Prvo hrvatsko sklizačko društvo na svojoj sjednici 12. studenog 1894. godine donosi odluku o osnivanju skijaške sekcije koja će okupljati one koji vole “sklizanje na snijegu”. Radom zaljubljenika u skijanje, a poslije i profesionalaca, uređuju se skijališta i skakaonice.
1909. HAŠK utemeljuje skijašku sekciju i njihovi članovi kreću na smion skijaški pothvat – penju se na Sljeme kao planinari, ali sa skijama i štapovima na ramenu (nije bilo žićare), skijaju na Činovničkoj livadi, prespavaju u Lugarnici i drugi dan se skijajući vraćaju preko Kraljičinog zdenca u Zagreb.
Prvo skijaško natjecanje u Zagrebu i Hrvatskoj održano je 18.01.1914. na Medvednici, po hrptu Sljemena, a dužina staze je bila 10 km. Nedugo nakon tog, održano je prvo Prvenstvo Hrvatske i Slavonije prema u međuvremenu donešenom Pravilniku ski-natječaja Hrvatskog športskog saveza.
S prvim svjetskim ratom zamiru aktivnosti, ali mnogi su vojnici prošli skijaške tečajeve, pa su poslije rata osnovali prvi Ski – klub 20.11.1918. Od tada počinje i veliki napredak skijanja u Hrvatskoj. Tako je 1934. g. osnovan Hrvatski zbor učitelja i trenera skijanja (HZUTS). 22.08.1945. osnovan je Odbor za skijanje pri Fiskulturnom odboru Zagreba (FOZ). Prvi predsjednik je bio Rudolf Žingerlin. 1948. FOZ biva preimenovan u Zagrebački skijaški podsavez, a 1970. mijenja naziv u Zagrebački skijaški savez.
U početku je HZUTS bio u sastavu Skijaškog saveza Hrvatske, ali kasnije postaje samostalnom organizacijom. HZUTS je danas etablirani član Međunarodnog udruženja profesionalnih učitelja skijanja (ISIA) i Međunarodnog udruženja amaterskih učitelja skijanja (IVSI). Godine 1995. u Crans Montani Zbor je primljen u krovnu organizaciju na području skijaške edukacije, "Interski". U hrvatskim okvirima Zbor djeluje pod kapom krovne organizacije hrvatskog sporta, Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO-a).
Zagreb je jedan od rijetkih gradova koji ima skijalište u neposrednoj blizini središta. Popularno zagrebačko izletište, skijalište i sanjkalište, prikladno je za planinarenje i uživanje u prirodi. Do podnožja Medvednice iz različitih dijelova Zagreba stići se može tramvajem i autobusom, a dalje do vrha brojnim označenim planinarskim stazama. I iz zagorskih naselja nekoliko planinarskih staza vodi do vrha. Snježni pokrivač u prosjeku traje stotinjak dana, a najdeblji je u veljači. Sunčanih je sati na Medvednici zimi znatno više nego u Zagrebu i Zagorju.
Najviši vrh Zagrebačke gore visok je 1033 metra, a s gradom povezan 10-tak km dugom cestom koja započinje u Gračanima. Na visini od 900 metara cesta se račva: jedan krak vodi prema samom vrhu Sljemena i hotelu Tomislavov dom, dok drugi ide prema planinarskom domu Željezničar i dalje prema Puntijarki, Rauchovoj lugarnici, pa sve do sjeverne strane podnožja. Od Tomislavova doma cesta dalje vodi prema podnožju planine i do Šestina.
Prvi planinarski objekt u povijesti hrvatskoga planinarstva bila je drvena piramida podignuta na vrhu Sljemena 1870., a prvi planinarski dom bio je podignut osam godina kasnije. Među mnogobrojnim planinarskim domovima, izletištima i ugostiteljskim objektima, najpoznatiji su dom Crvenog križa, Grafičar, Risnjak, Runolist i Željezničar.
Sljemensko skijalište započinje na visini od 1025 metara, a to je ujedno i gornja stanica vučnice s tri sjedala. Postoje još dvije sidro-vučnice. Nekoć je na stazi zvanoj Panjevina vozio i jednosjed. Panjevina je danas rezervirana za snow-boardere i više nema vlastitu vučnicu.
Sljeme ima nekoliko spustova, a staze nisu označene brojevima, već su imenovane bojama. Crveni spust na Sljemenu uređen je 1946. , a Plavi je probijen 1949. godine. Crveni je spust dug tisuću, Žuti i Zeleni svaki po 500 metara, a Bijeli i Plavi dugi su samo 200 metara.
U prosincu 1954. puštena je u promet Sljemenska žičara. Imala je 68 sjedala u dužini 750 metar i 300 metara visinske razlike. Njezinim radom prestaje skijaško hodanje - langlauf, a alpsko postaje sve zanimljivije. ZET-ova žičara je puštena u rad 1963. g., 1969. izgrađena je sidro-vučnica na Zelenom spustu, a 1975. na Bijeloj livadi. Vučnice premošćuju razdaljinu od 450 odnosno 815 metara.
Bijela ili Činovnička livada jedina je okrenuta prema istoku. Zahvaljujući položaju, taj je spust najposjećeniji, ali se na njemu snijeg najprije počinje topiti. Na sjevernoj, odnosno zagorskoj strani ima otprilike četiri kilometra staza.
Državna nagrada za šport "Franjo Bučar" najviše je priznanje koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvoj športa u Republici Hrvatskoj. Nagrada od 1991. nosi ime po začetniku hrvatskog sporta dr. Franji Bučaru.
Nakon Bučara, za popularnost skijanja u Zagrebu i Hrvatskoj najzaslužnija je obitelj Kostelić. Svojim mukotrpnim i upornim radom skrenula je pozornost na sebe. Svjetski uspjesi Janice i Ivice Kostelića pronijeli su svijetom glas o Zagrebu i Sljemenu i tako Zagreb svake godine dobiva svoju Snježnu kraljicu i svoga Sniježnog kralja. Kristalne krune krase različite glave, ali neosporivi, jedini pravi Snježni kralj i kraljica zovu se Ivica i Janica.
Priredila Dunja Gaupp,
Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj
Profesori tjelesnog odgoja na Cmroku
Pješice na Sljeme sa skijama na ramenu
Drvena piramida na vrhu Sljemena
Za trku spremni!
Franjo Bučar po dolasku u Zagreb i njegov spomenik na Trgu športova u Zagrebu
 
Nagrada - Franjo Bučar
Obitelj Kostelić: tata Gips, Janica i Ivica
Sljemenske skijaške staze i Zagreb u daljini
VIDEO
|
