Bilo je napeto, nije sve bilo jednosmjerno, iako smo poveli s 4:0. No, tada je 14 minuta prošlo bez našeg pogotka, Mađari su se digli, razbranio se i njihov vratar Nagy, pa su nas sjeverni susjedi stigli i izjednačili na 4:4. No, tada su s po dva pogotka najprije Garcia, a potom Sukno pokazali da ovaj finale može imati samo jednog pobjednika.
Mađari su bili nemoćni, njihove udarce je svemoćni Bijač na našim vratima hvatao kao od šale. Sličnosti s naslovom koji su hrvatski vaterpolisti osvojili prije 10 godina u Melbourneu, tada pod palicom Ratka Rudića, mnogo je: isti su nam suparnici bili i u polufinalu i u finalu. A jedan od onih koji je slavio i prije desetljeće u Australiji i sad u Mađarskoj Maro Joković istaknuo je: - Sanjali smo zlato, s tom smo mišlju lijegali i ustajali. Nadam se da nećemo čekati sljedećih 10 godina na svjetski naslov.
“Ukrali” smo još nekoliko naših igrača, iako su se žurili na svečano proglašenje, da čujemo njihove prve još vruće dojmove. - Što reći? Napravili smo pravo čudo. Teži ždrijeb nismo mogli imati, morali smo u finale preko Talijana i Srba, ali tim nam je slađa ova pobjeda protiv Mađara u finalu.
Dokazali smo da smo prava momčad, ginuli smo jedan za drugoga i nagrada je morala doći - napomenuo je Marko Bijač s 11 obrana jedan od junaka našeg trijumfa. Sjajno je čitao mađarske pucače, držao obranu i kad nam u napadu nije išlo. A među onima koji su vodili teške bitke u vodi, stalno s čuvarom za vratom, bio je naš sjajni sidraš Luka Lončar, mladostaško dijete koje je svoj potencijal do kraja razvilo u dubrovačkom Jugu.
- Još ne vjerujem da nam se ovo događa. Noge gotovo i ne osjećam. Ginuli smo za svaku loptu, borili se jedan za drugoga, niti u jednom trenutku nismo prestajali vjerovati u svoju pobjedu. Četrnaest minuta bez našeg pogotka? Pa, nismo ih mogli pobijediti s 12:0. Ipak su to Mađari, sjajna momčad, podržana od svojih navijača. Ali mi smo pokazali da smo bolji - kazivao je Lončar.
Mađarska publika bila je doista sjajna, na kraju je pozdravila i naše igrače, nove svjetske prvake, ali priznanje treba uputiti i hrvatskim navijačima. Navijači iz cijele Hrvatske Njih 200-ak, iz Crikvenice, Slavonskog Broda, Gruda, Donje Skakave i otkud sve ne, itekako se čulo. Kad se na početku utakmice razleglo njihovo “U boj, u boj, za narod svoj”, naši su igrači jurnuli kao... zapete puške.
- Puno nam je značila ta podrška. Meni je ovo sedmi svjetski polufinale u nizu, šesta medalja. Čini se da sam se specijalizirao za svjetska prvenstva. Nadam se da nećemo stati na ovome - napomenuo je Andro Bušlje, a na upit ima li ova naša reprezentacija mana, odgovorio: - Ako smo i imali mana, dobro smo ih sakrili.
A naše je vaterpoliste došlo podržati i visoko državno izaslanstvo na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, koji je čak sudjelovao i u ceremoniji predaje medalja. Bila je tu i Janica Kostelić, kao i Milan Bandić, no nama je najvažnije da se nakon svega Margitszigetom razlegala hrvatska himna.
- Cijelo smo vrijeme bili pravi, znali smo da ne možemo razvaliti Mađare, ali smo odigrali sjajnu utakmicu, kao i cijeli turnir. Sve smo preplivali, Hvala ovim predivnim momcima, sretan sam što sam izbornik ovim dečkima. Osjetili smo da je Hrvatska uz nas. Naravno da je ovo najveći trenutak u mojoj trenerskoj karijeri. Komu posvećujem ovo zlato? To ću ostaviti za sebe - istaknuo je izbornik Ivica Tucak. Slavlje je počelo. Igrači prošle noći vjerojatno nisu mogli slaviti, a danas ih čeka doček na Trgu od 18 sati.
Lijepo je biti Hrvatom ovih dana u Budimpešti, dugo se mogao čuti usklik navijača “šampioni, šampioni”...
Anton Filić, Večernji list
|
