Vladari bankarskog zdanja
Da je bilo moguće svima njima postaviti pitanje -
što je to novac - dobilo bi se toliko mnogo različitih
odgovora da bi njihovo svođenje na zajednički
nazivnik, kao definiciju, bilo neizvedivo. To pak
pokazuje da nešto što se uzima zdravo za gotovo uopće
nije jasno što je. Umni su ljudi poodavno rekli da
novac nije ništa drugo doli politička tvorevina.
Zapravo, to je ugovoreno obećanje plaćanja između
dviju strana koje, više ili manje, svojim ovlastima
osigurava država. U tom ugovoru, znači, glavna uloga
pripada državi. I stvar je jednostavna: tko želi
vladati svijetom tu glavnu ulogu treba preuzeti od
države(a). I to je to!
Tijekom prošlih sto pedeset godina jedan uzak, ali
neuobičajeno moćan krug međunarodnih bankara i
interesnih krugova s newyorškog Wall Streeta i
londonskog Cityja te s njima povezani vlasnici
središnjih banaka, izgradio je zdanje koje im je
omogućilo da vode ratove diljem svijeta i to doslovno
pomoću kontrole nad proizvodnjom i potrošnjom
stanovništva i, što je opasnije od svega, čak kontrole
nad time kako i o čemu bi ljudi trebali promišljati,
kako se to u svojoj knjizi Bogovi novca
izrazio William Engdahl. O tomu Carroll Quigley u svoj
knjizi 'Tragedija i nada' piše:
'Međunarodni bankari nisu željeli ništa manje nego
stvoriti sustav financijske kontrole nad svijetom koji
bi bio u privatnom vlasništvu i pomoću kojeg bi oni
mogli vladati političkim sustavom svake pojedine
države, kao i cijelim svjetskim gospodarstvom. Tim su
sustavom trebale feudalistički upravljati svjetske
središnje banke, djelujući sporazumno, i to pomoću
tajnih sporazuma koje bi ugovorili često na zatvorenim
sastancima i konferencijama.'
Nametanje financijskih kriza
Nakon pada
bipolarne podjele svijeta ta je oligarhija ili
plutokracija - vladavina najbogatijih u interesu
najbogatijih - o kojoj govore Engdahl i Quigley -
uspjela, prije svega zahvaljujući sljepilu i
poslušnosti političkih elita, nadziranim neredom ili
upravljanim krizama većeg, manjeg pa i niskog
intenziteta uspostaviti u mnogim zemljama nadzor nad
središnjim bankama. Slijedom toga, danas su se u
vremenima kada se riječ kriza izgovara s razlogom,
javne financijske institucije, banke, korporacije i
mediji našli pod nadzorom moćne tajne međunarodne
financijske oligarhije, popularno nazvane 'Udruženje'.
Njezin je plan, kako je to istakao ekonomist mr.
Karimo Hromin Sturm, 'uspostava globalizacije
slobodnog tržišta radi kontrole i reguliranja svih
financijskih tokova u svijetu, te nametanja
financijskih kriza u svijetu, iz kojih oni izlaze još
jači.'
To je razlogom da se početkom rujna 2012. može
pročitati kako se očekuje da će Španjolska zatražiti
svoje drugo spašavanje, nakon što se Cipar od srpnja
pridružio popisu na kojemu su već bili Grčka, Irska i
Portugal, a novi je kandidat Slovenija. Eto, ta se
mala država, čiji bezobrazluk i arogancija nemaju
premca u europskoj politici i diplomaciji, ali
isključivo i samo prema Hrvatskoj, sa samo 0,4 posto
gospodarstva eurozone našla u krugu problematičnih,
povećavajući pesimizam koji je u Europi ionako
popriličan.
Nadalje, može se pročitati kako američke tvrtke ne vjeruju u uspjeh europske
krizne politike. Po napisima New York Timesa, one se već pripremaju za izlazak
Grčke iz eurozone - otvaranjem posebnih računa i planiranjem gotovinskih
transfera. Istodobno, njemački tisak naglašava kako samo četvrtina njemačkih
gradova podržava ostanak Grčke u monetarnoj uniji, dok britanski The
Ekonomist dolijeva ulje na vatru prognozama poput ove: 'Beskrajna
trakavica s eurom pokazala je da trajno rješenje dužničke krize iziskuje odvažno
političko djelovanje, a financijska tržišta zaboravila su te lekcije tijekom
ljeta - lako je moguće da će ih uskoro morati ponovno naučiti.'
Zašto je Assange izabrao ekvadorsku samosvjenost
Znao je i Julian Assange dobro gdje će se skloniti, nakon što se previše
zaigrao i objavio ono što nikako nije smio objaviti rasrdivši svoje
naredbodavce, a koji su do tada mirno sjedili u svojim foteljama puštajući ga da
programirano zabavlja svjetsku javnost. Izabrao je veleposlanstvo zemlje na
čijem je čelu predsjednik, doktor ekonomije, izobražen u Belgiji i Sjedinjenim
Američkim Državama i koji je u šest godina obnašanja dužnosti vratio ponos ovoj
latinoameričkoj državi.
Naime, Rafael Corre, jer o njemu je riječ, svoj je mandat započeo 2006.
postigavši da se 2008. usvoji Ustav koji dopušta da može donositi odluke u
korist nacionalnih interesa. Narod ga ponovno bira 2009. jer je ponudio program
smanjenja ekonomske nejednakosti, u ovoj do tada nestabilnoj i oligarhijski
ustrojenoj državi.
Kada je dobio povjerenje da može provesti svoj socijalni program pod nazivom
'Bono de Desarrollo Humano', krenuo je na posao. Znao je što treba učiniti,
budući da je i sam prošao školu u kojoj se uče načela kako neku državu držati u
pokornosti i otimati joj ono što imalo vrijedi, kao što je to bilo i s njegovim
Ekvadorom. Učenik se usudio suprotstaviti učitelju. Unatoč tomu što će se njegov
stil proglasiti diktatorskim i hegemonijskim od onih koji su upravljali i koji
upravljaju nadziranim neredom na latinoameričkom ozemlju, nije se pokolebao.
Zbog toga je optuživan za napad i ograničavanje slobode izražavanja, da stoji
iza paleži jednog dnevnog lista u Quitou, da zabranjuje izlaženje privatnog
tiska, da nagovara dužnosnike i ministre da ne daju izjave za 'merkantilističke
medije' koji su u vlasništvu 'šest obitelji', da, i, kad mu se to čini
prikladnim, u stilu Huga Cháveza primorava da se na javnoj televiziji emitiraju
njegove govorancije ili na televiziji objavljuju fotografije kritičnih novinara
kao da je riječ o zlikovcima za kojima je raspisana potjernica poput onih u
vesternima. I konačno, da ima tako radikalno mišljenje o tomu što može biti
uvreda ili kleveta protiv nekoga te da je u posljednje četiri godine tužio 25
političara, novinara i institucija, među kojima i dnevnik El Universo, kojem je
presuđeno da plati globu od 30 milijuna eura.
Suspendirao plaćanje duga svjetskoj oligarhiji
Predsjednik Rafael Correa ne radi ništa drugo nego se drži
temeljnog načela demokracije - za zajedničko dobro može se svrhovito boriti samo
onaj koji je izabran od naroda, a ne oni i koji nemaju nikakav legalitet, a do
legitimiteta nije im stalo. Bilo naroda njemu je polazište za odluke pa do
ocjena onih koji provode šok-terapije diljem svijeta ne drži mnogo. Jedna je od
takvih odluka suspendiranje trećine vlastitog duga, odnosno prestanak plaćanja
tog dijela duga svjetskoj financijskoj oligarhiji.
Naime, predsjednik Correa zatražio je reviziju ekvadorskog duga.
U tome je imao potporu svoga naroda. Angažirao je odvjetnike, pravosudne
radnike, revizore, čak i umjetnike koji su smatrali da ne žele plaćati inozemni
dug, naravno i strane stručnjake poput uglednog belgijskog stručnjaka Érica
Toussainta. Nakon što je Predsjednička komisija za reviziju javnog duga
ustvrdila da je ogroman dio ustvari ilegalan, uslijedila je vladina odluka o
nevraćanju tog dijela duga. Za Argentinu ovom prigodom može se reći da je
obustavila plaćanje duga od 100 milijarda dolara.
A na Islandu su građani na dvama
referendumima rekli - ne otplati duga. Na prvom referendumu njih čak 92 posto
glasovalo je protiv otplate, a na drugom gotovo dvije trećine, odnosno 63 posto.
Zahvaljujući odlučnosti islandskog naroda da ne žele platiti dug, islandske
vlasti bile su primorane organizirati bankrot Landsbanka, glavnog krivca za
ilegalni dug koji je iznosio 4 milijarde eura. Islandski, argentinski, a
poglavito ekvadorski slučaj, pokazuje da se narod može organizirati protiv toga
da vlada otplaćuje nelegalan dug i da postoji rješenje.
I Finska jasno daje do znanja da je pripravna na izlazak iz eurozone. Riječi
finskog ministra vanjskih poslova sredinom kolovoza za britanski Daily
Telegraph: 'Moramo biti spremni. Kraj eura ne znači i kraj Europske Unije'
dovoljno govore. A sve to potvrđuje Timo Soini vođa Pravih Finaca naglašavajući:
'Otići će jug ili sjever, jer ta je valuta luđačka košulja koja milijune ljudi
gura u propast i uništava budućnost Europe.' I na kraju ovog hoda izjava, najava
i očekivanja, evo i prosudbe azijskog bankarskog diva Nomura u čijem strateškom
izvješću stoji da je perspektiva izlaska Velike Britanije iz Europske Unije sve
veća.
U ovakvom stanju popriličnog pesimizma zahvaljujući slobodnim portalima,
pojavila se vijest da su Ekvador, Argentina i Island prestale vraćati svoj dug,
što je dovelo do njihova značajnijeg gospodarskog oporavka. Ove su države unatoč
krizi i zloslutnim prognozama Međunarodnog monetarnog fonda, hrabro krenule
svojim putem dočekavši svoj dan spasenja. Ekvador, država koju je rijetko tko
spominjao u svjetskim medijima, kolovoških vrućih dana našla se u središtu
medijske pozornosti, ne po tome što je dijelu kreditora i Međunarodnom
monetarnom fondu hrabro kazala da je 'dosta pljačkanja', nego po tome što se
usudila prkositi vladama Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i
Švedske, odbijajući izručiti najpoznatijeg, neki će reći svjetskog 'zviždača', a
drugi 'digitalnog anarhista', Juliana Assangea koji je utočište, nimalo
slučajno, potražio upravo u veleposlanstvu Ekvadora u Londonu.
I Hrvatska može slijediti južnoamerički primjer
Naravno da i Hrvatska može učiniti isto što i Ekvador, Argentina ili Island -
riječi su autora ovih redaka kada je krajem kolovoza 2012. bio upitan može li
Hrvatska slijediti navedene zemlje i učiniti isto. Evo što je još tom prigodom u
sažetom obliku odgovoreno novinaru.
Prvo, da će najvjerojatnije proteći još mnogo godina dok se to
dogodi, odnosno dok hrvatski narod ne shvati da Međunarodni monetarni fond nije
spasitelj, nego četvrti jahač apokalipse u 21. stoljeću i provoditelj politike
suvremenog robovlasništva.
Drugo, da je upravo Međunarodni monetarni fond taj krivac koji provodi
šok-terapiju diljem svijeta da bi se izvuklo što više kapitala i opljačkalo
države.
Treće, da Međunarodni monetarni fond u
pravilu na vlast dovodi ljude koji provode njihovu 'doktrinu šoka', osmišljenu u
poznatoj 'Čikaškoj školi' te da ta doktrina već desetljećima omogućuje
predstavnicima međunarodnog kapitala, a prije svega bankama s Wall Streeta i
londonskog Cityja, da nakon što šok i obamrlost zahvati narod, vrlo jeftino,
gotovo bagatelno, pokupuju sve što vrijedi u nekoj zemlji, i da se, uza sve to,
još predstavljaju kao svojevrsni spasitelji.
Četvrto, da Slavko Linić itekako govori jezikom Međunarodnog monetarnog fonda,
iako on formalno još nije stigao u Hrvatsku. Peto, da su se Međunarodnom
monetarnom fondu najprije suprotstavile zemlje Latinske Amerike, dakle upravo
one zemlje u kojima se najduže provodi pljačkanje od strane međunarodne
financijske oligarhije. Šesto, da je tim zemljama bilo potrebno tridesetak
godina da se osvijeste, nakon čega su neke krenule svojim putem. Sedmo,
slijedeći tu logiku, očekuje se da će slična svijest u Hrvatskoj sazrjeti tek za
desetak godina, osim ako politika suprotstavljanja Međunarodnom monetarnom fondu
prije toga ne postane prevladavajuća u Europi i svijetu.
Nedotaje nam samosvjesno i hrabro političko vodstvo
Uslijedio je poduži zaključak: ako Hrvatskoj uskoro, kao jedini spas, bude
ponuđena 'tehnička vlada' tobožnjih stručnjaka, to će značiti suspendiranje
demokracije. Isto je to već učinjeno u Grčkoj i Italiji, gdje su bez ikakve
provjere volje naroda, postavljeni gubernatori financijske oligarhije kao
predsjednici vlada. U hrvatskom bi se slučaju, preko medija u službi militantnog
liberalizma, a takvi su gotovo svi, uključujući i onaj što se zove HTV, moglo
gurati (provesti) po principu: 'HDZ je sve pokrao, SDP je nesposoban, dajte nam
bilo koga drugoga.' Takvoj politici Hrvatska, da bi opstala, mora se
suprotstaviti te se ugledati i shvatiti što može samosvijest naroda Ekvadora,
Argentine ili Islanda, ali i političkih vođa koji su imali hrabrosti tu svijest
kanalizirati u zaštiti i promicanju nacionalnih interesa.
Međutim, ovome se zaključku mora dodati još nešto. Da bi Hrvatska pošla tim
putem, nedostaje joj ključni element - samosvjesno i hrabro političko vodstvo.
Za razliku od Ekvadora koji to ima, u Hrvatskoj je nazočna samo obezglavljenost.
Budući da su se sve stranke, a poglavito one glavne, programirano lišile
mislećih ljudi u svojim redovima, Hrvatskoj nije preostalo ništa drugo nego da
se u burnim vremenima koja slijede, osloni na braniteljsku populaciju i
iseljeništvo kao zalog opstanka. Ako je ta simbioza mogla pobijediti
devedesetih, nema razloga ne vjerovati da može i sada, a svjesno i odvažno
političko vodstvo pojavit će se i u to ne treba sumnjati.
Piše: Davor Domazet Lošo
Hrvatski list
13.09.2012. |
