Povijesna je istina trajni dijalog s prošlošću, jer je
povijest trajni proces interpretacije. Sama selekcija
jednih, a ne drugih aspekata nekog povijesnog događaja
ovisi o našoj prosudbi što je povijesno važno. U drugo
vrijeme neki drugi aspekti jednog povijesnog događaja,
do tada zanemareni, mogu biti važni. Stoga povijesnom
događaju ne pripada samo njegova prošlost, nego i
njegova sadašnjost i budućnost koja se ne očituje bez
nas, nego s nama i kroz nas. Ali eventualno naglašavanje
novih aspekata prošlih povijesnih događaja nikada ne
smije uključivati iskrivljavanje njihovih već otkrivenih
i poznatih aspekata, jer se tada povijest prekraja,
krivotvori, i od znanosti pretvara u ideologiju. To ne
bi bilo dijalogiziranje s prošlošću radi otkrivanja još
neotkrivenih aspekata povijesne stvarnosti, nego
silovanje povijesne stvarnosti.
Uzmimo jedan primjer. Za vrijeme
Drugoga svjetskog rata postojala su tri vojnopolitička
pokreta na području Hrvatske: jugoslavenski
četničko-rojalistički pokret za očuvanje kontinuiteta
kraljevine Jugoslavije sa granicama od Vardara do
Alpa, jugoslavenski integralistički pokret na čijem su
se čelu nalazili komunisti sa strategijom
socijalističke revolucije i za sovjetsku komunističku
Jugoslaviju od Makedonije do Julijskih Alpa i Koruške,
i separatistički ustaški pokret za samostalnu hrvatsku
državu.
Na području Hrvatske ova su tri
pokreta vodila građanski rat u uvjetima fašističke
okupacije, u kojemu je svaki od njih počinio zločine.
Uveličavanje zločina isključivo jedne zaraćene strane
ne daje autoru ovakvog ideološkog iskrivljavanja
povijesti oznaku profesionalnog povjesničara, nego
ideološkog propagandiste. Jer, kako kaže Vladimir
Mrkoci u prilogu ove knjige, povijest je znanost, a ne
sredstvo političke propagande.
A tako Ivo Goldstein postupa. Zar on
ne zna da su, npr. u Srbiji, za vrijeme njemačke
okupacije i pronacističke Nedićeve vlasti bila na zlu
glasu osobito dva logora, Banjica i Sajmište. Samo
između ožujka i svibnja 1942. u beogradskom logoru
Sajmište bilo je ugušeno u posebnim plinskim kombijima
približno 7'500 Židova, polovica od svih srpskih
Židova. U Nedićevoj Srbiji je do kraja rata ukupno
stradalo oko 15'000 Židova, tj. 94 % od čitavog
židovskog stanovništva Srbije, tako da su njemačke
vlasti izjavile da je Srbija prva zemlja u Europi koja
je "judenfrei", slobodna od Židova.
Zašto se ovo prešućuje kad se govori o
stradanju Židova na ovim prostorima? S druge strane
zašto Ivo Goldstein ostavlja dojam, da je čitav
hrvatski narod odgovoran za zločine koji su se tijekom
Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj dogodili? Kao
hrvatski Židov, Goldstein bi morao biti svjestan
nepravde ako bi se cijeli židovski narod proglasio
odgovornim za mučenje i smrt bogočovjeka Isusa Krista.
Za Ivu Goldsteina nije problematična ni optužba o
genocidnosti Hrvata kada se ta genocidnost povezuje s
"Olujom". On svaki pokušaj faktografske korekcije ovih
krivotvorina naziva "revizionizmom", nazivom iz
rječnika komunističke terminologije.
Američki Židov Norman Filkenstein u
svojoj knjizi, koja je pokrenula široke rasprave, pod
naslovom "Industrija holokausta. Razmišljanje o
eksploataciji židovske patnje", kritizira, kako on
kaže, "industrijalizaciju holokausta". Imam dojam, da
je ovoj industrijalizaciji podlegao i Ivo Goldstein.
Stoga u knjizi koju prikazujemo istinito kaže Marko
Curać, da povjesničari koji izvode zaključke
iskrivljujući premise, ne mogu biti znanstveno
relevantni. Možemo zamisliti koja bi se halabuka s
pravom digla da je neki židovski pisac napisao knjigu
koja opisuje sve židovske zločine u izraelsko-arapskim
ratovima, prešućujući ili umanjujući zločine druge
strane? Kako bi on bio dočekan u Izraelu?
Ivo Goldstein zna, da jednostrano,
tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje povijesnih
događaja na tlu Hrvatske na štetu Hrvatske, ima za
posljedicu razdor i sprječavanje pomirbe među Hrvatima
koje su kroz povijest nastojale međusobno zavaditi
njima strane ideologije. Takvo iskrivljeno
prikazivanje događaja iz hrvatske povijesti je pokušaj
da se razori i razmrvi hrvatsko narodno biće i da se
kroz zajedničku krivnju svih naroda bivše Jugoslavije
ponovno oživi krvava utopija o potrebi regionalne
društveno-političke integracije slične onima, koje su
zbog velikosrpskog etničkog ekspanzionizma
katastrofalno završile za Hrvate.
Već je Ivo Pilar označio ishod ovakvog krivotvorenja povijesti
kad je kazao: "Oni (Srbi) postaviše teoriju, da su Hrvati i Srbi dva imena
jednog naroda, koji su nastali povijesnim diferenciranjem, dok srpsko-hrvatski
nacionalizam zahtijeva integraciju, vraćanje na jedinicu. Ta je integracija
dakako ispala po ovom shemi: biće srpstva nosi žig njihove vjere, pravoslavlja,
osobito u političkom pogledu, što u Hrvata nipošto nije slučaj.
Srbi bijahu tako u političkom pogledu nepromjenljivi, a Hrvati
promjenljivi, i čitava "integracija" bi išla na štetu hrvatskoga bića, tj.
Hrvati bi se imali postupno posrbljivati i od zapadnjaka postati istočnjaci".
(Südland -Pilar "Južnoslavensko pitanje", Varaždin 1990. str. 366.). Pilar je
vrlo otvoren u slijedećem citatu: "Srpsko-hrvatski narod nije nikad postojao
niti će ikad postojati, on je umjetna tvorevina mašte, koja nema veće
vrijednosti od hrvatskog ilirizma i jugoslavenstva, i kojoj je suđeno, da se
nakon duljeg ili kraćeg opstanka prizna srpstvom, ili pak hrvatstvom".
(Südland-Pilar, op.cit. str. 312.).
Osim toga tako jednostrano prikazivanje događaja na hrvatskom
povijesnom, etničkom i kulturnom prostoru, kako to radi Ivo Golstein, ima za
posljedicu stvaranje osjećaja kolektivne krivnje u hrvatskom narodu, kao i
podržavanje i produbljivanje mržnje i neprijateljstva ne samo među narodima koji
žive na ovim prostorima, nego i unutar hrvatskog etničkog tijela. Nakana je
ovakvih povijesnih krivotvorina da se jedan ponosan državotvoran narod, duge i
bogate tradicije, pretvori u međusobno otuđenu gomilu nesvjesnu svoje prošlosti,
u gomilu bez korijena koja je k tomu opterećena kompleksom krivnje i manje
vrijednosti, s kojom se gomilom onda lakše može manipulirati.
Kod ovog jednostranog i netočnog prikazivanja nedavne povijesti
hrvatskoga naroda Ivo Goldstein se služi mantrom "antifašizma", kako to veli
profesor Vladimir Mrkoci u ovoj knjizi. No ne samo da se hrvatskome narodu ne
može imputirati fašizam, nego kritika fašizma bez kritike komunizma je negacija
demokracije. Jer, kako je rekla njemačka spisateljica Hanna Arendt, koju su u
logoru nacisti mučili, nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije
istodobno i antikomunist.
U ovo ideološko iskrivljavanje i
pristrano prikazivanje hrvatske povijesti od strane
Ive Goldsteina spadaju i njegova borba protiv
Bleiburga, njegove uskogrudne i nepovijesne ocjene o
Stepincu i protukatolički naboj koji se očituje u
njegovim uradcima, o čemu u prilozima ove knjige pišu
Jure Krišto, Vladimir Geiger, Mario Jareb, Vladimir
Mrkoci, Frano Glavina i drugi. Ivo Goldstein i njegov
otac Slavko Goldstein napadaju zagrebačkoga nadbiskupa
i hrvatskoga mučenika Alojzija Stepinca u tipičnoj
tradiciji komunističke historiografije predbacujući mu
simpatije za NDH.
Pogledom na povijesni opus Ive
Goldsteina nužno se nameće pitanje, otkud kod njega
ovaj rušilački sindrom, ova pobuda za razaranje
hrvatskog identiteta, koja namjerava sve hrvatsko
raščovječiti, izobličiti, koja se proteže i na
Rimokatoličku crkvu kojoj pripada preko 80 %
hrvatskoga naroda? Otkuda ova vizija hrvatske
povijesti kroz stereotipne naočale koje stalno
pokazuju sukob između "ustaša" i "antifašista" i to
više od pola stoljeća nakon što su zemlje koje su bile
kolijevke fašizma i nacizma izvršile svoju nacionalnu
pomirbu?
Čovjek se ne može oteti zaključku, da Goldsteinu i njemu
sličnima ne smeta toliko nepostojeće i izmišljeno slovo "U" koje oni vide na
hrvatskom čelu, koliko im smeta hrvatsko čelo.
Evo na završetku ovoga prikaza jedan nedavni primjer koji bi
mogao potkrijepiti ovaj zaključak, a koji je objavljen u mjesečniku "Nacija" za
listopada 2012. godine. Primjer govori o kroatofobnom naboju obitelji Goldstein.
Otac Ive Goldsteina, Slavko Goldstein , koji nije nikad studirao povijest, niti
je ikad završio ijedan fakultet, no koji je danas za ljevicu u Hrvatskoj ugledni
i uvaženi povjesničar, nedavno je objavio knjigu pod naslovom "Četrdesetprva -
godina koja se vraća".
Ovih je dana ta knjiga svečano predstavljena u Beogradu u
prepunoj velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine. Oni koji su došli na prezentaciju,
a 1991. godine bacali cvijeće na tenkove koji su kretali na Vukovar i Hrvatsku,
cvali su u dvorani od sreće. Goldsteinova im je knjiga napokon priznanje, da su
1991. pravilno nanjušili Hrvate i krenuli u sveti rat protiv ustaša.
Autor ovoga teksta u "Naciji", Zvonimir Hodak, nastavlja:
"Goldstein je Židov, pa zamislite da se neki židovski pisac domisli napisati
knjigu koja opisuje sve židovske zločine u izraelsko-arapskim ratovima.
Prezentaciju ovakve knjige zamislite da održi u nekoj dvorani koja se nalazi u
pojasu Gaze, a u kojoj bi sjedili zajedno pripadnici Hamasa, Al Fataha i
Hezbolaha! Nagradno pitanje glasi: kako bi on bio dočekan u Izraelu? Danas i
apolitična mladež zna da je Srbija sa svojom JNA izvršila agresiju na Hrvatsku,
okupirala trećinu hrvatskog teritorija, napravila teške zločine od Vukovara do
Škabrnje tako da je čak i međunarodna zajednica bila prisiljena proglasiti
Miloševića balkanskim krvnikom. Sve to ipak nije omelo nezavršenog studenta
Goldsteina da odleprša u Srbiju i da svojom tobože povijesnom knjigom dade njima
za pravo sve što su radili Hrvatima u Domovinskom ratu!"
Tako piše Zvonimir Hodak u mjesečniku "Nacija". Tako otac, a evo
kako sin. Da uzmem samo jedan od mnogih primjera. Knjiga Ive Goldsteina
"Hrvatska 1918.-2008." isto je jedan takav pamflet koji vrijeđa žive i mrtve
Hrvate, kako to u prilogu knjige koju večeras prikazujemo piše profesor Slobodan
Lang.
Čitatelji ove knjige koju večeras
predstavljamo, mogu postaviti pitanje, zašto njezin
autor akademik Pečarić nije mogao sve ovo pojasniti i
prikazati u tiskanim medijima u Hrvatskoj, nego je bio
prisiljen napisati to u posebnoj knjizi koju je
privatno izdao?
Poznavatelju medijskog prostora u Hrvatskoj to je sasvim jasno.
Velika većina tiskanih medija u Hrvatskoj ne objavljuju ono što se protivi
njihovom ideološkom obrascu, odnosno ideološkom obrascu njihovih inozemnih
cenzora i pokrovitelja. Sloboda tiska u Hrvatskoj vrlo često znači podjelu
društva u dvije skupine, u skupinu koja se smije publicistički iživljavati, i
onu koja je izvrgnuta tom iživljavanju.
Tako se ni "slučajni" Predsjednik Vlade u Republici Hrvatskoj
nije udostojao odgovoriti na preko deset pisama koja mu je uputio akademik
Pečarić , a radilo se o najbitnijim i najhitnijim pitanjima nacionalne i državne
opstojnosti. I u ovoj knjizi, kao i u svojim drugima, akademik Pečarić ukazuje
na zablude koje su uhvatile korijen u hrvatskome društvu, na zatornike hrvatske
državne samobitnosti.
Zato čestitam akademiku Pečariću da je velikim naporom, pored
svoga profesionalnog znanstvenog rada za koji je dobio priznanja i pohvale po
cijelome svijetu, smogao snage da razotkrije neistine pseudopovjesničara i da
putuje po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini pronoseći povijesnu istinu usprkos
onom upozorenju koje je izrekao Oscar Wilde, da onaj tko stalno govori istinu
prije ili kasnije biva u tome uhićen. No završimo stihom hrvatskog pjesnika
Ivana Mažuranića, koji u ovoj knjizi navodi profesor Vladimir Mrkoci
"Mišad
grize, ali po tlih gmiže,
Sam sur oro, pod nebo se diže".
Prof. dr. sc. Branimir Lukšić
Split, 23. listopada 2012.
|
