Neue Seite 1
HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ
   

  

 

Neue Seite 1
O nama
�asopis DO
Hrvatska
Va�a pisma
Knjige
  Iz �vicarske
  Zanimljivosti HR
  Linkovi
 

 

Kroatischer Kulturverein

Hrvatska Kulturna Zajednica

Eichtalboden 83

CH-5400 Baden

 


hkzkkv@hkz-kkv.ch

 

VAŽNO =>

 
 
 
hakave.gif
 
 

 

hous-logo.jpg

 

 

 

 

   
   
   
 

ZEMLJA SE OTVORILA      (07.03.2011.)

Od zla zlih ljudi gora je ravnodušnost dobrih ljudi,

rekao je Martin Luther King. Velike riječi. Platio ih je glavom.

I tek nakon toga nisu bili ravnodušni. Trebamo li i mi prolaziti isto ili se treba na vrijeme pokrenuti? Ne pripisujmo svakomu svrstavanje kad kaže istinu koja se nekomu ne sviđa. To je "ubojstvo" nepameću.


Nama Hrvatima to je svojstveno, pa smo valjda i tako dugo čekali svoju državu. U borbi za vladanjem rušili smo uvijek sami sebe. Slušajući rasprave u Hrvatskom saboru sve podsjeća na tu povijest. Ne čuje se nijedan suvisli prijedlog kako popraviti ono što se napada i zato to gubi svaki smisao.

Ono što je bilo pod velom tajni, kao priča o caru Trojanu, zemlja je sama progovorila. Plitko zakopane kosti tisuća smaknutih ljudi počele su same izlaziti na površinu. Javljaju se kosti iz jama, iz tunela rudnika, iz tenkovskih rovova u Sloveniji i Hrvatskoj. Neki koji o tome najviše znaju kažu da se ne zna čije su to kosti, a ako ima i dječjih kostiju, tko zna kako su dospjele u te hrpe.

Neki Slobodan bi rekao da smo se mi tamo sami zakapali, jednako tako kako smo u Dubrovniku sami palili kuće i brodice, a dimili zapaljenim gumama. Masovna samoubojstva kao u nekih sekti.


U Saboru je jedna poznata zastupnica izjavila neka se brinemo o želucima gladnih, a ne o davno zakopanim kostima. Nota bene, desetaka pa i stotina tisuća mladih ljudi. Porazno. A bila je i ministrica pravosuđa za vrijeme SDP-ove vlasti. Gore ne može. Gdje je sada Odbor za ljudska prava? Ravnodušan je, svakako.


Nitko ne brani ideologiju poraženih, niti smo je mnogi od nas branili bilo kada, ovdje se radi o nasumičnom ubijanju razoružanih i zarobljenih vojnika bez provjere krivnje ili suđenja i gomili civila sa ženama i djecom od kojih su neki bili simpatizeri one vlasti, ali i mnogi zavedeni. Po međunarodnom pravu, svi su bili nevini, jer krivnja nije ni utvrđivana, a kamoli utvrđena.

Svi do jednoga slažu se da je svaki zločin zločin i da ga treba jednako kažnjavati, osim ako je njihov. Ovoliko grobišta nije imao ni Pol Pot. Što je onda zločin? Neki kažu: "Neka forenzičari ispituju stvar", kao da se ne zna ni po svjedocima tko bi tamo mogao biti s rupom od metka u glavi i vezanih udova žicom.


Može li se kazati da je naša inteligencija ravnodušna na sve ili da strahuje za svoje pozicije pa šuti? Ako je intelektualac moralan i sposoban u onomu što radi, ne bi smio dopustiti da mimo njega zažive sudovi mediokriteta. Gospodarski oporavak je jedno, a moralna struktura društva pitanje duhovnog opstanka.


Primjerice, ako pozvani ne reagiraju kad tužiteljstvo Haaškog suda kvalificira vođe hrvatske obrane od agresije kao zločince, onda bi intelektualci ove zemlje morali sazvati tribinu i progovoriti. Jesmo li svi zajedno oguglali na ono bitno? Optužuje se naša borba za slobodu i javno blati pred svijetom. Ako i presuda bude jednako tako nepravedna, blatnjavi i pognute glave ući ćemo u EU. Zar baš nitko o tome ne brine?


Držim da su to i te kako značajne teme za nas. Nije miješanje u pravosuđe ako glas ove zemlje u ime krvi i tla ne progovori o najtežim klevetama koje tužiteljstvo suda u Haagu podastire sudu. Pa dužni smo to barem prema onima koji su obranili Hrvatsku, koji su za nju umrli, koji su bili prognani i zbog male vukovarske djece koja su dobila sijedu kosu. A i zbog svojeg naroda u cjelini. Zbog domovine na koju se pozivamo u slavljima i inače. Dvije navedene teme iz ovog napisa ključne su za pomirenje i za ponos hrvatskog naroda. Sve ostalo bit će pun želudac koji nije jedini što naciji treba. Tužno je slušati kako se sve svodi na to, a gladnih u ovoj zemlji zapravo i nema.


Ima siromašnih i nije utjeha što ih ima u svim zemljama svijeta. Ali u svijetu ima puno onih koji toj sirotinji pomažu svojima, a ne državnim novcem. A kod nas? Pater Cvek sa svojom "Kapi dobrote", makar ni sam nema ništa. Tko je od naših bogataša razvezao kesu i darovao dio novca sirotinji o kojoj tako rado u političke svrhe pričaju? Hic Rhodos, hic salta!


Ima starih nezadovoljnika hrvatskom državom koji u svakom poduzeću gdje tinja bunt vide (priželjkuju) širenje pobune. Znam jednog koji godinama zaziva krv. Stari boljševik. Nakon svih dokaza povijesti on je nepomičan. Ne miri se. E, to je već zločin, a ne sloboda mišljenja. Zločin in spe.


Natjecanje stranaka za glasovima birača bit će promašeno ako se naciji ne vrati ponos i samopouzdanje u sebe. Smatram da svaki izbori na koje ne izađe više od 50 posto birača nisu valjani. Nema opravdanja da se legitimitet parlamentu daje na osnovi, recimo, 14 posto što se može očekivati zbog općeg nepovjerenja u političare. Tako ja mislim, bez obzira na to što se to pravno pokriva, jer je to pobjednicima svejedno. Takva se suzdržanost naroda ipak ne dopušta u svim zemljama razvijene demokracije, u Australiji se i novčano kažnjava. I to je područje o kojem ne treba šutjeti.


I na kraju, kako mogu mirno spavati ljudi koji se još nisu probudili od branjenja zločina koji su očiti? Brane se da se to zbilo pred puno godina, a zalažu se da ratni (a tek poratni?) zločini ne zastarijevaju. I neki su povjesničari počeli sebe nazivati antifašističkim povjesničarima, dok im nije kontrirano da su prema tomu svi drugi - fašistički. Oni nikad neće shvatiti da je antifašist bio i Staljin, ali nije bio isto što i mi ostali. Od neba do zemlje.


Sramotno je, vraćam se na temu, što još postoje intelektualci koji svim silama pokušavaju minorizirati, odgoditi, pa i izrugati govor kostiju koje su provirile iz stotina rupa ove zemlje. Pa kad još na televiziji glorificiraju novinarku koja uspoređuje kopanje po kontejnerima s iskapanjem kostura ljudi probušenih glava mecima, onda se treba pitati do koje je granice demokracija otišla. Treba li to tretirati novinarskom slobodom, slobodom pisane riječi? Hoće li to osuditi barem Hrvatsko novinarsko društvo ako već nije nitko drugi (a morali bi)? I zar još postoje intelektualci koji, ako su ljevičari, još nisu spremni prihvatiti grijeh komunizma i šovinističke osvete pod tom krinkom na ovim prostorima? Tragično, u svakom pogledu.

Duško Miličić

Sveučilišni profesor u mirovini

 

 

Neue Seite 1
© 2002 HKZ Hrvatska Kulturna Zajednica
Design & programming: webmaster@hkz-kkv.ch