Prije 10 mjeseci na bugarsko-srpskoj granici uhićen je
hrvatski branitelj Veljko Marić, koji je kao vozač
kamiona skrbio kruh svagdanji za svoju obitelj. Već je
10 mjeseci u beogradskom istražnom zatvoru, a supruga
koja pati i preživljava s troje djece u Grubišnom Polju,
ima ga pravo posjetiti svega 2 puta mjesečno po 1 sat.
Naime, srpsko krivosuđe primjenjuje stroži zatvorski
režim posjeta zatvorenicima od onog u Haagu! Mariću se
sada već sudi u Beogradu za navodni zločin počinjen na
teritoriju Republike Hrvatske u selu Rastovac, na
području Bjelovarsko-bilogorske županije. Samo po sebi
apsurd je srpsko prisvajanje nenadležnih pravosudnih
ovlasti za područje Republike Hrvatske. Potom, eskalira
slučaj hrvatskog branitelja Tihomira Purde, koji je
pušten nakon dva mjeseca političkih igara. Odmah slijedi
vijest o obavijesnim razgovorima u hrvatskoj policiji s
ravnateljicom ratne bolnice u Vukovaru dr. Vesnom
Bosanac, zbog pripremljene srpske tužbe. Srbi koji su
nemilosrdno gađali bolnicu kao međunarodno zaštičeni
nevojni cilj, sada podižu tužbe protiv ravnateljice i
liječnika za nesavjesno liječenje njihovih srpskih
vojnika, koje su naši branitelji pod granatama
zbrinjavali i dopremali u bolnicu. Od apsurda, cinizma,
bezobrazluka i političkih besramnosti, običnom čovjeku
žuč kipi i pamet staje.
U dugogodišnjem ozračju nabacivanja blatom na
hrvatske branitelje i optuživanja iz svih smjerova,
ponajprije iz Haaga, zatim po direktivama iz domaćeg
tužiteljstva, a sada nevjerojatno stižu optužnice iz
Srbije. Pritom posve zapostavljeni ostaju neprocesuirani
srpski zločini u srpskim logorima. O tome je govorio
Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša
srpskih koncentracijskih logora. No srpski zločini
silovanja hrvatskih žena, kao da su na margini svih
sjećanja, osjećaja i društvene pozornosti. Iako su bili
dio srpske ratne strategije, ti su zločini godinama
najprije ignorirani a zatim i posve zapostavljeni od
svih pravnih, političkih i državnih čimbenika u
Hrvatskoj. O tome su na tribini govorili medicinska
sociologinja prof.dr. Gordana Cerjan Letica i odvjetnik
Mate Knezović.
Kao neposredna žrtva stradanja žena,
svjedočila je Jadranka Cigelj, zatočenica srpskog logora
Omarska, poznata javnosti po svojoj knjizi
svjedočanstava "Apartman 102". Govorila je kao žena
žrtva, kao pravnica po zanimanju i kao dužnosnica u
sustavu politike i vlasti, koja joj je naposljetku
umjesto društvene rehabilitacije podlo podvalila i
konačno je neljudski odbacila.
Naposljetku iz publike izlazi anonimna gospođa iz
Vukovara. Prvi puta svjedoči javno o svom stradanju!
Glas podrhtava, treperi, titra, posve nestaje, dok se
njezina usta samo otvaraju. Suze i jecaji naviru.
Gospođa svjedoči vukovarsku tragediju žena, dan-dva
poslije okupacije. Imala je tada 23 godine, muža
branitelja, sina 5 godina starosti, obitelj, brata,
susjede Srbe i Hrvate... Svjedoči što je vidjela, kako
su četnici kastrirali susjeda, luđački se smijali, dok
je žrtva urlala od bolova. Jadnika su na kraju ubili.
Svjedoči što su njoj činili više dana, od ispitivanja
i prijetnji, udaraca i batina, pogrdnih ponižavanja i
uzastopnih silovanja... Ponižavanja u ime osvete, u
ime patološke mržnje, sve kako bi joj ubili dušu.
Teško je bilo slušati, još je teže prepričati. Bila mi
je to najteža tribina predstavljanja ratnih stradanja
od kada pamtim.
Grozno je što su sve učinili toj ženi, majci,
supruzi hrvatskog branitelja iz Vukovara, a nije
jedina... Konačno i gđa Cigelj je slično prošla, no
žena iz Vukovara prvi puta je to iznosila u javnost...
Emocije su bile snažne i potresne, prenijele su se na
slušateljstvo... Publika u muku, grč i suze na licima,
stezanje u grlima... Tako i kod mene osobno. Po
završetku, nestao sam iz dvorane u šoku i sa želucem u
grlu... Ostao sam bez teksta, bez hrabrosti da
pristupim iskazati poštovanje tim ženama žrtvama...
Potreban mi je bio zrak, bez želje da zahvalim
predsjednici Mariji Slišković na još jednom hrabrom
iskoraku u interesu prestrašne hrvatske istine.
Posebno teško svjedočanstvo gospođe iz Vukovara, koje
je nužno, ali i toliko tragično da se jednostavno
ostaje bez teksta i mogućnosti racionalnog
razmišljanja. Grozno!
Hvala doktoru Slobodanu Langu na snalaženju pri
završetku tribine, iskazavši ono toplo, ljudsko, što
mnogi muški u dvorani nisu mogli izreči ni učiniti...
Zagrlio je našu stradalnicu Vukovarku, darovao joj
stručak cvijeća i progovorio da u židovskom narodu
muškarci koji nisu mogli zaštititi svoje žene,
izgubili su pravo prezimena za svoje potomstvo. Tako
je i s društvom koje ne može zaštiti svoje žene i
majke, od stradanja i nastavka tih stradanja, gubi se
pravo opstanka... Ako su se u ratu dogodile okolnosti
da su žene ostale nezaštićene, na surovu nemilost
patološki osmišljenim iživljavanjima i ponižavanjima,
ostaje pitanje što činimo danas kako bi ispravili te
gnjusne i zločinačke nepravde...?
Hrvatska politika, vlast i institucije nečuveno su
zakazali,
zbog zagovaranja pomirenja bez kajanja,
zbog novog bratstva i jedinstva koje nam nameću
srbokomunistički sinovi i kćeri, zbog ratnih
profitera i lopovluka na vlasti, zbog političara i
sebeljubnih interesa, zbog pohlepnog zgrtanja
kapitala bez granica ... Sve preko nevinih žrtava,
preko pogaženih duša, preko upropaštenih života,
preko stradalih obitelji, zanemarivanjem nečuvenih
ratnih zločina nad vlastitim narodom, prešućivanja
zločina bestijalnih silovanja hrvatskih žena, majki,
nositeljica obitelji, koje nikada nisu dobile
dovoljno pozornosti i poštovanja u javnosti... A
nekmoli društvenu satisfakciju ili mogućnost da
upravljaju zemljom za koju su toliko propatile. Iz
svega slijedi zaključak kako su žene stradalnice u
Domovinskom ratu nažalost ostale ispod ruba svake
društvene osjetljivosti i humanosti. One ne traže
privilegije, medijsku pozornost, a ponajmanje im
treba lažna samilost. Žene žrtve srpskih
koncentracijskih logora nisu u Hrvatskoj dobile ono
što svako humano drušvo dužno učiniti svojim
najtežim stradalnicima - resocijalizaciju, povratak
k normalnom životu, kroz obiteljsku, socijalnu i
društvenu podršku, potporu i zaštitu. A to je
nemoguće ukoliko ne postoje društveni osjećaj i
interes za preživjele žrtve tih ratnih tragedija i
bestijalnih iživljavanja.
Za to je potrebna društvena
institucionalna skrb i pomoć, medicinski i socijalni
timovi, senzibilitet društva, politike i vlasti.
Tjelesni gubici se zamjenjuju protezama, kako bi se
olakšao svakodnevni život i olakšao invaliditet. No
nikakvim ortopedskim pomagalima nije moguće izbrisati
sjećanja na odvratna iživljavanja, nekim mehaničkim
pomagalom vratiti duševni mir, zamjeniti razorenu
dušu, vratiti zadovoljstvo i radost života, rekla je
Marija Slišković na završetku. A o neprocesuiranim
počiniteljima ratnih zločina nad velikim brojem
zatočenica srpskih koncentracijskih logora, da i ne
govorimo. To je posebna priča. Dovoljno je reči, kako
je gospođa iz Vukovara, posvjedočila da je kasnije u
svom slobodnom gradu ponovno susrela jednog od svojih
silovatelja, doživjela živčani slom kad ga je vidjela
i prepoznala... Podigla je kaznenu prijavu, no ništa
se nije dogodilo...
A vlast i mediji, gdje su oni bili za Dan žena?
Svi
su obaviješteni da se u Novinarskom domu obilježava
poseban Dan žena sa ženama stradalnicama Domovinskog
rata. Ne zaslužuju li upravo te žene najveću društvenu
i političku pozornost? Pitanje za predsjednika - kakva
je to "PravDA" kada intelektualac, doktor pravnih
znanosti, profesor na Pravnom fakultetu i konačno
predsjednik države ignorira poziv, mjesto i vrijeme
gdje se treba odazvati za Dan žena? Isto pitanje i za
predsjednicu Vlade, ministre, saborske zastupnike...
Znakovito je da se nitko nije pojavio ni od
antiseksističkih zastupnica iz Sabora, čija su usta
često prepuna prava zaštite žena? Gdje su na Dan žena
bile razne b.a.b.e. civilnog društva, razne teršalićke
željne pravde za ratne zločine, razni pusići punih
usta kršenja građanskih i ljudskih prava...
Konačno zašto kamere HRT-a, RTL-a, TV-Nove nisu
željele izvjestiti o tom posebnom obilježavanju Dana
žena u njihovom Novinarskom domu. Gospodo političari,
gospodo medijski urednici, gospodo zagovaratelji
ljudskih prava, jučer nije bila senzacionalistička
podjela na crvene i crne, niti podjela na lijeve i
desne, niti podjela na homofobe, ksenofobe i one
druge, već samo podjela na moralno odgovorne i one
koji to nikada nisu bili. Jučer su ako ništa drugo
pale maske, razna zauzimanja za ljudska prava, za
građanska prava, za prava žena, samo su podvale iza
kojih se kriju privatne političke ambicije. Ne imati
osjećaj odgovornosti za žene stradalnice ratnih
silovanja, ignorirati njihovu istinu i sudbinu,
neistraživati zločine i neprocesuirati zločince ratnih
silovanja, samo produbljuje bezosjećajnost i dokazuje
katastrofalnu nebrigu tzv. humanog i civiliziranog
društva. A to je prestrašno, grozno i bogohulno!
Retoričari ljudskih prava, sramite se! Urednici
medija, sramite se! Jučer ste pali na ispitu istinskog
poštivanja žena!
Tekst: Damir Borovčak, hakave.org
Fotografije: Oskar Šarunić
|
