U Zagrebu ljevica pokazuje spektakularnu drskost. Podržana od 90 % medija, plovi na krilima lažnog uspjeha, a neuspjeh koji je evidentan, ne priznaje.

Pomalo me nervira ova histerija oko naših tajnih službi. Sve same teorije zavjere. Svi svakoga prisluškuju. Nevjerni muževi znoje se noću od straha da tajne službe snimaju njihove razgovore s ljubavnicama. Zato supruge mirno spavaju jer je njima savjest mirna. One ne varaju svoje muževe osima ako to zasluže.

Od kada je Predsjednik Vlade, "ladan k'o zmija", rekao da i njega prisluškuju, svaka šuša je počela vaditi baterije iz mobitela, uvjerena da i nju prate i snimaju tajne službe. Sve je to čisti recidiv komunizma. Uvjeren sam da je Hrvatska dostigla toliki stupanj demokracije da se snimanje telefonskih razgovora provodi strogo po zakonu i da je nemoguća ikakva zloporaba bilo prema oporbi bilo prema građanima. Tako i ja, kad nazovem nekoga sa 098 i završim razgovor, odmah me nazove netko čiji je broj skriven. Javim se i kažem: "Haloo!". Međutim, s druge strane je samo muk! Uvjeren sam da se ne radi o prisluškivanju već o tehničkoj grešci.

To što se to stalno ponavlja nema veze! Nitko nije savršen, pa ni hrvatske službe. Mislim naravno na HT-ovu tehničku službu. Arapi kažu: "Svijet je onoliko zanimljiv koliko smo mi znatiželjni." A mi bi Hrvati htjeli imati službe koje nisu znatiželjne!

U komunizmu je bila raširena zgodna uzrečica: "Ako navijaš za Hajduk, zna se od kamo si, a ako navijaš za Dinamo, zna se tko si!" Danas je to samo zgodna anegdota! Hrvatski nacionalni duh koji je 1990. g., izašao iz boce davno je "noćnim preko Bihaća" preselio u Dalmaciju. Tu se brzo obračunao s Jugoslavenima i preostalim orijunašima koji su sada u Dalmaciji svedeni još samo na formu političkog ekscesa. Navijači Hajduka, za razliku od navijača Dinama, obožavaju Hajduk, desnica već godinama vlada u srednjoj i južnoj Dalmaciji, a prigodom donošenja presude Gotovini i ostalima Dalmacija je gorila za razliku od mlakog ili ledenog Zagreba.

Utakmica Hrvatska/Srbija koja će se odigrati u ožujku 2013. g., zbog sigurnosnih razloga preseljena je iz Splita u Zagreb. Splićani za razliku od Zagrepčana puno teže opraštaju i zaboravljaju sva zla koja su nam u doba Domovinskog rata nanijele komšije. Ako ništa drugo, u Splitu i Dalmaciji desna se opcija smatra bar legitimnom ustavnom kategorijom za razliku od Zagreba. Tu je skoro javna sramota priznati da si desničar, HDZ-ovac, HSP-ovac ili ne daj Bože Hercegovac! Svi se oni tretiraju kao rigidni, ognjištari i antieuropejci. Biti danas desničar u Zagrebu znači biti izložen stalnoj poruzi "naprednih" građana.

S druge strane u Zagrebu ljevica pokazuje spektakularnu drskost. Podržana od 90 % medija, plovi na krilima lažnog uspjeha, a neuspjeh koji je evidentan, ne priznaje. Ponaša se kao da je DBP visok, kao da nema nezaposlenosti, a s druge strane zadovoljni građani sve masovnije kopaju po kantama za smeće. Ljevica i za to ima elegantan i plitak izgovor: "Sve smo to naslijedili od HDZ-a!" Znaju oni dobro da im građani Zagreba vjeruju.

Moj prijatelj Luka Zaradić ima zanimljivu teoriju. Kad bi, apstraktno govoreći, na predstojećim izborima, HDZ na prva tri mjesta u Zagrebu stavio Mesića, Josipovića i Milanovića, i opet ne bi pobijedio. Purgeri bi rekli: "Ne bu te nas j.", a gledatelji Žikine dinastije, kojih je Zagreb pun "k'o šipak koštica", rekli bi "para buši gde burgija neće!". Tako bi SDP i opet pobijedio u Zagrebu. Ukratko Zagreb je nacionalno razvodnjen kao da netko u dobro vino stalno nadotače vodu.

Posebna su priča zagrebački intelektualci. Već se godinama nitko od njih ne usudi deklarirati kao desničar kao da će ih tada Bajić odmah poslati u Remetinec. Oni su se sad svi okupili na centru, pod suknjom Vesne Škare Ožbolt. Izuzetak je prof. dr. Neven Sesardić koji je s knjigom "Iz desne perspektive" demaskirao građansku desnicu. Ona je po Sesardiću potpuno izgurana iz javnog prostora i pretvorena u potpuno irelevantan element. Javni su prostor potpuno okupirali pripadnici lijeve falange, kao sljeme veliki hrvatski književnici: A. Tomić, M. Jergović, J. Pavičić, N. Visković, P. Matvejević i slični. O novinama, koje nas dnevno zasipaju svojim kriptokomunističkim recidivizmom, da i ne govorim. Bivši glavni urednici partijskog "Komunista" danas nas vode u EU, uče nas, priglupe desničare, što je to demokracija, što pravne stečevine EU-a, preseravaju se sa svojim otrcanim liberalizmom, a srce im zaigra kad 25. svibnja pročitaju izvješće sa proslave u Kumrovcu.

Eto, nedavno smo, na čast i diku Zagrepčana, dobili i ulicu Milana Mladenovića, frontmana beogradske rock-grupe Ekatarina Velika. Neki ljevičarski klipan smatra da je Mladenović zaslužio ulicu već zbog toga jer je rođen u Hrvatskoj. Po tom priglupom rezonu ulicu bi u Zagrebu trebali dobiti i Kadijević i Arkan jer su oba rođena u Hrvatskoj (tko zna možda uskoro i dobiju od nekog drugog ljevičarskog klipana!).

U Hrvatskoj je ne samo bio rođen nego je i cijeli svoj životni vijek i karijeru u njoj ostvario pok. Ivo Robić koji je proslavio i zadužio svojim hitovima hrvatsku zabavnu glazbu. Robić nije nikada dobio ni od kakvog klipana iz gradske uprave ulicu, valjda zato što nikada nije dolazio pred Zvečku i tamo šmrcao i pušio travu. Da je to činio, Marin Knezović i njegova ekipa odmah bi ga predložili da dobije ulicu tvrdeći da mu je Augustin Ujević odmah pisao tekstove za njegove pjesme poput one "Morgen, Morgen". Je li ikada nekome od tih napuhanih ljevičarskih žaba palo na pamet da u glavnom gradu posveti jednu bar uličicu pok. Kati Šoljić koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina koji su poginuli da bi stvorili ovu državu u kojoj danas branitelji svakodnevno dižu ruku na sebe, a beogradski rokeri dobiju imena ulica.

Kandidat za ulicu u Zagrebu je valjda i izvjesni Jakovčić ili tako nekako, neki klipan iz Documentae. U četvrtak, 25. listopada o.g., bio sam gost na HRT (prvi program) u emisiji "Spektar". Tema je bila Haški sud. Gosti su bili Jadranka Sloković i Milorad Pupovac. Svatko od nas je o Hagu govorio kroz prizmu vlastitog viđenja i uvjerenja. Tada je na štih došao i predstavnik Documentae koji je strastveno iznosio svoju tobože progresivnu, a za pravu jugonostalgičarsku tezu. Po njemu je Haški sud za Hrvatsku najveća sreća, skoro pa Bingo!

Za mene pravna i civilizacijska sramota. Kad se Sud jednog dana ugasi, onda po Jakovčiću na scenu nastupaju hrvatski sudovi koji trebaju još dugo raditi da dovrše sav posao. On želi da se procesuiraju i osude svi oni koji se nisu za vrijeme Domovinskog rata ponašali prema Ženevskim konvencijama. Ako ste mislili da je tip mislio na okupatore i Srbe, varate se! Vesna Teršelić ga je dobro uputila tko su ratni zločinci, a tko žrtve. Žene, starci i nejač koji su morali da begaju pred ustašama! Tu Documentau svi mi financiramo kroz ogromna sredstva iz proračuna koja svake godine dobiva. Branitelji, zaposleni, nezaposleni, stari i mladi i oni koji svakodnevno zatvaraju lokale ili bivaju otpušteni sa svojih radnih mjesta koja propadaju.

Volio bih da Hrvatska bar jednom u budućnosti dobije izraelsko zakonodavstvo koje bi jednog takvog Jakovčića odmah poslalo u Remetinec zbog javnog pozivanja na progon i suđenje onih koji su stvarali, branili i oslobađali ovu državu, a brani one koji tu državu nisu priznavali, koji su je rušili i iz nje begali. Kad se Jakovčić već tako gorljivo poziva na Ženevske konvencije onda bih ga upozorio na članak 3 stavak 1 Protokola Druge Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949.g., koja zabranjuje optuživanje vlada država koje oslobađaju svoj okupirani teritorij. Naravno da politikantski sud, poput onog Haškog koji sudi Hrvatima, uopće ne drži do to članka ženevskih konvencija. Vjerojatno, obzirom na kvalitetu sudaca koji sjede u Haškom sudu, mnogi za te Konvencije uopće nisu ni čuli. Ali su zato silno zaljubljeni u sebe same i u svoju ulogu u pravosudnoj i političkoj povijesti nove Europe. Oscar Wilde je jednom napisao: "Voljeti sebe, početak je doživotne ljubavi!"

Don Ivan Grubišić može birati želi li naslijediti Keruma u Splitu ili sjesti u fotelju splitsko-dalmatinskog župana. Kaže elokventni don Ivan, koji je do sada u Saboru samo par puta progovorio, a od toga jednom zijevnuo, da ako Benedikt XVI može sa 85. godina još biti poglavar Crkve diljem svijeta, onda i on don Ivan, sa svoje 74. godine može još plesati u baletu splitskog HNK. Osim što je svećenik-ljevičar, don Ivan ima i druge kvalitete: recimo ima izvanrednu memoriju. Kažu da ga se duboko dojmio jedan događaj iz djetinjstva. Vidio je kako se dinosaurus spustio u dvorište njegove kuće i pojeo jednog susjeda. To mu je stvorilo trajnu tešku psihičku traumu od koje pati još i danas. Navodno su ga jedva odgovorili da sada kad je zastupnik, ne zatraži u Saboru istrebljenje dinosaurusa. Kad su mu objasnili da bi netko od vladajućih mogao pomisliti da misli ne-daj-Bože na komunističke dinosauruse kao npr.: Buda Lončar, Stipe Mesić, Joža Manolić, Josip Boljkovac i sl., don Ivan je odmah smeten zabunom odustao od svog prijedloga.

Tako je propustio priliku da postane podnositelj prijedloga zakona o istrebljivanju dinosaurusa u Hrvatskoj i tako učini konačno nešto važno kao saborski zastupnik iz Splita za svoje birače. Ima naša svećeničko/ljevičarska ikona i druge kvalitete. Glavni suradnik i savjetnik za osnove jeftine demagogije mu je Drago Pilsel, zvani Carlos, koji je veliki prijatelj Izraela iz doba kad je Molotovljevim koktelom promašio sinagogu u Buenos Airesu. Hrvate je Drago zvani Carlos oduševio izjavom kako Hrvati, svaki puta kad spomenu Vukovar, zapravo govore o svom nacizmu. Od tako inteligentnog savjetnika don Ivan može puno naučiti, prije svega kako napraviti Molotovljev koktel i kako ga možda ponuditi na predstojećem saborskom božićnom i novogodišnjem domjenku pozvanim uzvanicima s Kaptola!

A kako je Hrvatska premrežena nacistima, informaciju mu može, uz Pilsela, nadopuniti i M. Jergović. Neki je dan u Jutarnjem na naslovnici osvanuo naslov "Noć kad je Jergović postao hrvatski pisac s najvažnijom nagradom". Taj štovatelj Draže Mihajlovića dobio je od svog poslodavca Jutarnjeg takvu medijsku reklamu na kojoj mu svatko može pozavidjeti. Još danas sam tronut od sreće što je Jergović, a s njime odmah i Hrvatska dobili tako značajnu nagradu. Da nisam čitao Sarajevski Malboro još bi i pomislio da se radi o nekom kvalitetnom piscu kao A. Tomić ili P. Matvejević.

Koliko je samo P. Matvejević dobio nagrada u talijanskoj i njemačkoj provinciji, pa Jutarnji nikada nije za njega odvojio dvije stranice, kao što to nije ni za Tomićeve uspjehe u Češkoj. To stvara zlu krv između Jergovića i ove dvojice književnika koji sigurno vjeruju kako nagradu, koju je Jergović osvojio po noći, oni mogli osvojiti bez problema i po danu. Sjetih se sjajnog dr. prava i pisca Franza Kafke koji je umro davne 1924. g. On nije uspio za života dočekati da mu se objavi roman "Proces" i drugi rukopisi, a koji je svog prijatelja Maxa Broda u vrijheme svoje bolesti zamolio da nakon njegove smrti spali sve njegove rukopise. Na sreću svjetske književnosti Brod je iznevjerio slavnog i samozatajnog pisca.

Eh, da su bar Jergović, Matvejević i slični imali također nekog Maxa Broda, ali takvog koji ih ne bi iznevjerio. Da parafraziran Jean Pierre Reffaria: "naš put u književnu Europu je ravan, ali je uzbrdica velika!

Autor: Zvonimir Hodak
Izvor: Portal dnevno.hr