Silovanje je zločin primitivne muške glave koja nije
izašla iz pećinskog doba kada čopor još uvijek nisu
činili žene i muškarci, nego mužjaci i ženke. Silovanje
je zločin proizašao iz sasvim pogrešno i neljudski
nastrojenog muškog mozga iz kojeg izlazi i sam rat, iz
mozga u kojem je zvjersko naslijeđe još uvijek jače od
razbora, civilizacijskih tekovina i utjecaja kulture,
mozga koji nije sposoban za suosjećanje s drugim
ljudskim bićima čak i vlastitog plemena, a kamoli onog
drugog, neprijateljskog, kojem se, kao prvi čin rata,
oduzimaju sva ludska svojstva i prava.
I u psovkma je sjeme zločina
Čvrsto vjerujem u kolektivnu
odgovornost za zločine koji su počinjeni u ime bilo
koje veće skupine ljudi, a naročito za one učinjene
pod zastavom, grbom i u ime nekog naroda, ideje ili
pokreta. Ne govorim o kolektivnoj krivnji, nego,
ponavljam, o kolektivnoj odgovorosti. Ako pripada
skupini bilo koje veličine u čije se ime čine ili su
se činili očevidni zločini i nepravde, odgovoran će se
čovjek od tako motiviranih ili opravdavanih zlodjela
uvijek jasno i nedvosmisleno ograđivati. Ponajprije
zbog vlastite ljudskosti i nastojanja da se tako nešto
ne ponovi. Svi Srbi, baš kao i svi Hrvati, trebali bi
se tako odnositi prema svakom zločinu učinjenom u ime
bilo kojeg od tih kolektivnih identiteta.
Točno, to je doista izjednačavanje, ali u
ljudskosti.
Hajdemo
radikalizirati ovo razmišljanje do kraja, sa
stanovišta humanističkog vjerovanja u jednaku
vrijednost i nepovredivost žtivota svakog ljudskog
bića. Ako tako razmišljate, a kršćanima bi,
primjerice, svako drugačije razmišljanje moralo biti
strano, već i sam pojam "ratnog zločina" biti će vam
apsurdan zato što podrazumijeva da se rat može voditi
i bez zločina, odnosno, da postoje situacije i
okolnosti u kojima se može legitimno i legalno ubijati
druge ljude, sve dok poštujete pravila i slijedite
protokole.
Dokle god u svijetu prevladava takav pogled na rat i
takvo pravo, ratovi će se ponavlati i u njima će
pripadnici jedne skupine, naroda ili vojske ubijati
ljude drugog jezika, uvjerenja, vjere ili već neke
druge vrste pripadnosti.
Vojnu se silu poteže još lakše i češće otkako je afirmirana doktrina
preventivnih vojnih udara čija se opravdanost prosuđuje od slučaja do slučaja,
proizvoljno i nedosljedno. Sve to toliko je u suprotnosti sa zdravim razumom i
osjećajem ljudskosti da je čovječanstvu mnogo lakše pretvarati se kako doista
vjeruje u deklarirane motive obrane slobode i uvođenja demokracije. (To vam je
kao kada čitava hrvatska javnost glumi da vjeruje u priznanje i presudu protiv
klošara Šlogara, jer je tako jednostavnije nego nositi se sa sumnjom u
korumpiranost čitave države.)
Jednako se tako ponavljaju i ponavljat će se, seksualni zločini. Bez obzira na
krinku nacionalne, vjerske, rasne ili neke druge netrpeljivosi, to su zloćini
mržnje jednog spola prema drugom. Bez obzira na jednako mučne varijacije,
silovanje je, baš kao u naslovu Larssoova krimića, zločin muškaraca koji mrze
žene. I naše je društvo također nesvjesno na koliko rnnogo načina, od priglupih
kavanskih pjesama do nakaradno razrađenog psovačkog rječnika, potiću i promiču
mužjački i patrijarhalni primitivizam, a kad se nasilje dogodi, počinitelji su
zaštićeniji nego žrtve. Upravo zato i u ratu silovanim Vukovarkama leđa najčešće
okreće i rodbina i grad i država. Mnoge obitelji pale su na testu ljudskosti i
sućuti, premnogi muževi nisu se znali nositi s vlastitim povrijeđenim mužjačkim
ponosom koji u mozgu čuči odmah do silovateljskog nagona.
O svemu tomu govori potresna knjiga "Živa glava" Julienne Eden Bušić
objavljena u nakladi Interpublica. Roman je utemeljen na istinitoj priči i
iskazu Vukovarke S. koja je za vrijeme srpske okupacije svoga grada bila
silovana od dvojice sugrađana u uniformama srpskih vojnih formacija. Nakon
godina izbjeglištva i povratka u Vukovaru je susretala obojicu. Kada je smogla
snage podnijeti prijavu, jedan je pobjegao u Srbiju i u odsutnosti je dobio
blagu kaznu. Drugi, kojeg je mlada žena perverzno bila primorana sama izabrati
za "zaštitnika" i "vlasnika" između trojice srpskih "vojnika", na sudu je
zanijekao bilo kakvo nekorektno ponašanje prema tužiteljici. Zanijekao je i bilo
kakvu osobnu
spoznaju o bilo kakvim počinjenim zločinima. I sud mu je povjerovao i
oslobodio ga, a na novi postupak, na temelju podnesene žalbe, čeka se više od
deset godina.
Mužjački junak Ratko Mladić
S. je hrabra žena koja je svladala
strah i predrasude, a ime joj ne navodim samo zato što
su u sudbinu njenog lika u knjizi utkana i strašna
iskustva drugih, jednako hrabrih i još uvijek
ignoriranjem zlostavljanih žena. Pri tom je S. jedna
od rijetkih koja uz sebe ima i zrelog muškarca koji
dijeli njezinu traumu i podržava njezinu potragu za
pravdom. Većina drugih nema takvu podršku, a više od
pravde trebaju im osnovni uvjeti za život. Nije njihov
prvi problem sramota, nego bijeda. Nemaju nikakav
status, njihove rane i invalidnost država ne boduje i
ne kompenzira, zbog iste vrste primitivizma u glavama
i Srbi i Hrvati radije se prave da one ne postoje.
Tim se
ženama svaki dan negdje isceri nakazna ciničnost
mužjačkog svijeta koji je proizveo Ratka Madića, za
njima još uvijek prosipaju uvrede. Njima okolina
najčešće savjetuje da šute, da zaborave. Tako je mnogo
lakše katoličkim obiteljima glumiti čast, mužjacima
pobjednički ponos, hrvatskoj državi promicanje mirnog
suživota, a srpskoj državi nedužnost.
Nakon čitanja "Žive glave" u svijetu mužjačkog junaštva ja stalno prepoznajem
uzroke i tragove zločina koji se i dalje događa. Srećom, knjigu je napisala žena
koja, i kad govori o ratnom zločinu, traži i nalazi mir.
Piše Branimir Pofuk |