čemu su
sudbine pojedinaca i tvrdoglavost neiživljenih
etniciteta tek neravnine na putu kojim prolazi kotač
Povijesti. U nepokolebijivome povjerenju u srpsko
pravosuđe ne zaostaje ni predsjednik Josipović. Taj
znameniti pravnik i kompozitor zajedno s Borisom
Tadićem skladno komponira novi pravni poredak koji će
omogućiti da pravne stečevine haaškog eksperimenta
svoj život nastave na brdovitome Balkanu.
Preimenovanje RH
Inspiriran našim vrlim predvodnicima i sam sam se
osjetio ponukanim iznijeti neke svoje prijedloge u
smislu još veće afirmacije domoljubnoga aktivizma, kao
i neke o tome kako bi se takav rad još bolje
stimulirao i nagrađivao. Nije mi do samoisticanja i
rad sam se odreći svih eventualnih materijalnih ili
kakvih drugih prava koja bi eventualno proizašla iz
autorskog prava.
Želim samo biti na korist svome napaćenome narodu
koji je na svoju patnju svikao i zavolio ju te ju čuva
kao zjenicu oka svoga. Prijedlog prvi. Treba uvesti
nagradu 'Zlatna škuda' kojom bi se nagrađivali
najvrjedniji pregaoci s područa gospodarstva koji su
svojom aktivnošću bitno doprinijeli slabljenju
hrvatske gospodarske neovisnosti te tako povratili
naciji dio njezina identiteta koji se, kao što smo
ustvrdili, temelji na nedovršenosti, na
neispunjenosti, ukratko na nerealiziranosti. Ne ću
nikoga predlagati, ali konkurencija je za ovu nagradu,
priznat ćete, vrlo velika.
Prijedlog drugi. Potaknuti snimanje cjelovečernjega
igranoga filma koji bi trebao na taj popularni način
predstaviti borbu i nastojanja naših domoljuba
posebnoga kova. Naslov bi mogao biti 'Za šaku škuda'
ili nešto slično. Za film bi bilo poželjno angažirati
i nekoliko stranih glumaca radi uspjeha na inozenmim
festivalima, ali stranac nipošto ne bi smio igrati
glavnu ulogu jer to nijedan stranac ne može uvjerljivo
odglumiti. Taj sanaderovski smiješak, tu brozovsku
gestu, tu mesičevsku dubinu, tu račanovsku dikciju, tu
budišijansku hamletovštinu, tu bebićevsku
rafiniranost, tu jergovićevsku autodestruktivnu
strast, tu josipovićevsku pravdoljubivost, taj
vidošević-mudrinićevski stjecalački entuzijazam ...
ne, to ne može stranac odglumiti!
Prijedlog treći. Iako je to vjerojatno složena
procedura, trebalo bi razmisliti o preimenovanju
Republike Hrvatske u Buduću Jugoslavensku Republiku
Hrvatsku (BJRH). Tako bi se izašlo u susret europskim
naputcima o što tješnjoj regionalnoj suradnji. Ali i u
ukazalo na zagarantirano održanje Ivkošićeve dijagnoze
unatoč ovome najnovijemu eksperimentu s državom. Meni
se ova ideja sviđa i zbog svoje elegancije, to jest
estetske vrijednosti. Ta estetska vrijednost
predloženoga imena izvire iz prepoznavanja simetrije
kao sveprisutnoga obrasca u prirodi, društvu i
povijesti. Na krajnjem jugoistoku novotvorevine
projektirane u mudrim europskim glavama nalazi se
Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (BJRM), a
nakon preimenovanja Hrvatske na krajnjem sjeverozapadu
iste te tvorevine nalazila bi se Bivša Jugoslavenska
Republika Hrvatska (BJRH).
Zar to nije
slatko?!
Piše Damir Pešorda
Hrvatski list, 3. ožujka 2011.
|
