Objedinio je Zaninović, baš kako je i Aleksandar Durman želio, oba mučenička poziva, istražujući riječima i rukama ilirsku, hvarsku i hrvatsku prošlost. I nije čudno ni da mu je zagrebačka adresa Aleja pomoraca 5, gdje uz more knjiga s devetoga kata pokušava nazrijeti hvarske horizonte, uz budnu pozornost kćeri Mirjam i sina Vjekoslava. Supruga Marija (Maja) Zaninović, dugogodišnja viša lektorica na Odsjeku za talijanistiku i Katedri za talijanski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, preminula je 2016.
Marin Zaninović više pripovijeda o drugima, a manje o sebi, sjajnom mladom plivaču i trkaču, diplomi i doktoratu, predavanjima iz antičke provincijalne i ranokršćanske arheologije, sve također na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ususret Hrvatskom proljeću bio je predsjednik Hrvatskoga arheološkoga društva. Antička i ilirska pitanja, parcelizacija zemljišta, ali i duhovnost odnosa s helenskom i rimskom kulturom, osobito na istočnoj obali Jadrana, trajne su teme Zaninovićevih istraživanja i napokon objavljenih stihova. Dobitnik je niza nagrada, i onih za životno djelo, ali Hrid u moru zapjenjena stoji kao poseban greben i gotovo u jedno stapa mladog i starog Zaninovića. Jer i on o povijesti čovječanstva pripovijeda kao da se sve odigralo nedavno, i kao da je bio svjedokom. Svjetioničarski barem.
- U čemu je tajna i privlačnost otoka?
Rođen sam na otoku Hvaru. Otočani su ljudi posebne psihe. Opkoljeni su morem i treba doći do kopna. Golema je uloga otoka u cjelokupnoj civilizaciji, uostalom, i europska je započela na otoku Kreti. Ne osporavajući druge otoke, u Hrvatskoj su najvažniji Krk, Brač i Hvar. I Korčula je također dala istaknute ljude.
- Hrvatska i njezina povijest stalno su prisutni i u vašim stihovima.
Papa Ivan VIII. je 879. godine uputio pismo knezu Branimiru: „Blagoslivljam tebe i hrvatski narod“. Papa je moralna i politička činjenica u Europi toga vremena. Konačno, Karlo Veliki postao je car po papskoj krunidbi. Mi smo bili narod već u ono vrijeme. Nije Hrvatska nastala 1991, već je postojala od osmoga stoljeća.
- Ali uvijek pod tuđom kapom.
Hrvatski sabor sve je vrijeme funkcionirao. Diktiralo se drugdje, ali autonomija je postojala. Turci nikada nisu došli u Zagreb, Peštu su osvojili, a zamalo i Beč 1683, kada je poginuo Juraj Križanić. Drugi papa koji nas je priznao, Ivan Pavao II, učinio je to iako je cijela Rimska kurija bila protiv toga. Čekali smo jedanaest stoljeća. I zato me boli kada se papa Franjo, sporeći blaženoga mučenika Alojzija Stepinca, dodvorava Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Nečuveno. Poznato je da je ubijeno šestotinjak katoličkih svećenika i redovnica u Drugom svjetskom ratu, mnogi su bili proganjani tijekom komunizma. Komu je to potrebno dokazivati?
Njemačkim prijateljima znam reći da smo mi gledali Sofokla na Hvaru dok su oni trijebili buhe u svojim kožusima. Isto je i s Talijanima.
- Jeste li imali problema s obavještajnim službama u bivšoj državi?
Napisao sam u jednom seminaru da je Hrvatska enciklopedija počela izlaziti u Banovini Hrvatskoj, u Kraljevini Jugoslaviji. To nije bila ustaška, već hrvatska knjiga. Netko je to pročitao i prijavio me. Moj kolega kninski Hrvat Dušan Jelovina obranio me, inače bih letio s fakulteta ili išao na Goli otok. Bila su takva vremena. Drugom prilikom, na pisanu pritužbu da sam hrvatski nacionalist, profesor Milan Prelog pismo je bacio u koš i tako me poštedio daljih neugodnosti.
- Kažete u nekoliko navrata u zbirci poezije: „moj Narod i ja“. Što za vas znači narod?
Narod smo i nas dvojica, i svi oni dečki koji su išli u kratkim hlačama i tenisicama braniti svoj narod u Vukovar i druge hrvatske gradove. Hrvatski narod je u Domovinskom ratu ubijan, raseljavan. Hrvat sam po rođenju. Povezuje nas jezik, umjetnost, tradicija. Kao narod došli smo već 642. Salona je bila opustošena. Hvar je bio poluprazan otok. Dolazili su pojedini rodovi, muškarci na konjima, žene i djeca u kolima. Još su bile prohodne rimske ceste u dolinama rijeka. Hvar je bio podijeljen u četiri dijela, preci moje supruge, Gazarovići, bili su među vlasnicima otoka. Nekada sam bio njezin kolon, poslije je ona postala moj, znao sam joj dobaciti u šali.
- Što je specifičnost hrvatskoga komunizma u odnosu na ostale narode, što ih je izdvajalo?
Hrvatski komunisti bili su najprije komunisti, pa tek onda Hrvati. Srbi su najprije Srbi, pa onda komunisti. Tako i Talijani, Rusi. A Komunistički manifest je knjiga koja širi mržnju, jer piše da proleteri najprije moraju ukloniti sve svoje neprijatelje kako bi se izgradilo novo društvo. Ista je stvar i s himnom radničkoga pokreta Internacionale. Sve su ideologije prolazne, a ljudi ostaju.
- Je li Hrvatska morala predugo čekati?
Čekali su i drugi. Evo Katalonci čekaju tisuću godina. Oni su potomci Vizigota, prisutni su tamo od petoga stoljeća. Mi smo stari europski narod, imamo svoje natpise. Lijepo stoji: „iuvatus munere divino dux Croatorum“. U svakom narodu imate postotak onih koji pljuckaju po njemu. Mnogi su i apatridi, nemaju osjećaj svoje države, ili ih nitko nije učio tomu, ili ne razmišljaju dovoljno.
- Statistike govore da se ljudi iseljavaju iz mediteranskih zemalja, a sve više naseljavaju sjeverne rubove Europe. Što se to dogodilo da polarno svjetlo privlači više od mediteranskoga sunca?
Nikada nisam želio ići na sjever, ako ne računam neostvarenu želju vidjeti rt Nordkapp. Ljudi odlaze iz gospodarskih motiva, jer riječ je o uređenim društvima. Ali i tamo se mnogo pije alkohol, pola godine je magla, mrak. Slobodni su otići. Europa djeluje kao jedna država. Poznajem Hvaranina koji s obitelji živi u Norveškoj, ali ne govore hrvatski. Bit će mi žao ako dođe na rodni otok, a da mu potomci neće znati ni beknuti hrvatski. Čovjek sreću mora tražiti u sebi. Ona je stvar trenutka i nitko je ne može darovati.
- Kako danas biti glasan, znajući da su mogućnosti izražavanja šire, ali i raspršenije? Kao da su i (auto)cenzure tiše, neprimjetnije.
Pojedinac koji ima nešto reći jest državnik. Imamo političare i državnike. Političari su oni koji gledaju svoj džep, a državnici su oni koji misle na narod koji vode. Može li što promijeniti jedan pojedinac? Teško, ali ako se organizira, ako dobro govori, ako ima karizmu, onda može prodrijeti. Franjo Tuđman je unatoč svim kritikama bio državnik. Napadaju ga, a malo tko je pročitao njegove knjige. Danas vladaju tehnologije. Potrebno je detaljno i mnogo čitati radi informiranja, ali i stvaranja vlastitoga mišljenja.
- Hrvatska ima bogato antičko nasljeđe. Što vama, poslije svih tih godina, znači antika i što je donosila hrvatskoj prošlosti?
Božica sretnoga slučaja Tihe, ili istoimeni grčki pojam koji znači slučaj, okolnost, riječ je koje nije bilo do helenizma. Pojavila se tek nakon Aleksandra Velikoga. Veliki grčki historičar Polibije, kada nije imao odgovora na pojedina pitanja ili zagonetke, rekao bi da Tihe ima ulogu u tome. Tako je bilo i s Petrom Zrinskim, čije je geslo bilo „Samo sreća, ništa drugo.“ Nikola Šubić, pak, govorio je „Vincere aut mori“ (Pobijediti ili umrijeti), dočim u trogirskoj katedrali na grobnici Pavla Šubića III. iz 14. stoljeća stoji da je bio „štit Hrvata“.
- Hrvatska je tradicija trajna, ali je tragedija što je izgubila elitu u najvećim bitkama, kao i posljedicama zrinsko-frankopanske urote.
U Krbavskoj bitci 1493. pobijeno je cjelokupno hrvatsko plemstvo. Aristokracija je u svakom narodu imala svoju funkciju. Bilo je naravski i raspikuća, ali i pametnih i odgovornih ljudi. Jer su bili gospodarski neovisni, mislili su na narod i državu. Točno, izgubili smo i Petra Zrinskoga, jednog od najbogatijih ljudi svojega vremena. Imao je veze po cijeloj Europi. Pokvareni car Leopold Slavoniju je darovao Turcima, naravno da su se hrvatski plemići pobunili protiv toga. Ban Emerik Derenčin nije ni čekao pomoć i Turci su ih pobili. Hanibal Lucić posvetio je Robinju Derenčinu i riječima slobode. Neka se ne zaboravi, Vladislav Menčetić u 16. stoljeću piše: „Od ropstva bi davno u valih potonula Italija, o hrvatskijeh da se žalih more otmansko ne razbija.“
- Prošlo je 1600 godina od smrti svetoga Jeronima, 526 godina od Krbavske bitke, gotovo 450 od pogubljenja Zrinskoga i Frankopana, ili, evo, još godinu dana pa tri desetljeća hrvatske samostalnosti. Što je danas s Hrvatima?
Mi smo mali europski narod, ali i jedan od najstarijih u suvremenoj Europi. Njemačkim prijateljima znam reći da smo mi gledali Sofokla na Hvaru dok su oni trijebili buhe u svojim kožusima. Isto je i s Talijanima. Tri, četiri stoljeća tukli smo se s Turcima, a mogli smo ih pustiti na Apeninski poluotok pa da se oni bakću s njima. Po nekim biološkim procjenama, da nismo ratovali s Turcima, koji su uzimali djecu za janjičare, Hrvata bi bilo oko dvadeset milijuna. Danas sve odlučuju Nijemci, Francuzi i Englezi. Ni Talijane, kojih ima šezdeset milijuna, nitko ne zove.
- I kada se odmaknemo od predsjedanja Vijećem Europske Unije na pola godine, golem je problem demografsko izumiranje hrvatskoga naroda.
Bijela civilizacija općenito nestaje. U dvanaest knjiga Proučavanje povijesti britanski povjesničar Arnold J. Toynbee nabrojao je 22 velike, nestale civilizacije. Svaka je imala svoj uspon, rast i pad. Naša, indoeuropska civilizacija ide prema dolje.
- Zbog podjela, migracija, ratova?
Opet se potrebno vratiti unatrag. Na unutarnjem planu, Jugoslavija je u Titovu režimu do 1953. bila s Golim otokom kao Sjeverna Koreja. U Sjevernoj Koreji danas živi 400 tisuća stanovnika u koncentracijskim logorima. Dvije Koreje, isti narod, dvije ideologije. Sjetimo se dvije Njemačke, Zapadne i Istočne. Egipat je propao, Asirija, Hetiti, Sumer, to su povijesne činjenice. Za pedeset godina bit će dvije milijarde stanovnika u Africi. Ako pedeset milijuna tamošnjih stanovnika jednom dođe na obalu Maroka, tko će ih zaustaviti? Za pola stoljeća Europa će biti ili crni ili arapski kontinent.
- Što danas mogu učiniti europski lideri?
O njezinoj sudbini odlučuje sedam, osam bankara i političara. Ono što dogovore, to se provodi. Dvije su glavne ideologije; Macronov melting pot o spajanju Europe kao cjeline i suverenistička struja koja negira odricanje od svoje države i svojega naroda. Klimatski i biološki teško je predvidjeti sva zbivanja, ali za hrvatski narod ne vjerujem da može biti dobro. Može se naći pojedinac ili skupina koja će stvari kanalizirati, ali sumnjam.
- Bilo sa srećom! Kažete. To je davni grčki pozdrav, čitamo ga na lumbarajskoj psefizmi, najstarijemu spomeniku pismenosti na hrvatskome tlu… Je li to ono najvažnije što smo naslijedili od Grčke, pismo? Ili, možda, demokracija?
Potrebno je čitati antičke pisce. Koraci u Splitu koraci su istovjetni onima koje su imali i rimski carevi. Neistraženo je sve što se događalo u antici. A za istraživanja je uvijek premalo novca, ili su intervencije s viših instanci. Tacit, Ovidije, Juvenal, Vergilije, Svetonije Trankvil, to je literatura koju je nužno proučavati. Ilijada i Odiseja osnova su naše civilizacije započete s Homerom. Jer svi narodi imaju spjevove. Hrvatska ima Ivana Gundulića i Ivana Mažuranića, Srbi Kraljevića Marka, Francuzi Pjesmu o Rolandu, Španjolci imaju El Cida, Englezi Miltonov Izgubljeni raj i Tennysona, Islanđani sage... Koga narodi danas poštuju? Ratne junake i pjesnike.
- Volio bih da je tako, ali nisam siguran.
U Londonu je najviši stup onaj koji prikazuje admirala Nelsona, pobjednika nad Napoleonovom flotom kod Trafalgara. Shakespeare je također na svakom uglu. Kod nas je kip bana Josipa Jelačića na središnjem zagrebačkom trgu, a nedaleko su spomenici pjesnicima Petru Preradoviću i Tinu Ujeviću. Ma i Krleža je kao hrvatski nacionalist napisao Balade Petrice Kerempuha. Znam, on je bio purger koji je volio komoditet, ukrcao se na brod revolucije i „zdravo“. Nemojmo zaboraviti kako ga je nakon smrti supruge Bele dolazio tješiti pater Ivan Golub, jer ih je povezivala Križanićeva linija. Sve je isprepleteno.
- Isprepleteno, na kraju razgovora, pada mi na um pakrački liječnik Ivan Šreter, koji je 1984. pacijentu napisao „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionisani oficir“. Nadam se da će njegov časni grob biti ubrzo otkriven, da ga neće vaše kolege arheolozi pronaći za stoljeće ili dva.
Mučen je i ubijen, iako je bilo dogovoreno da će se za tri srpska liječnika razmijeniti doktora Šretera. Zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac vjerojatno zna istinu, ali nema političke volje da se istraži Šreterov slučaj koji i danas boli Hrvatsku. Sve je poznato. Kao što je i jasno da su „osloboditelji“ Zagreba 1945. morali biti Srbi s Kočom Popovićem umjesto Hrvati s desetim korpusom i Ivanom Šiblom.
Čega ste najsvjesniji uz devedeseti rođendan?
- Koliko malo toga znam. Jer netko misli da sve zna, a meni je jasno koliko još toga treba pročitati i spoznati.
Razgovarao Tomislav Šovagović, Vijenac 675
|
