Ako bacimo samo kratki pogled na kartu Europe u kojoj su
EU-države označene istom (tamno plavom) bojom, odmah
upada u oči jedna zemlja koja ne pripada EU i djeluje
kao otok u EU-moru. To je Švicarska, država koja je
nastala u volji za slobodom i kojoj je tijekom njene
povijesti sloboda bila važna kao i našem Dubrovniku.
Ono što ne upada u oči su zemlje, koje također nisu
članice EU, a smještene su također unutar EU. To je
zbog toga što se radi o minijaturnim državicama:
Lichtenstein, Monaco, San Marino i Andorra.
Kao Hrvatu, koji živim i radim u Švicarskoj 44
godine, te intenzivno pratim politička zbivanja u toj
zemlji, izgleda mi logičan slijedeći pristup diskusiji
o ulasku Hrvatske u EU:
1. Ramotriti razloge zbog kojih Švicarska nije
pristupila EU
2. Usporediti Hrvatsku sa Švicarskom u svezi
pristupa EU
3. Razmotriti daljnju perspektivu razvoja EU
4. Odvagnuti sve argumente
Zašto Švicarska nije članica EU?
Za one čitatelje, koji nisu upoznati
sa političkim uređenjem Švicarske potrebno je, zbog
razumijevanja njezinih odnosa sa EU, naglasiti
slijedeće:
Švicarska je jedina država sa
direktnom demokracijom, na što su Švicarci vrlo ponosni i sa pravom naglašavaju
da je narod prava opozicija vladi. Narodu je ustavom zajamčeno pravo na direktnu
odluku o po naciju važnim pitanjima, o promjeni ustava i o novim zakonima pomoću
slijedećih vrsta referenduma:
- Obavezni referendum, koji se mora raspisati ako vlada namjerava
promijeniti ustav, kao i za pristup bilo kojoj supranacionalnoj organizaciji.
- Fakultativni referendum, kojeg mogu zahtijevati državljani koji nisu
sporazumni sa nekim zakonom, ako uspiju u roku od 100 dana sakupiti 50'000
potpisa.
- Inicijativa, kojom državljani mogu zahtijevati promjenu ili dopunu
ustavnih odredbi. Ako se uspije za tu inicijativu skupiti 100'000 potpisa u roku
od 18 mjeseci, onda vlada mora raspisati referendum o predmetu koji inicijativa
zahtijeva. Primjerice, jedna od nedavnih inicijativa koju je narod podržao, a
koja je izazvala prosvjede u muslimanskim zemljama, je zabrana gradnje minareta.
Švicarska
vlada je 1992. g. zatražila učlanjenje u EU, a
pregovori su odmah počeli. Narod se je u prosincu iste
godina na referendumu tijesno izjasnio protiv
učlanjenja. Nakon referenduma su pregovori naravno
bili prekinuti. No pristaše priključenja nisu mirovale
i nakon izvjesnog vremena pokrenule su inicijativu pod
imenom "Da za Europu" i uspjele skupiti dovoljno
potpisa. Referendum o ulasku u EU je ponovo raspisan i
to 2001. g. Rezultat je bio daleko porazniji nego pri
prvom referendumu, protiv je bilo čak 77 % glasača.
Značajno je, da se je u izbornoj kampanji prije drugog referenduma vlada opet
izjasnila za ulazak u EU. Isto tako su sve značajne stranke, osim jedne, bile za
ulazak u EU i pri prvom i pri drugom referendumu. Drugim riječima većina
političke elite je bila po tom pitanju u suprotnosti sa narodom.
To je i danas slučaj, većina političke
elite u Švicarskoj je još uvijek pobornik priključenja EU. To se vidi i po tome
što vlada zahtjev/molbu za učlanjenje nije povukla, ona miruje negdje u ladicama
EU, jer se nada da će se kad tad raspoloženje u narodu promijeniti.
Motivi za pristup EU
Postavlja se pitanje zašto su
švicarski političari, ali ne samo švicarski, zagovornici priključenja EU. Moje
je mišljenje da se radi o tri motiva:
- Prvi motiv je materijalno egoistični: EU sa svojim ogromnim
administrativnim aparatom pruža dobru mogućnost uhlebljenja, kneževski plaćeno,
a za rad nitko ne pita.
- Drugi motiv je psihičko egoistični: potreba za osjećajem važnosti i
moći bolje se zadovoljava u svojstvu političara velike EU nego u svojstvu
političara neke male zemlje. Mi Hrvati smo na vlastitoj koži osjetili napuhanost
i bahatost umišljenih veličina, bez obzira dolazili oni iz Britanije, Švedske,
Češke, Slovenije ili neke druge EU-zemlje, koji su nam dijelili packe, kako u
ratno vrijeme tako i za vrijeme pregovora za ulazak u EU.
Švicaraca nije bilo među njima, jer nisu
član EU. Švicarski intelektualci uvijek su imali i imaju još uvijek osjećaj
inferiornosti i provincijalizma u odnosu na svoje njemačke i francuske kolege.
Usprkos današnjim komunikacijskim mogućnostima i slobodi kretanja mnogi se boje
izoliranosti i trabunjaju o začahurenoj Švicarskoj.
- Treći motiv proizlazi iz potrebe za sudjelovanjem u novim -
sljedbenici to zovu modernim - društvenim kretanjima. Ja to nazivam nagonom
stada, jer su biološki mehanizmi ist kao i kod recimo stada ovaca. Taj nagon kod
čovjeka nije naravno ograničen na društvena kretanja, on može doći do izražaja
kod svih novotarija, bez obzira predstavlja li ta novotarija stvarni napredak
ili dekadenciju. Za sljedbenike tih - kako se moderno kaže - trendova su oni,
koji s oprezom i odvagujući stoje najprije po strani, naravno nazadnjaci. Naši
Bosanci su taj nagon zorno predočili sa izrekom: "Kud svi Turci tu i ćoravi
Mujo". U slučaju Europe se ta izreka može preinačiti u: "Ako svi u EU, onda i
mi".
Nisu kod svih političara svi motivi
aktivni, neki se vode samo egoističnim motivima, a ima
i onih kod kojih su porivi idealne naravi smatrajući
da novo multikulturno društvo predstavlja napredak i
prema tome uključenje u EU donosi boljitak.
Argumenti protiv pristupa EU
A sada pogledajmo glavne argumente protiv učlanjenja u EU, koje
su naveli protivnici ulaska u EU, a koje je veći dio naroda prihvatio.
- Gubitak direktne demokracije; u EU su zakoni
unije iznad nacionalnih zakona pa prema tome švicarski narod nema mogućnosti
referendumom zakone mijenjati. EU ne poznaje pravo referenduma.
- Gubitak suverenosti u donošenju zakona,
velika većina zakona, oko 80 % se mora preuzeti od EU.
- EU ima demokratske deficite, primjerice ne
poštuje se striktna podjela vlasti na legislativu, egzekutivu i sudstvo, a koja
predstavlja temelj demokracije. Zakone donosi savjet ministara (egzekutiva), a
ne parlament (legislativa). EU ima centraliziranu upravu bez prave kontrole
parlamenta, narod je bez utjecaja na odluke. Roman Herzog, bivši njemački
predsjednik je zbog toga izjavio: "EU ugrožava parlamentarnu demokraciju
Njemačke". Način rada u europskim institucijama najbolje opisuje izjava Jean
Claude Juncker-a, predsjedavajućeg EU-grupe: "Mi
nešto zaključimo, čekamo jedno vrijeme da li će se nešto dogoditi. Ako nema
protesta, a to je obično tako jer većina nije shvatila o čemu se radi, onda
radimo dalje korak po korak dok više nema povratka."
- Smanjenje suverenosti općenito (politici,
privrednim pitanjima, zakonodavstvu, bitnim prometnim pitanjima i slično)
- Švicarska kao mala zemlja ne bi imala
mogućnost utjecaja na bitne odluke EU
- Strani državljani bi bez ograničenja mogli
kupovati zemljište u Švicarskoj
- EU je jako birokratizirana sa ogromnim,
nepreglednim i zato teško kontroliranim administrativnim aparatom. Ta
birokracija puno troši i proizvodi masu nepotrebnih propisa, koji opterećuju
privredu (klasični primjer je propis o dopuštenoj zakrivljenosti banane).
- Velika korupcija u institucijama EU, o tome
je pisao Britanac Daniel Hannan. Postoje nepravilnosti u EU-financijama, o tome
je izvjestila Marta Andersen, glavna knjigovodkinja, koja je nakon izjave dobila
otkaz zbog navodne nelojalnosti.
- I na kraju onaj argument, koji se je samo
između redaka mogao izčitatai: Švicarska bi zbog svoje jake privredne snage bila
neto uplatitelj, t.j. uplaćivala bi daleko više novaca u kasu EU nego što bi
mogla povući. Moram na ovom mjestu primjetiti da Švicarci računaju, ali nisu
škrti. Švicarska je, i to je referendumom odobreno, iako nečlan Unije, uplatila
preko milijardu švicarskih franaka u fond EU za integraciju novih članica nakon
raspada komunizma u tim zemljama.
Usporedba Hrvatske sa Švicarskom u svezi pristupa EU
Hrvatska je,
kao i Švicarska, mala zemlja, nešto veća po površini,
nešto manja po broju stanovnika. Značaj Hrvatske, ako
se mjeri privrednom snagom, je daleko manji, bruto
socijalni produkt po stanovniku Švicarske je jedan od
najvećih na svijetu i otprilike 5 puta veći od
hrvatskog. Švicarska je bez sumnje također lijepa
zemlja, mi imamo more, oni planine i jezera.
Hrvatski intelektualci slično, ali još izraženije od švicarskih, pate od
osjećaja inferniornosti i provincijalizma. Ako razmotrimo motive švicarskih
političara i prenesemo ih na hrvatske, onda je jasno da su hrvatski političari
još jače zaraženi euromanijom od švicarskih. Za hrvatske političare je EU naš
spas. Ivica Račan je 2000. g. obećavao ulaz u EU za 4 godine, to isto je u
predsjedničkoj kampanji obećavao Mate Granić, izabrani Stipe Mesić je obećao
učlanjenje za 5 godina, Ivo Sanader je izjavio da je Hrvatska spremna platiti
svaku cijenu za ulaz u EU, dok Jadranka Kosor smatra završetak pregovora svojim
najvećim političkim uspjehom.
Ako bacimo pogled na motive švicarskih političara, onda je odmah jasno da je
za hrvatske vrlo snažan i važan prvi motiv, dakle uhlebljenje. Skok u
EU-institucije bi za njih bio pravi Eldorado.
Što se tiče argumenata protiv učlanjenja, svi oni koji vrijede za Švicarsku
vrijede i za Hrvatsku osim onoga o neto primatelju i onoga o gubitku direktne
demokracije.
Posebno treba istaknuti, da ako Švicarska sa svojim visokim standardom građana
i visokim cijenama zemljišta ograničava kupnju zemljišta strancima, i gubitak te
kontrole je argument protiv ulaska u EU, onda bi taj argument za Hrvatsku trebao
još i više vrijediti.
Quo vadis EU?
Kuda ide EU, kakva joj je budućnost?
EU se nalazi u krizi i njezina budućnost je
neizvjesna. Pesimisti prognoziraju raspad, a optimisti
vide njezine granice na Kaspijskom moru i kod Rusije
(vidi kartu). Ili su oni, koji kao članice EU vide
Tursku, Armeniju, Gruziju, Azerbajdžan, Moldaviju,
Ukrajinu i Bjelorusiju u stvari također pesimisti? Jer
kako integrirati tako različite zemlje po ustroju
privrede, mentalitetu i kulturi, ako je to već i sa
Grčkom problem? Sve te zemlje su oficijelno navedene
kao moguće članice, iako je primjerice Turska velikom
glavninom svojeg teritorija smještena izvan granica
europskog kontinenta, o kulturnom naslijeđu da i ne
govorimo. Kao što je poznato, Turska se nalazi u fazi
pregovora.
Što se tiče unutarnjeg ustroja, EU polako ali
sigurno ide u pravcu centralizacije. Taj proces bi
mogao izazvati raskol sa Velikom Britanijom.
zemlje članice
zemlje koje se kandidiraju za članstvo
zemlje koje su potencijalni kandidati
zemlje čije članstvo je moguće
Pro i kontra
ulaska Hrvatske u EU
Pravi pro argumenti:
- Za učlanjenje Hrvatske u EU ima samo jedan pravi razlog:
Hrvatska bi zbog svoje slabašne privredne snage trebala biti u skupini zemalja
koje su neto primatelji, t.j. uplaćivala bi u EU fondove manje nego što bi mogla
povući. Koliko je jak taj argument teško je reći. Činjenica je, da su Irska,
Španjolska, Portugal i Grčka profitirale ulaskom u EU. U drugom valu učlanjenja
nakon pada berlinskog zida u EU su ušle zemlje još slabijih privreda (Slovenija,
Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska), ali te su znatno manje profitirale od onih
u prvom valu, njihova su neto primanja iz EU-fondova po glavi stanovnika znatno
manja od onih u prvom valu. Bugarska i Rumunjska su još slabije prošle. Jasno,
jer tko će to sve platiti ako ima sve više onoh koji pružaju ruku, a one prve
nisu spremne odreći se svojih privilegija. Kako će proći Hrvatska u tom pogledu?
Tko to zna, ali povijest govori da je naša sposobnost profitiranja u zajednicama
mizerna.
Lažni pro argumenti:
- Kao pro argument često se na televiziji čuje primjedba,
da još nijedna zemlja nije istupila iz EU, pa je to pokazatelj da je u EU bolje
nego izvan nje. Prije svega to nije točno. Grenland je ušao u EU, ne dobrovoljno
već u u sklopu Danske, jer u to vrijeme nije bio samostalna država. Istog
momenta kad je dobio samostalnost (1982.) zatražio je poništenje ugovora sa EU.
Pregovori su trajali tri godine i veze sa EU su raskinute 1985. Drugo, ne može
se tvrditi da neke druge članice ne bi također istupile iz EU, kad bi narod imao
mogućnost izjašnjavanja referendumom kao u Švicarskoj. A znamo da su političari
za EU, pa im ne pada na pamet provesti referendum.
- Slijedeći argument koji navode
pristaše ulaska u EU jest, da uvijek možemo izaći iz
EU, ako ustanovimo da bi nam izvan nje bilo bolje. To
je tipična politička klopka. Tko će potegnutu to
pitanje? Političari sigurno ne, oni će uvijek tvrditi,
ma kako nam loše bilo, da bi nam izvan EU bilo još
lošije. A ako bi nekim čudom i bio raspisan referendum
i narod se odlučio za izlaz, taj ne bi bio tako lagan.
Grenland je vodio izlazne pregovore 3 godine. To je
otok koji je daleko od Europe, bliže je američkom
kontinentu nego europskom i predstavlja gomilu leda.
Samo onaj, koji špekulira na ogromno klimatsko
zagrijavanje mogao bi pokazati interes za kupnju
zemlje odnosno leda na Grenlandu. U ogledu razlike
između Grenlanda i Hrvatske, te obzirom na iskustva
Hrvatske u pristupnim pregovorima, naši bi izlazni
pregovori trajali 10 do 20 godina i pri tome bi
izgubili i zadnje gaće.
- Često se također čuje
argument, kako će nam u EU biti bolje, jer ćemo biti
prisiljeni preuzeti europski sistem vrijednosti. To
uopće nije točno, jer europski sistem vrijednosti ne
postoji. Nitko ne može tvrditi, da je korupcija
jednaka u Finskoj i Grčkoj, a stupanj korupcije je
jedan od najglavnijih faktora za uspjeh odnosno
neuspjeh jednog društva. Isto tako nitko ne može
tvrditi da je Grčka jednako pravna država kao Finska,
a to je drugi najglavniji faktor. I nitko ne može
tvrditi da se je korupcija u Grčkoj smanjila nakon što
je ušla u EU. Bit će upravo obratno, ulaskom u EU
korupcija se je povećala, jer su korupcijske
mogućnosti veće.
-
Političari nas uvjeravaju da će privredi ulaskom u EU
biti puno lakše, a neki privrednici, oni u službi
velikih kompanije, tvrde to također. Nisam tog
mišljenja. Hrvatski uvoz iz EU je skoro 3 puta veći
nego izvoz. Za očekivati je, da se ulaskom u EU taj
odnos pogorša. Ne vjerujem da bi ulaskom u EU malim i
srednjim poduzetnicima bilo lakše, a u svakoj zemlji
je malo i srednje poduzetništvo okosnica privrede.
Pogledajmo primjer Grčke ili Španjolske. Ulaskom u EU
nije se povećala njihova proizvodnja. Grčka skoro
ništa ne proizvodi, a i vina joj ništa ne vrijede. U
Španjolskoj je samo krenula građevinska industrija i
to zbog toga što su Nijemci i Britanci pokupovali pola
rivijere i tamo troše njemačko odnosno britansko pivo.
Nisam siguran, da je to za Španjolsku dobro.
Nasuprot tome pogledajmo sada primjer
Švicarske. Ona je ostala izvan EU, ali zbog toga nije osiromašila. Upravo
obratno, njezina privredna snaga je u većoj mjeri rasla nego u EU što se vidi i
u činjenici da otprilike 100'000 Nijemaca godišnje useljava u Švicarsku, jer im
je tu životni standard daleko bolji. Usprkos toga što je izvan EU, Švicarska ima
s njom najveću trgovinsku razmjenu. Problem slobodnog protoka roba, priznanje
diploma i slično je Švicarska riješila bilateralnim ugovorima. Pa i u interese
EU je da trguje. A i one na početku spomenite minijaturne državice znaju zašto
nisu u EU.
Kontra argumenti:
- Već sam u usporedbi Hrvatske
sa Švicarskom spomenuo da svi argumenti Švicaraca,
jasno osim onog o neto uplatitelju, vrijede i za
Hrvatsku, pa ih ne treba ponavljati.
- Budućnost EU je neizvjesna i to je argument
za priček dok se ne vidi u kojem će smjeru EU krenuti.
Daljnje proširenje na Tursku smatram apsolutnim
razlogom za odustajanje od učlanjenja, jer to onda
definitivna ne bila ona Europa u koju se mi navodno
želimo vratiti.
- Glavni razlog zbog kojeg je
Grenland izašao iz EU je također razlog za Hrvatsku
protiv učlanjenja. Grenlandov glavni prihod je ulov
ribe, koju je za vrijeme pripadnosti EU morao dijeliti
sa Britancima i drugima. Nakon izlaza je proglasio
svoju gospodarsku zonu prema međunardnim kriterijima
(ZERP). Riba je jedna od najzdravijih namirnica i sve
je traženija, a ima je sve manje. Pad na koljena pred
EU i ukidanje ZERPA je neoprostiva Sanaderova grješka.
Svaki put me zaboli srce kad vidim kako Talijani
pljačkaju naš Jadran. Naši otoci su blago samo po
sebi, ali dodatno nam omogućavaju da više od pola
Jadrana proglasimo našom ribolovnom zonom, i to onu
polovicu gdje ima ribe. To je vrijednost koja sa
vremenom samo može rasti.
Zaključno
Na osnovu
gornje analize zaključujem da nije vrijeme za
učlanjenje u EU. Kao i Švicarska, možemo staviti naš
pristupni zahtjev na led i promatrati u kojem smjeru
kreće EU. Odmah treba reaktivirati ZERP i istjerati
Talijane iz naših voda. Dignuti carine na uvoz hrane i
početi bilateralne pregovorime sa EU-zemljama.
Znam, to su iluzije. Hrvatski narod će se velikom većinom odlučiti za ulaz u
EU. I kad je već tako onda bi to trebali iskoristiti na slijedeći način:
- Srbiji blokirati pristupne pregovore dok nam ne vrate sve ade na
Dunavu (a mogli bi razmisliti i o cijelom Srijemu).
- BiH blokirati pristupne pregovore dok ne pristane na morsku granicu 5
km od njezine obale (a mogli bi razmisliti i o luci Ploče).
- Crnoj Gori blokirati pristupne pregovore dok ne pristane na našu
kontrolu ulaska u Boku Kotorsku (a mogli bi razmisliti i o cijelom zaljevu).
Znam, i to su iluzije.
Piše Osvin Gaupp, Švicarska
POGLEDAJTE ČLANAKE NA
TEMU: Europska unija |
