"Ne, propasti ne ćemo, nego ćemo radom opstati! Ne, nad sudbinom djece ne ćemo plakati, nego ćemo ih odgajati za neprolazne vrjednote! Ne, manipulaciju sijačima nemira ne ćemo dopustiti, nego ćemo pokazati što mirotvorci mogu učiniti za domovinu! Ne, domovinu nitko ne će uništiti, nego ćemo je izgraditi još ljepšu i plemenitiju! Ne, odreći se obitelji ne ćemo, nego ćemo je još čvršće uzidati u temelje hrvatskoga društva! Na Uskrs ova Crkva i njezini vjernici poručuju: Ne, umrijeti ne želimo, nego živjeti!" - rekao je u uskrsnoj homiliji zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i tako izravno odgovorio brojnim zlogukim prorocima, kao i onima koji tako rade, da je očito da ne žele dobro ni hrvatskom narodu ni društvu ni državi.

Te riječi, duboko ukorijenjene i utemeljene u vjeri u Krista uskrsnuloga, nisu samo opis postojećih ugroza u Hrvatskoj, nego su i odgovor na te različite ugroze. Više je nego tužno što su i ovoga Uskrsa naši biskupi, tj. Crkva (kao i inače kroz crkvene medije) prisiljeni opisivati pravo stanje u suvremenom hrvatskom društvu jer političari i kreatori glavne struje javnoga mnijenja u Hrvatskoj svjesno i namjerno falsificiraju stvarnost bilo da je prikazuju ružičastom bilo da je ocrtavaju najcrnjim bojama beznađa.

Isto tako crkveni ljudi - premda duboko svjesni da u svakom društvu svaka skupina, osobito vladajuća garnitura, i svaki pojedinac moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za ukupno zajedničko dobro - u konkretnim hrvatskim prilikama prisiljeni su upozoravati čak na one temeljne, bitne odrednice bez kojih ni jedan narod ni jedno društvo ne može ni opstati, a kamoli izgrađivati svoj boljitak. I kardinal Bozanić u citiranim rečenicama, oslonjen na snagu koja dolazi iz vjere u Kristovo uskrsnuće i koja živi u hrvatskom narodu, upozorio je koje su to bitnosti na kojima će hrvatski narod ne samo opstati, nego i izgraditi bolju budućnost. Kardinal je tako iz kapitala kršćanske vjere koja živi u hrvatskom narodu istaknuo temeljne vrjednote: rada, odgoja za neprolazne vrjednote, mirotvornoga služenja domovini, izgradnje ljepše i plemenitije domovine, učvršćivanja obitelji, poštovanja i promicanja života. Isticanje tih vrjednota nipošto nije puko moraliziranje, već je očitovanje silnoga potencijala koji je činjenica utemeljena ne samo na ljudskoj snazi i ljudskoj volji.

Kardinalove riječi: "Ne, umrijeti ne želimo, nego živjeti!" izravan su odgovor svima u hrvatskom društvu koji ga svojim djelovanjem na različite načine razaraju i osiromašuju. Taj odgovor nema snagu samo u ljudskoj volji i ljudskoj sposobnosti, kao što je to svojstveno onima koji razaraju, već ima snagu u Kristovoj pobjedi nad zlom, grijehom i smrću i u sakramentnoj i neopozivoj povezanosti kršćana s Bogom. Izjava "želimo živjeti" iz usta apostolskoga nasljednika nema tek banalno značenje želje za preživljavanjem ili želje za uživanjem, već je to ispovijest i svjedočanstvo povjerenja u Boga koji je jedini gospodar života i smrti i koji je po Isusu Kristu pobijedio zlo i smrt.

Te kardinalove riječi znače da sva brojna nastojanja da se Hrvatska upropasti, da hrvatski građani budu što više poniženi, osiromašeni i obezglavljeni - ne će uspjeti. "Povijest nas uči da svaki put kad nekomu same ideje kršćana postanu smrtni neprijatelji, prava je istina da se progonitelji zapravo boje nositelja tih poruka - u kojima se krije daleko veća snaga nego što se to javno nastoji prikazati" - rekao je kardinal Bozanić i to ilustrirao primjerom sudbine blaženoga Alojzija Stepinca.

Na strahove i ograničenost onih koji potkopavaju dobro hrvatskoga naroda kardinal Bozanić izravno je upozorio i sljedećim pitanjima: "Ne znači li sustavno ponižavanje žrtve hrvatskih branitelja i poigravanje njima, u posljednje vrijeme po starim, već viđenim metodama, da se zapravo u njima krije nesaglediv potencijal za izlazak naše domovine iz krize u koju je dovedena? Što nam strah od branitelja, koji su krvlju gradili domovinu, govori o stvarnoj moći postojećih struktura?" Nisu, naime, slučajni današnji odnosi prema hrvatskim braniteljima, osobito prema pojedincima koji su slobodni, prema hrvatskim žrtvama u obrambenom ratu i prema istini o agresiji, no baš ti odnosi otkrivaju ograničenost i strahove određenih struktura koje na svoj način teroriziraju hrvatski narod.

Nije slučajno istodobno medijski gotovo ignorirana, a svakako neprimjereno marginalizirana, činjenica da je prvi čovjek bivše jugoslavenske obavještajne službe, odgovorne i za politički terorizam na teritoriju drugih država, predan njemačkom pravosuđu. Ta marginalizacija i ignoriranje zapravo potvrđuju strah i zabrinutost u određenim političkim i ideološkim grupacijama jer zbog europskih standarda demokracije i političke volje za pravednošću gube kontrolu nad tako važnim svojim segmentom. Premda su te grupacije mnogo činile da Hrvatska što kasnije uđe u Europsku uniju, ili da uopće ne uđe osim zajedno s istočnim susjednim državama, i premda Hrvatskom i dalje uvelike upravljaju kao da u njoj nisu prihvaćeni europska pravna stečevina, gospodarski i demokratski standardi, tim strukturama i grupacijama sve se više nazire neizbježan kraj.

Ne radi se pritom samo o neupitnom povijesnom slijedu po kojem je, kako narod kaže, svaka sila za vremena, već o snazi istine, slobode, pravde, čovječnosti i ljubavi koje su oslobođene Kristovom pobjedom nad zlom, grijehom i smrću, a ta snaga, usprkos svim slabostima, živi i postoji i u hrvatskom narodu i nitko je ne će moći pobijediti.

Ivan Miklenić, Glas koncila