Suviše pažnje posvećujemo tim marginalcima koji nikome više ništa ne znače

Ako su oni uopće nekome važni krivi smo mi ostali, jer nismo dovoljno aktivni osobito u obavještavanju institucija za ljudska prava u Europi i u Ujedinjenim narodima o tome što se događa. Mi svi normalni i časni ljudi, Hrvati, Srbi i još mnogi koji vole svoju hrvatsku domovinu, a neki su se i aktivno borili za nju, moramo razvijati normalne nevladine udruge umjesto ovih izopačenih. Budimo vjerni Bogu jednome i jedinome bez obzira na način kako ga molimo. Volimo jedni druge, a ovi izopačeni ljudi sami će nestati.

S obzirom na podjele među Srbima u Hrvatskoj mi Hrvati imamo svetu zadaću zaštititi, a onda i promovirati kroz institucije Srbe koji vole domovinu u kojoj su rođeni. Oni su do sada bili zapostavljeni, a neki čak i u životnoj opasnosti zbog "zemljaka" četničke orijentacije. Koliko god možemo, mi katolici, a posebno katolička crkva, trebali bismo pomoći Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koju država do sada uopće nije priznala da postoji, a ona je od vitalne važnosti za Hrvatsku. Ona je uvjet da pravoslavni Hrvati imaju kuda doći i služiti Gospodinu na svoj način. Neki dolaze u katoličke crkve, ali to nije način na koji mogu zadovoljiti svoje vjerske potrebe. Kada dođu u srpsku pravoslavnu crkvu, tamo nađu više politike i velikosrpskih izljeva mržnje i laži nego pobožnosti i molitve. Bilo bi logično i blagotvorno kada bi se Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj osamostalila, kao što je red i običaj u pravoslavnim crkvama koje djeluju u suverenim nezavisnim državama. Tako bi i pravoslavni Srbi u Hrvatskoj mogli doći u svoj hram pobožnosti, a da tamo ne nađu umjesto molitve "veliku Srbiju".

Muslimani imaju posebno mjesto u Hrvatskoj povijesti, osobito najnovijoj. Više od tisuću poginulo ih je u Hrvatskoj u Domovinskom ratu (bez Bosne i Hercegovine). Uz prosvjednički šator uvijek je ekipa koja se zove Bošnjački počasni vod. Bili su uz nas i onda kada smo s križevima na prsima došli pred katedralu upozoriti na samoubojstva hrvatskih branitelja. Njima nisu smetali naši križevi, kao što ni nama ne smeta njihov polumjesec. Odnos Europe prema muslimanima danas je posebno osjetljiv. Mi Hrvati nikada nismo bili protivnici islama. Nismo ni danas.

To ipak ne znači da želimo primiti militantne divljake kakvi u Njemačkoj i Švedskoj tuku djecu, pale kuće i siluju žene. Prema takvima imamo nultu toleranciju. Zato širokog srca uvijek u šatoru prihvaćamo ljude kao što je naš prijatelj Osman Mara, rodom iz afričke države Mali. Osobito je dobro da je ministar kulture postao hrvatski domoljub muslimanske vjere Zlatko Hasanbegović, vrhunski povjesničar koji bi trebao, ako Bog da, pomoći da razčistimo sve prijepore iz povijesti, osobito iz Drugog svjetskog rata i da nam nikada više nitko ne tovari na leđa izmišljotine.

Hrvatska je oduvijek bila zemlja raznolikosti i međusobnog prihvaćanja. Takva je i danas, ali za "veliku Srbiju" u njoj doista nema mjesta, a jednako tako ni za "kalifat".

Srdačan pozdrav svim ljudima dobre volje u našoj Domovini

Mario Filipi, 100% HRVI

www.hkz-kkv.ch