Ono što je bilo pod velom tajni, kao priča o caru
Trojanu, zemlja je sama progovorila. Plitko zakopane
kosti tisuća smaknutih ljudi počele su same izlaziti na
površinu. Javljaju se kosti iz jama, iz tunela rudnika,
iz tenkovskih rovova u Sloveniji i Hrvatskoj. Neki koji
o tome najviše znaju kažu da se ne zna čije su to kosti,
a ako ima i dječjih kostiju, tko zna kako su dospjele u
te hrpe.
Neki
Slobodan bi rekao da smo se mi tamo sami zakapali,
jednako tako kako smo u Dubrovniku sami palili kuće i
brodice, a dimili zapaljenim gumama. Masovna
samoubojstva kao u nekih sekti.
U Saboru je jedna poznata zastupnica izjavila neka
se brinemo o želucima gladnih, a ne o davno zakopanim
kostima. Nota bene, desetaka pa i stotina tisuća
mladih ljudi. Porazno. A bila je i ministrica
pravosuđa za vrijeme SDP-ove vlasti. Gore ne može.
Gdje je sada Odbor za ljudska prava? Ravnodušan je,
svakako.
Nitko ne brani ideologiju poraženih, niti smo je
mnogi od nas branili bilo kada, ovdje se radi o
nasumičnom ubijanju razoružanih i zarobljenih vojnika
bez provjere krivnje ili suđenja i gomili civila sa
ženama i djecom od kojih su neki bili simpatizeri one
vlasti, ali i mnogi zavedeni. Po međunarodnom pravu,
svi su bili nevini, jer krivnja nije ni utvrđivana, a
kamoli utvrđena.
Svi do
jednoga slažu se da je svaki zločin zločin i da ga
treba jednako kažnjavati, osim ako je njihov. Ovoliko
grobišta nije imao ni Pol Pot. Što je onda zločin?
Neki kažu: "Neka forenzičari ispituju stvar", kao da
se ne zna ni po svjedocima tko bi tamo mogao biti s
rupom od metka u glavi i vezanih udova žicom.
Može li se kazati da je naša inteligencija
ravnodušna na sve ili da strahuje za svoje pozicije pa
šuti? Ako je intelektualac moralan i sposoban u onomu
što radi, ne bi smio dopustiti da mimo njega zažive
sudovi mediokriteta. Gospodarski oporavak je jedno, a
moralna struktura društva pitanje duhovnog opstanka.
Primjerice, ako pozvani ne reagiraju kad
tužiteljstvo Haaškog suda kvalificira vođe hrvatske
obrane od agresije kao zločince, onda bi intelektualci
ove zemlje morali sazvati tribinu i progovoriti. Jesmo
li svi zajedno oguglali na ono bitno? Optužuje se naša
borba za slobodu i javno blati pred svijetom. Ako i
presuda bude jednako tako nepravedna, blatnjavi i
pognute glave ući ćemo u EU. Zar baš nitko o tome ne
brine?
Držim da su to i te kako značajne teme za nas. Nije
miješanje u pravosuđe ako glas ove zemlje u ime krvi i
tla ne progovori o najtežim klevetama koje
tužiteljstvo suda u Haagu podastire sudu. Pa dužni smo
to barem prema onima koji su obranili Hrvatsku, koji
su za nju umrli, koji su bili prognani i zbog male
vukovarske djece koja su dobila sijedu kosu. A i zbog
svojeg naroda u cjelini. Zbog domovine na koju se
pozivamo u slavljima i inače. Dvije navedene teme iz
ovog napisa ključne su za pomirenje i za ponos
hrvatskog naroda. Sve ostalo bit će pun želudac koji
nije jedini što naciji treba. Tužno je slušati kako se
sve svodi na to, a gladnih u ovoj zemlji zapravo i
nema.
Ima siromašnih i nije utjeha što ih ima u svim
zemljama svijeta. Ali u svijetu ima puno onih koji toj
sirotinji pomažu svojima, a ne državnim novcem. A kod
nas? Pater Cvek sa svojom "Kapi dobrote", makar ni sam
nema ništa. Tko je od naših bogataša razvezao kesu i
darovao dio novca sirotinji o kojoj tako rado u
političke svrhe pričaju? Hic Rhodos, hic salta!
Ima starih nezadovoljnika hrvatskom državom koji u
svakom poduzeću gdje tinja bunt vide (priželjkuju)
širenje pobune. Znam jednog koji godinama zaziva krv.
Stari boljševik. Nakon svih dokaza povijesti on je
nepomičan. Ne miri se. E, to je već zločin, a ne
sloboda mišljenja. Zločin in spe.
Natjecanje stranaka za glasovima birača bit će
promašeno ako se naciji ne vrati ponos i samopouzdanje
u sebe. Smatram da svaki izbori na koje ne izađe više
od 50 posto birača nisu valjani. Nema opravdanja da se
legitimitet parlamentu daje na osnovi, recimo, 14
posto što se može očekivati zbog općeg nepovjerenja u
političare. Tako ja mislim, bez obzira na to što se to
pravno pokriva, jer je to pobjednicima svejedno. Takva
se suzdržanost naroda ipak ne dopušta u svim zemljama
razvijene demokracije, u Australiji se i novčano
kažnjava. I to je područje o kojem ne treba šutjeti.
I na kraju, kako mogu mirno spavati ljudi koji se
još nisu probudili od branjenja zločina koji su očiti?
Brane se da se to zbilo pred puno godina, a zalažu se
da ratni (a tek poratni?) zločini ne zastarijevaju. I
neki su povjesničari počeli sebe nazivati
antifašističkim povjesničarima, dok im nije kontrirano
da su prema tomu svi drugi - fašistički. Oni nikad
neće shvatiti da je antifašist bio i Staljin, ali nije
bio isto što i mi ostali. Od neba do zemlje.
Sramotno je, vraćam se na temu, što još postoje
intelektualci koji svim silama pokušavaju
minorizirati, odgoditi, pa i izrugati govor kostiju
koje su provirile iz stotina rupa ove zemlje. Pa kad
još na televiziji glorificiraju novinarku koja
uspoređuje kopanje po kontejnerima s iskapanjem
kostura ljudi probušenih glava mecima, onda se treba
pitati do koje je granice demokracija otišla. Treba li
to tretirati novinarskom slobodom, slobodom pisane
riječi? Hoće li to osuditi barem Hrvatsko novinarsko
društvo ako već nije nitko drugi (a morali bi)? I zar
još postoje intelektualci koji, ako su ljevičari, još
nisu spremni prihvatiti grijeh komunizma i
šovinističke osvete pod tom krinkom na ovim
prostorima? Tragično, u svakom pogledu.
Duško Miličić
Sveučilišni profesor u mirovini
|
