Predsjednik Josipović nespretno i zbunjeno se branio
rekavši da ne zna što piše u udžbenicima povijesti,
ispričavajući se ako slučajno nešto piše što nije po
volji predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, četničkom
vojvodi, koji se do danas nije odrekao te svoje titule.
Dakle, paradoks je da četnički vojvoda
koji je predsjednik Srbije kritizira Hrvatsku što o
Srbima eventualno piše kao četnicima i okupatorima.
Ministar Jovanović sutradan već šalje sve udžbenike
povijesti Tomislavu Nikoliću da bi mu pokazao da se u
Hrvatskoj ne piše o Srbima kao četnicima i
okupatorima. Hrvatska državna politika cijelo vrijeme
pripremala je hrvatsku javnost na povlačenje tužbi
protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj tako da
je Tomislav Nikolić bio razočaran što u ovom trenutku
Ivo Josipović nije smogao snage, jer se ipak bojao
reakcije javnosti u Hrvatskoj, reći da je Hrvatska
spremna povući tužbu protiv Srbije u ime
dobrosusjedskih odnosa i novog zajedništva.
Ministrica
vanjskih poslova koja je također s Josipovićem cijelo
vrijeme radila i radi na stvaranju povoljne atmosfere
za povlačenje hrvatske tužbe djeluje razočarano i
kaže: zasad smo tu gdje smo. I dalje kao i do sada i
Ivo Josipović i Vesna Pusić pokušavaju s hrvatskom
tužbom protiv Srbije za genocid trgovati na sitno
odnosno daju izjave ako Srbija otkrije gdje su nestali
i poubijani Hrvati, ako nam vrati umjetničko blago i
učini još neke ustupke da će onda povući tužbu protiv
Srbije za učinjeni genocid. To je potpuno apsurdno jer
nije Hrvatska podigla tužbu zbog krađe umjetničkog
blaga, odnosno zbog toga što su srbijanski okupatori i
zločinci odbili pokazati gdje su masovne grobnice,
nego zbog toga da bi se na međunarodnom sudu pravde
utvrdila istina o velikosrpskoj agresiji, o tome tko
je bio agresor i zašto se rat vodio protiv Hrvatske.
Dakle, ne radi se ni o građanskom ratu ni o
nacionalnom sukobu susjeda, kako to tumači Tomislav
Nikolić, nego se radi o agresivnom osvajačkom ratu
velikosrpske četničke politike.
Trećina hrvatske je bila okupirana i to je istina i
tu istinu treba napisati u udžbenicima povijesti i tu
istinu su dužni hrvatski političari reći bez kolebanja
srbijanskim političarima. Iz okupiranog područja
Hrvatske istjerano je 300 tisuća Hrvata, to je bilo
pravo etničko čišćenje, u tom dijelu hrvatske
provođena je četnička politika. Četnici su ubijali
Hrvate i to treba ne samo napisati u udžbenike
povijesti nego i reći srbijanskim političarima.
Nažalost, umjesto toga hrvatska politika prihvaća
velikosrpsku strategiju koja negira agresiju, koja
negira četničke zločine, koja negira okupaciju
Hrvatske. Dakle, povijesna je istina da su velikosrbi
i četnici bili okupatori.
Kada se utvrdi takva povijesna istina
onda treba reći da nisu svi Srbi bili okupatori niti
četnici. Treba reći da je Hrvatsku branio jedan broj
Srba, da su bili branitelji Vukovara i zato ne treba
sve Srbe tretirati kao okupatore i četnike nego veliko
Srbe i stvarne četnike i političare u koje nažalost
spadaju ključni ljudi državne vlasti u Srbiji. Imali
smo prilike gledati na Hrvatskoj televiziji govor
najmoćnijeg političara Srbije Aleksandra Vučića u
okupiranim područjima Hrvatske kada je govorio kao
pravi četnik. Imali smo prilike slušati izjave
Tomislava Nikolića koji i nakon što je postao
predsjednik Srbije nastavlja sa četničkom politikom i
tvrdi da je Vukovar srpski grad i da tamo Hrvati
nemaju što tražiti.
Treba reći da je predsjednik srpske
Vlade Ivica Dačić bio jedan od najbližih suradnika
Slobodana Miloševića. Treba također reći da su četnici
u Srbiji rehabilitirani, da su postali antifašisti.
Također, treba navesti brojne izjave srbijanskih
čelnika koji duboko vrijeđaju hrvatsku politiku i
hrvatski narod. Nedavno u istoj toj srbijanskoj
skupštini o kojoj je govorio i Josipović tvrdilo se
kako je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman fašist
i nacist, da je njegova politika 99% nacistička i
fašistička. I dalje srbijanski političari nastavljaju
sa svojom velikosrpskom politikom i lažno tvrde da je
Oluja bila zločinački pothvat i najveće etničko
čišćenje u Europi poslije II. Svjetskog rata.
Zbog svih tih razloga mora se i
hrvatskim političarima reći da su pokušaji da na sitno
trguju s povlačenjem tužbe nacionalna izdaja i
kapitulacija jer Hrvatska prihvaća krivotvorine i
krivnju koje nema. Dakle, potpuno je neobjašnjivo
zašto hrvatski političari pokušavaju trgovati sa
velikosrpskom četničkom politikom, zašto su spremni
odustati od istine, čak se i ispričavaju ako netko u
Hrvatskoj napiše ili kaže istinu o onome što se
događalo. Kada bi Hrvatska odustala od tužbe to bi
bila kapitulacija, to bi bila pobjeda velikosrpske
politike, to bi bila amnestija velikosrpskog agresora,
to bi značilo da Hrvatska pristaje na krivotvorine i
odustaje od istine, da je spremna na pomirbu i novo
zajedništvo sa Srbijom bez utvrđivanja istine, bez
isprike agresora i bez odustajanja Srbije od nastavka
svoje velikosrpske imperijalističke politike.
Za ovakvu
kapitulantsku politiku hrvatskih političara ima i
nekih olakotnih okolnosti. Točno je da moćne snage
međunarodne zajednice na čelu sa Velikom Britanijom i
Rusijom već godinama čvrsto brane velikosrpsku
politiku, točno je da i danas zbog raznih interesa
postoji jaki pritiska na Hrvatsku da prihvati pomirbu
i novo zajedništvo na kompromisu, da prihvati
amnestiranje velikosrpske i četničke politike, da
prihvati da se bez utvrđivanja istine grade novi
odnosi na politici Tomislava Nikolića koji kaže: mi
smo se posvađali, mi se sad trebamo pomiriti i trebamo
sve dogovorno rješavati tako da nitko ne bude ne samo
oštećen nego i da nitko ne bude povrijeđen.
Hrvatski narod gubi energiju. Proces nestajanja i
odumiranja hrvatskog naroda već je daleko odmakao.
Hrvati narod je sve stariji i stariji, sve je više
starih ljudi, sve manji je broj zaposlenih koji sve
teže uzdržavaju sve veći broj starih i bolesnih. Time
se bitno smanjuju razvojni potencijali hrvatskog
naroda. Hrvati narod i izumire i nestaje. Više je
umrlih nego rođenih. Hrvatski narod ponovno se
iseljava ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz
Hrvatske. Kriza je sve veća i u toj krizi umjesto da
se Hrvati udružuju, da traže zajedničke programe, da
se usmjere na bitne probleme oni se sve više međusobno
sukobljavaju i obnavljaju stare ideološke i sve druge
ratove i podjele. Dakle, energija i potencijalne
sposobnosti za razvoj iz dana u dan su sve manji i
onda i tu umanjenu energiju Hrvati troše neproduktivno
u međusobnim sukobima.
Izgleda kao
da postoji neka tajanstvena ruka koja stalno potencira
i obnavlja te sukobe. Strašno je bilo gledati kako
izgleda Vukovar ovih dana, kako su se slegle u Vukovar
specijalne policijske snage, kakao je Vukovar faktično
ponovno okupiran, kako se metalnim ogradama brani
ćirilica od hrvatskih branitelja, kako peta
protuhrvatska kolona pokušava vukovarske branitelje
proglasiti rušiteljima hrvatske demokracije i državnim
neprijateljima. Vodi se specijalni rat protiv Hrvatske
kao i 90-tih godina. Skidanje ploča s ćirilicom koje
već dugo stoje širom Hrvatske dio je toga specijalnog
rata. Jer se time želi kompromitirati i hrvatski
branitelji i hrvatski narod. Stvara se lažna atmosfera
ugroženosti Srba kao što su se nekada minirali
židovski spomenici i drugi objekti od strane KOS-a i
velikosrpskog agresora da bi se optužili Hrvati, tako
se i danas događa nešto slično.
Strateško partnerstvo sa Velikom Britanijom se mora
raskrinkati, jer strateško partnerstvo sa Velikom
Britanijom znači da je sadašnje državno vodstvo
prihvatilo britansku politiku koja je zaštitnik
velikosrpske politike i da je prihvatilo da na
krivotvorinama i amnestiranjem velikosrpskog agresora
izgrađuju novi regionalni "bratski" odnos u skladu sa
britanskom politikom. Isto tako Hrvatska mora bez
makinacija i podvala izručiti Njemačkoj Perkovića i
obnoviti strateško partnerstvo s Njemačkom jer dolaze
crni dani kada će Europska unija, kao što je
intervenirala u Grčkoj, intervenirati i u Hrvatskoj i
tražiti bolne rezove koji će značiti masovno
otpuštanje ljudi i smanjivanje plaća, smanjivanje
socijalnih, zdravstvenih i drugih prava kako bi se
hrvatska osposobila da vraća velike dugove. U toj
situaciji bez strateškog partnerstva s Njemačkom crno
nam se piše jer u našoj krizi nećemo dobiti potrebnu
pomoć od Velike Britanije kao novog strateškog
partnera, a teško je očekivati da će Njemačka koja
može pomoći, htjeti pomoći nakon što smo ju odbacili i
uvrijedili, nakon što smo joj okrenuli leđa i
zaboravili sve ono dobro što nam je učinila Njemačka u
borbi za našu samostalnost.
Hrvatsko
državno vodstvo prihvatilo je laž, boji se istine,
boji se vlastitog naroda i pokušava manipulacijom
opravdati svoju politiku koja je protunarodna. U tom
kontekstu Josipovićev posjet Beogradu bio je samo
točka na i jedne politike koja je opasna za hrvatske
nacionalne interese jer sadašnje državno vodstvo
sukobljava se sa hrvatskim braniteljima, sukobljava se
sa iskrenim prijateljima Hrvatske i okreće se lažnim
prijateljima poput Velike Britanije i Rusije koji su
bili uvijek a i danas su na velikosrpskoj strani. Prvo
što treba učiniti je raščistiti odnose u Hrvatskoj.
Oporba treba tražiti izvanredno zasjedanje Hrvatskog
sabora i izvješće predsjednika Republike o stanju
nacije kako bi se utvrdili uzroci sadašnje krize i
utvrdila jasna strategija izlaska iz krize.
Bez utvrđivanja istine o prošlosti nije moguće
pronaći pravi put u budućnosti. Bez suočavanja sa
istinom hrvatski narod nema šanse da pronađe pravi put
iz labirinta u kojem danas živimo. Sadašnja vlast
sukobila se sa vlastitim narodom i na stalnom
nastojanju da zakonskom silom naturi vlastitom narodu
novi ateističko liberalistički svjetonazor. Ne
priznaje tradiciju, ne priznaje kršćanski identitet
hrvatskog naroda i činjenicu da je katolički moralni
sustav jedan od bitnih karakteristika identiteta
hrvatskog čovjeka. Pokušava se silom zakona nametnuti
ateistički svjetonazor, i u zdravstvu i obrazovanju i
u obitelji i svim bitnim područjima ljudskog života.
Dakle, sadašnja nenarodna vlast u
sukobu je sa tradicijom i vrednotama hrvatskog naroda.
U sukobu je sa katoličkom Crkvom, u sukobu je sa
hrvatskim braniteljima, u sukobu je sa radnicima, u
sukobu je sa poslodavcima, na svim područjima djeluju
sile razdora i sukoba. Treba pronaći točku preokreta
kada će hrvatski narod iz stalnog sukoba u kojem gubi
energiju prijeći u razdoblje suradnje i rješavanja
problema, u razdoblje okupljanja u kojem se neće
gubiti energija nego će se koncentrirati sve
raspoložive snage na rješavanje bitnih problema. Ta
točka preokreta vjerojatno će biti obrana istine o
Vukovaru i obrana istine o Domovinskom ratu i obračun
sa petom haaškom kolonom.
Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
Katolički tjednik
Zagreb, 23.102013. |