Mučenički put
Od prvoga je stoljeća kršćanstvo
postalo dio istobita (identiteta) Armenaca. Armenska
apostolska Crkva ima više od 6 milijuna vjernika
(Armenija, Irak, Iran, Indija, Bliski istok, SAD,
Etiopija, Europa, Turska). Danas približno 90 %
Armenaca pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, 5 %
Armenskoj katoličkoj Crkvi i 5 % armenskim
protestantskim ili evangeličkim Crkvama. Armenski
kršćani zemljopisno su rasprostranjeni po cijelom
svijetu. Od 4. st. milijuni Armenaca, progonjenih sa
strane Perzijanaca, Arapa, Turaka, prinuđeni su bili
napuštati svoju domovinu i skitati se po svijetu.
U 20. st. Armenci su doživjeli nekoliko strašnih
genocida. U razdoblju od 1894. do 1896. godine na
najokrutniji način bilo je uništeno 300 tisuća
Armenaca, koji su tada živjeli na tlu tadanje
Osmanlijske Carevine, a od 1915. godine zatrto ih je
jedan i pol milijuna. Godine 1916. u sirijskoj
pustinji Der Zor, gdje se je nalazilo 500 tisuća
Armenaca, u životu je ostavljeno samo njih 10 do 20
tisuća ljudi. Stotine tisuća Armenaca protjerane su sa
svojih ognjišta te su našli nova pribježišta u stranim
zemljama.
Osim ljudskih gubitaka bio je izvršen i kulturocid
nad duhovnom i kulturnom baštinom armenskoga naroda,
bio je sravnjen sa zemljom golem broj armenskih
naselja, crkava, samostana te drugih povijesnih i
kulturnih spomenika. Danas 60 % Armenaca živi izvan
granica svoje države, no oni ipak čuvaju svoju
etnokulturnu i vjersku istobitnost (identičnost).
Oduvijek su Armenci i Crkva činili jednu etnovjersku
neodvojivu cjelinu. Njihova je sudbina slična. Krvava
i mučenička povijest armenskoga naroda i njegove Crkve
o tome svjedoči.
Armenska apostolska Crkva
Armenska apostolska Crkva pripada
"obitelji" staroistočnih Crkava koje prihvaćaju samo
prva tri ekumenska sabora te zbog toga imaju drugačiju
kristologiju u odnosu prema Rimu i Bizantu. U vrijeme
kristološke rasprave na crkvenom Kalcedonskom saboru
451. godine o tom jesu li u Kristu prisutne dvije
naravi, ljudska i božanska, ili samo jedna, božanska,
Kalcedonsko vjerovanje jasno je izreklo vjeru u dvije
naravi u Kristu. One nisu međusobno pomiješane i
božanska narav nije poništila ljudsku. Takav crkveni
nauk nije prihvatila Armenska Crkva jer ga je vidjela
kao odstupanje od nauka Ćirila Aleksandrijskoga o
Kristovu jedinstvu. Stoga je Armenska Crkva držala da
je trebalo biti proglašeno da je Krist "od dvije
naravi", a ne "u dvije naravi".
Ipak, u drugoj polovici 20. st. armenski miafizitski
crkveni nauk prihvaćen je kao moguće tumačenje
pravovjernoga shvaćanja kršćanske vjere, a to su
potvrdili vrhovni poglavar Katoličke Crkve Ivan Pavao
II. i ekumenski carigradski patrijarh Bartol
(Bartolomej) I. Zajednička je izjava pape Ivana Pavla
II. i armenskoga katolikosa Garegina II, proglašena
13. prosinca 1996. godine, potvrdila da je "prevladana
teološka rasprava" koja je svojedobno dovela do
crkvenoga raskola te da je armenska kristološka
ispovijest pravovjerna i u suglasnosti s kršćanskom
predajom, a 27. rujna 2001. godine potpisana je još i
zajednička crkvena deklaracija. Sveti otac Ivan Pavao
II. u Armeniji je svojedobno sudjelovao u zajedničkoj
liturgiji, koju je predvodio armenski katolikos
Garegin II.
Obred matah
Jedna od
obrednih osebujnosti vjernika Armenske apostolske
Crkve jest matah (doslovno "donijeti sol")
ili dobrotvorna gozba za sirotinju. Osnovna svrha
mataha nije u prinošenju žrtve nego u donošenju
dara Bogu u obliku pružanja milosti siromasima.
Tradicija je mataha povezana s Gospodnjim
zavjetima: "Kad priređuješ objed ili večeru, ne
pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni
bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i
tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi
siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni
ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o
uskrsnuće pravednih" (Lk 14, 12-14). Matah se
vrši najčešće kao zavjet uspjela ishoda nečega, kao
naprimjer povratak sina s ratišta ili ozdravljenje
teškoga bolesnika, člana obitelji, a također kao
zamolba za pokoj duši umrloga. Matah se može
vršiti i u vrijeme velikih crkvenih blagdana ili kao
zajednička gozba članova župe ili bratovština. To nije
u pravom smislu riječi crkveni obred. Sudjelovanje je
svećenika u obredu ograničeno. Svećenik samo
blagoslivlja sol koju je donio u crkvu dobročinitelj
za matah. Životinju kolju doma. Prema
tradiciji, za matah kolju mužjake: junca,
ovna, pijetla. Kuhaju meso u vodi s blagoslovljenom
soli, a zatim ga razdjeljuje sirotinji. Meso se ne
može čuvati doma nego ga moraju razdati istoga dana
nakon klanja.
Armensko pismo
Od 384. godine Armenska je apostolska Crkva neovisna, ima svoju vlastitu
kulturu, jezik i pismo koje je sastavio oko 406. godine svećenik sv. Mesrop
Maštoc (oko 361-440). Njegovo je pismo imalo 36 znakova, a nakon 12. st. dodana
su još dva slova, tako da današnje armensko pismo ima 38 znakova, od kojih su
mnogi očuvali prvotni izgled. Nekada su, prije preuzimanja sustava arapskih
brojaka, sva slova armenskoga pisma imala brojevnu vrijednost od 1 do 9.999, kao
i slova hrvatske glagoljice, kojoj nalikuje. Prvo slovo alfabetnoga niza
označuje Boga (arm. Astvac), a zadnje - Krista (arm. Kristos). Bogoslužje se
održava u Armenskoj Crkvi na staroarmenskom jeziku (grabar), a propovijedi
svećenik izriče na suvremenom armenskom jeziku.
Relikvije
Armenska apostolska Crkva jest čuvar mnoštva relikvija: koplje
kojim je proboden Isus Krist, desnica sv. Grgura Prosvjetitelja, ostaci drva
Noine arke. U Ečmijadzinu se čuvaju također relikvije sv. Ivana Krstitelja, sv.
Stjepana Prvomučenika, svetih apostola Tadeja, Bartola, Andrije, Tome, te ostaci
križa na kojem je raspet Isus, Kristove trnove krune. Prema predaji, koplje je
donio u Armeniju apostol Tadej. Desnica Grgura Prosvjetitelja simbolizira
duhovnu i crkvenu vlast vrhovnoga patrijarha i katolikosa svih Armenaca. U
tijeku uljovarenja katolikos blagoslivlja sveto ulje kopljem i desnicom sv.
Grgura Prosvjetitelja. Ostaci Noine arke, koja je stala na Araratskim planinama
(Post 8, 4), našao je, uz Božju providnost, u 4. st. biskup Jakov Nisibinski.
Godine 1766. djelić drva Noine arke katolikos Simeon Erevanci poslao je na dar
ruskoj carici Katarini II.
Armenska katolička Crkva
Armenska katolička Crkva je jedna od istočnokatoličkih Crkava.
Nakon što je Armenska apostolska Crkva službeno prekinula zajedništvo s crkvama
Kalcedonskoga sabora u 5. st., neki armenski biskupi i kongregacije pokušali su
se vratiti zajedništvu s Katoličkom Crkvom. Pokušaji povratka Katoličkoj Crkvi
su trajali nekoliko stoljeća. U skladu s armenskim katoličkim privrženicima,
Crkva se je pojavila 1198. godine u Cilicijskoj Armeniji (jug današnje središnje
Turske) kao posljedak unije između Rimske katoličke Crkve i Armenske apostolske
Crkve. 22. studenoga 1439. godine na Firentinskom saboru bio je proglašen dekret
Exultate Deo o uniji s Armenskom Crkvom. Godine 1742. papa Benedikt XIV.
potvrdio je bivšega biskupa Abrahama Petra I. Ardzivjana (1679-1749) katoličkim
patrijarhom Cilicijske Armenije sa sjedištem u Libanonu. Papa Pio VIII.
uspostavio je 1830. godine Armensku katoličku nadbiskupiju za armenske katolike
u Osmanlijskoj Carevini. Dugi proces ujedinjivanja Crkava završen je 1831.
godine kada je Osmanlijska Carevina proglasila slobodu organiziranja i
ispovijedanja Armenske katoličke Crkve. Godine 1833. u Rimu je osnovan zaseban
Armenski kolegij za izobrazbu armenskoga katoličkoga klera.
Piše: Artur Bagdasarov
Izvor:
Portal Glas Koncila
Samostan Khor Virap iz 7. st. (u
blizini granice s Turskom) i pogled na biblijsku
planinu Ararat gdje je stala Noina arka.
|
