Hrvatski izbori za Europski parlament, održani u nedjelju 25. svibnja, bili su više velika anketa o sklonosti građana pojedinim političkim opcijama, a manje izbor onih koji će nas najbolje zastupati u Europskoj uniji. Samo jedna četvrtina birača izabrala je 11 eurozastupnika iz Hrvatske, dok tri četvrtine birača nije glasovalo. Za njih to nije bila prilika da se programski opredjeljuju za ovu ili onu stranku ili koaliciju, nego banalno pitanje koga poslati na unosnu plaću u Europski parlament, a to ih se jednostavno ne tiče. Apstinencija je bio izbor golemoga dijela biračkog tijela, ali i takvim izborom oni su itekako pridonijeli ishodu nedjeljnih izbora.

HDZ sa svojim partnerima osvojio je šest zastupničkih mjesta i po tomu je apsolutni pobjednik izbora. Gotovo 42 posto onih koji su glasovali dalo je povjerenje toj stranci. Zna li se da su razne agencije za istraživanje javnoga mnijenja u svojim anketama davale HDZ-u najviše 22 posto glasova, jasno je zapravo koliko su te agencije krivotvorile stvarno raspoloženje naroda. Redovito su griješile i uvijek na štetu HDZ-a, ali nikad ovoliko. Čak 20 posto glasova!

Sad bi trebalo svima biti jasno da u Hrvatskoj nema vjerodostojnoga istraživanja javnoga mnijenja i da se te agencije trebaju prestati baviti poslom kojemu nisu dorasle jer su se možda dale korumpirati od vladajuće političke nomenklature te krivotvorile i izmišljale podatke ili su, pak, jednostavno forsirale svoje političke favorite. HDZ je, po nedjeljnim rezultatima, ostvario treću pobjedu u nizu: lani na europskim i lokalnim izborima te sada opet na europskima.

Odavno nije ostvario tako visok postotak, a posebice je zanimljivo da je osvojio i Zagreb za koji se već 15-ak godina misli da je neosvojiva utvrda SDP-a. Umjesto proročanstva SDP-ova predsjednika RH Ive Josipovića i još nekih vodećih ljudi te stranke od prije nekoliko godina da će se Hrvatska zacrveniti, nakon ovih izbora Hrvatska je prekrivena plavom, HDZ-ovom bojom, a crvene su ostale samo Istarska, Primorsko-goranska, Varaždinska i Međimurska županija.

Pitanje je, dakako, za analizu je li HDZ premoć ostvario zahvaljujući sebi i svome predsjedniku Tomislavu Karamarku, ili su birači duboko frustrirani neuspješnim SDP-om i njegovim koalicijskim partnerima te su se po inerciji okrenuli i vratili HDZ-u. Tomislav Karamarko postao je predsjednik HDZ-a prije dvije godine na stranačkome saboru kada je dobio nešto više od stotinjak glasova u odnosu na svoga protukandidata dr. Milana Kujundžića.

Stranka je u tome trenutku zaista, kako i sam kaže, bila rastrojena: bivši predsjednik stranke Ivo Sanader bio je procesuiran i pritvoren, tada aktualna predsjednica Jadranka Kosor, polaznica Titove partijske škole u Kumrovcu, izgubila je parlamentarne izbore i stranku je u ideološkome pogledu učinila kopijom SDP-a i HNS-a. Članstvo je bilo frustrirano, a Karamarko je, preuzevši stranku, iskoristio te frustracije i vratio se domoljubnoj retorici koju su lijevi mediji odmah, kao i Tuđmanovu 90-ih, označili kao nacionalističku. Karamarko je počeo pomalo čvrstom rukom voditi HDZ, isključio je iz nje Jadranku Kosor i Milana Kujundžića, a zamjenika predsjednika stranke dr. Dragu Prgometa marginalizirao.

Naravno, ljudi iz stranačke hijerarhije vrlo brzo apologetski su se svrstali uz Karamarku, kao što su prije toga bili uz Sanadera i gospođu Kosor. Svijet voli pobjednike. U početku je Tomislav Karamarko djelovao nespretno i šira javnost počela ga je doživljavati kao čovjeka s pomanjkanjem talenta za politiku. S vremenom, očito je poradio na imidžu, ali još više na stranačkoj vertikali, makar ponekad i s nedemokratskim metodama. No najveći saveznik na tom putu povratka HDZ-a na pobjedničke staze bila mu je potpuno dezorijentirana i katastrofalna SDP-ova Vlada, najgora Vlada u povijesti samostalne hrvatske države. Uspjeh HDZ-a i Karamarka proizišao je iz svih nedostataka čelnika SDP-a i njegove koalicijske Vlade.

Ne oprašta se prljava agitacija protiv bračnoga referenduma

U analizi promašaja i pogrešaka vladajućega SDP-a i njegovih koalicijskih partnera potrebno je izdvojiti nekoliko najvažnijih koji su doveli do njihova poraza na ovim izborima. Od samoga početka SDP-ova vlast s Milanovićem na čelu povela je ideološke ratove i čistke. Ministri zdravstva i obrazovanja još nisu ni sjeli u svoje fotelje, a već su promijenili nazive svojih ministarstava. Ministar branitelja pod izgovorom da uvodi red u braniteljsku populaciju zapravo se zaratio s onima koje je trebao predstavljati i braniti, uz istodobno prijateljevanje s mnogima koji su u Domovinskome ratu bili s druge strane.

Ministar školstva udario je na hrvatski pravopis, kao prioritet zacrtao je borbu s nacionalizmom u športu i u drugim segmentima, a nije mu smetalo paljenje hrvatske zastave u Beogradu, čemu je osobno nazočio, nasilno je uvodio zdravstveni odgoj u škole s elementima protivnim kršćanskome moralu. SDP-ova većina ukinula je pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškom komemoracijom (čime je učinjena nevjerojatna uvreda stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj), a neke četničke ustanke i pokolje Hrvata ritualno je počela obilježavati kao navodne antifašističke obljetnice, odavala je počast žrtvama ustaškoga terora nad jamama iako je potvrđeno da u njima nema ni jedne ljudske kosti.

Sam premijer dramatično je klevetao hrvatski narod zbog pojave crnih odora ili povećanih slova "U", jedva zamijećenih u nekim prigodama. Potpuno iracionalno, u maniri komunističkoga rigidnog komesara, napao je Ružu Tomašić zbog izjave koja u načelu ne treba uopće biti sporna. Ona je kazala da su u Hrvatskoj svi dobrodošli, ali oni koji ne poštuju njezine zakone, gosti su koji mogu otići. Svojim napadom neposredno pred lanjske europske izbore, Milanović je uzdigao gospođu Tomašić i tako dao vjetar u leđa HDZ-ovoj koalicijskoj listi, lani i ove godine, na europskim izborima. U oba navrata upravo je Tomašićeva osvojila najviše preferencijalnih glasova.

Nadalje, hrvatski su građani s velikom većinom podržali ustavnu definiciju bračnog referenduma kao zajednice muškarca i žene, a Milanović se drznuo javno agitirati protiv te definicije, a onda i diskreditirati ne samo organizatore te akcije nego i cijeli narod. Nikada ni jedan suvisao političar i premijer ne bi tako postupio. Kao krunu te anacionalne politike i potpunoga odsustva smisla za pijetet, nasilno počinje uvoditi ćirilicu u Vukovar, vrijeđa i ignorira pokretače i potpisnike te referendumske inicijative. U lažnoj želji da mu Vlada bude multinacionalna, imenovao je veliki broj ministara Srba, ali ne i pripadnika drugih nacionalnih manjina.

On je očito prebrojavao krvna zrnca, ali je druge optuživao za to. Uza sav taj anacionalni i provokativni repertoar poteza, išla je, dakako, rehabilitacija bivšega jugoslavenskog sustava pa su u njihovoj interpretaciji povijesti Hrvatsku stvorili partizani, a ne hrvatski branitelji u Domovinskome ratu. Sramotni lex Perković, kojim je htio spriječiti izručenje bivšega udbaša Njemačkoj, demaskirao je Milanovićevu političku prirodu. Njegova ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić po svojim potezima više figurira kao ministrica regiona, a ne hrvatske države. Velik broj ljudi u Hrvatskoj počeo je percipirati Milanovićevu Vladu kao antihrvatski nastrojenu. To je sada došlo na naplatu.

SDP u mreži korupcije

U operativnoj politici Vlada SDP-a i njegovih koalicijskih partnera doživjela je potpuni fijasko. Egzistencijalna razina životnoga standarda bitno je pogoršana. Povećan je PDV, uvedeni novi nameti, lutanja u školstvu i zdravstvu takva su da ministri očito nemaju potrebno ni znanje ni sposobnosti za sređivanje stanja, gospodarstvo je dodatno opterećeno i jedva diše. Broj nezaposlenih u samo dvije godine mandata ove vlasti skočio je za oko 60 tisuća i premda nominalno socijaldemokratska, ova je vlada bespoštedno postupala po načelima surovoga neoliberalnog kapitalizma. Investicije su prestale, kao i priljev inozemnoga kapitala.

Sa svojim koliko smiješnim toliko i bizarnim idejama o pokretanju gospodarske aktivnosti javnim redovima, obnovama pročelja i još nekima uvjerili su javnost da su zapravo jedna skupina navrat nanos skupljenih aktivista koja nema pojma gdje se našla i što im je raditi. Predsjednik Vlade cijelo to vrijeme bio je posve neosjetljiv na kritike, vrlo prgav i narcisoidan. Afere i skandali nizali su se jedan za drugim. Vrlo brzo ispostavilo se da su ministri i brojni drugi članovi te vlasti u mreži korupcije i kriminala (Merzel, Sabo, bivši ministar turizma Veljko Ostojić, ministar Slavko Linić i drugi) mnogo težoj od one za koju su optuživali HDZ. Razočarenje koje je uslijedilo u narodu manifestiralo se i na ovim izborima. Rezultat SDP-a i njegovih partnera od 29 posto glasova još je i dobar u odnosu na to koliko su zaslužili.

S Milanovićem su postali ogorčeni čak brojni članovi i pristaše SDP-a. Općenito se smatra da je on jedan od onih političara koji je postao potrošen već nakon nekoliko mjeseci mandata. Od njega su odavno digli ruke moćni krugovi koji su se počeli baviti spekulacijama o novome lideru ljevice u Hrvatskoj. Dio članstva SDP-a, posebice riječka struja, ogorčena smjenom ministra financija Slavka Linića, u Toninu Piculi vidi nasljednika. Predsjednik Ivo Josipović ohrabrio je dr. Nikicu Gabrića da se pokuša nametnuti svojim Nacionalnim forumom, ali dr. Gabrić doživio je poraz.

Osim što je doživio poraz kao lider SDP-a na ovim izborima, Zoran Milanović doživio je i poraz samom činjenicom što je njemu gotovo omraženi kandidat SDP-ovac Tonino Picula dobio gotovo polovicu ukupnih preferencijalnih glasova na ovoj listi, dakle Picula s kojim dugo uopće ne komunicira. Bivša SDP-ovka i bivša ministrica u njegovoj Vladi Mirela Holy osvojila je više od 9 posto glasova na ovim izborima. Milanović ju je otjerao iz SDP-a. Njezin je uspjeh treća pljuska Zoranu Milanoviću. U kojoj je mjeri ona uzela glasove SDP-u, a u kojoj, primjerice, Hrvatskim laburistima, koji su doživjeli debakl zbog kojega je predsjednik Dragutin Lesar dao ostavku, stvar je spekulacija.

Pojava Mirele Holy sa svojom strankom Orah već i na prvi pogled djeluje kao nečiji projekt, projekt potrage za novim liderom ljevice. Osvojila je zavidan broj glasova i jedan mandat u Europskome parlamentu neovisno o činjenici da nema izgrađenu stranku, dakle stranačku infrastrukturu, nema ni članstva pa ni originalne političke filozofije ni programa, a ni sredstava. Stoga je vrlo teško racionalno objasniti takav uspon, posebno zna li se da zagovara istospolne brak i legalizaciju posjedovanja nekih droga. Činjenica je da je od samoga početka uživala nevjerojatnu sklonost medija, a u zadnje vrijeme netko je poradio na njezinu imidžu, dotjerao odijevanje, frizuru i slično.

Uspjeh prešućivanog Saveza za Hrvatsku

Četvrta politička snaga na ovim izborima bio je Savez za Hrvatsku, sastavljen od osam stranaka, a najpoznatije su HDSSB i Hrvatska zora dr. Milana Kujundžića. Prebrojavanjem zadnjih listića u izbornoj noći pokazalo se da Savez za Hrvatsku ipak ne će osvojiti jedan mandat u Europskome parlamentu. Nedostajalo mu je oko 200 glasova. Kao što zamalo dr. Kujundžić nije postao predsjednik HDZ-a, zamalo ta koalicije nije dobila eurozastupnika. Savez je dobio oko sedam posto glasova. Premalo za postizbornu euforiju, ali dovoljno da dosad medijski posve marginalizirana, čak i demonizirana skupina stranaka počne graditi svoju strukturu i strategiju za sljedeće izborne izazove.

Izbori za Europski parlament pokazali su da se hrvatski narod može vući za nos i varati jedno vrijeme, ali nikada cijelo vrijeme. Zato bi Milanovićev pad mogao biti brži od njegova svojedobnoga uspona. Bila bi to dobrodošla posljedica ovih izbora za SDP, ali još više za Hrvatsku.

Autor: Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik

29.05.2014.