Bojna Čavoglave i opet je doslovno zatresla drevnu
zemlju ubijenog Kralja Dmitra Zvonimira, obgrljenu
impresivnim crvenim dimom brojnih 'bengalki'. Pjevati
Čavoglave u Čavoglavama,...
I doista Bojna Čavoglave je i danas trn u
oku i Srbima i njihovim hrvatskim slugama i svima koji imaju koristi od
promoviranja velikosrpske politike u Hrvatskoj.
U situaciji kada su se takvi dokopali
i vlasti i svih glavnih medija nama ostaje jedino
ismijavati sve njih jer nikada u povijesti nitko nije
pokazao takav kukavičluk kao Srbi u Domovinskom ratu
pa ih je sam Milošević zbog tog njihovog bezglavog
bjegstava (kada su tenkovima gazili i svoj narod u
bjegstvu) usporedio sa zečevima. I doista, zar se može
reći za domaće sluge koji i poslije toga služe svojim
beogradskim gazdama išta reći osim da su najogavniji
među najogavnijima pripadnicima ljudskog roda?
Thompson je
upravo Bojnom Čavoglave predvidio konačan rasplet rata
i to u trenutcima dok je Hrvatska bila razoružana.
Njen psihološki učinak na te najogavnije među
najogavnijima danas kada smo ih vidjeli u ulozi zečeva
u bjegstvu lako je znati.
Ali nikada ne
treba zaboraviti ni psilološki učinak na nas same koji
smo na kraju krajeva morali i napraviti od njih zečeve
u bjegstvu. Zato sam doista zahvalan prof. dr. sc.
Franji Plavšiću koji mi je poslao jedan svoj tekst
koji govori i o tome.
Prof. Plavšić je rođen 1946.
Diplomirao je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu
1970., magistrirao 1973., doktorirao 1981., redoviti
sveučilišni profesor toksikologije na
Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu od 1990.
Radio u Plivi, IRB, na Rebru kao pročelnik Zavoda za
toksikologiju i kliničku farmakokinetiku, kao
predstojnik Centra za biomedicinska istraživanja
KBC-a. Od 1998. ravnatelj Hrvatskog zavoda za
toksikologiju. Predavao ili predaje toksikologiju na
dodiplomskim i poslijediplomskim studijima više
fakulteta (Farmacija, Veterina, Medicina, PMF,
Tehnologija, Forenzičke znanosti u Splitu itd.).
Bio ili jest član brojnih državnih povjerenstava i stožera
(npr. Glavni stožer saniteta, Državni eko-stožer do ukidanja, Stožer Državne
uprave za zaštitu i spašavanje, Krizni stožer Ministarstva zdravstva itd.).
Dragovoljac Domovinskog rata! Osnovao u svibnju 1991. Toksikološku službu
Glavnog sanitetskog stožera i bio njezin zapovjednik tijekom Domovinskog rata, a
do nasilnog ukidanja 2000. obnašao dužnost pročelnika Odsjeka za toksikologiju
Kriznog stožera Ministarstva zdravstva. Sudjelovao u svim obrambenim i
oslobodilačkim akcijama Hrvatske vojske te svim važnijim organizacijskim
poslovima toksikološke zaštite od 1986. do 2005. (Univerzijada, tri posjete sv.
Oca Pape, Mimohod oružanih snaga Republike Hrvatske, zbrinjavanje nesreća s
kemikalijama kao npr. Plitvice 1997. ili požar PUTO, II Svjetske vojne športske
igre, dijalizacijske katastrofe, itd.).
Autor oko 170 tiskanih znanstvenih i stručnih radova od čega
preko 50 u časopisima koje citira CC, urednik desetak stručnih knjiga, autor 3
međunarodna patenta, autor ili koautor više od 250 izvješća na kongresima, autor
više desetaka stručnih elaborata, mentor više od 60 kvalifikacijskih radova.
Aktivno se bavi zaštitom okoliša i drugim javnim djelatnostima. Jedan od
osnivača pokreta za zaštitu prirode "Lijepa Naša" i član njezinog prvog
predsjedništva, bio član više saborskih ili gradskih povjerenstava za ocjenu
stanja u okolišu ili recenzija studija utjecaja na okoliš. Održao više javnih
predavanja o ektotoksikološkim problemima u Hrvatskoj. Član Društva hrvatskih
književnika i nositelj više književnih nagrada.
Evo teksta ovog našeg uglednog
znanstvenika i književnika:
NIKAD NIJE KASNO
"Ovisi gdje idete." - okrznuo nas je pogledom prometni
policajac sveudilj gledajući hoće li se tko pojaviti s namjerom kretanja u
nepreporučenu smjeru na ovom drniškom križanju tik uz riječicu Čikolu.
"Samo do Čavoglava! Službeno!
Gospodin je došao iz Zagreba, pa da nam ne propadne
trud." - pokušavao je moj gostoprimac saznati od
policajca što više detalja glede tih blokada na
cestama. Meni je bilo neugodno, jer zapravo nisam imao
baš nikakva službenog posla na mjestu prema kojem smo
namjeravali krenuti, ali prilika se nije smjela
propustiti makar morali dio puta pješačiti zbog ove
blokade.
"Do Čavoglava može, ali dalje će vas
naši zaustaviti. Možete meni lagat' koliko 'oćete, al'
naši ne puštaju i gotovo." - dobacio je policajac
pomalo nezainteresirano okrećući se prema nadolazećem
kamionu, koji je stizao iz grada i na policajčev znak
zabrane prolaska samo je odmahnuo rukom i mirno se
uputio na cestu prema Šibeniku. Tako su se ponašali i
svi ostali ne mareći što ih policajac preusmjerava, a
moj pratitelj je silno ponosno i stalno tumačio kako
to govori o raspoloženju njegovih ljudi u županiji.
Naši branitelji zatvorili iz protesta cestu odmah iza Čavoglava
zbog tjeralice za generalom Norcem i ja sam potpuno pristajao uz njih, ali mi se
nekako činilo da to ipak ne bi trebalo smetati izvršenju mojeg zavjeta. Na kraju
je ispalo da i neće, jer je moj pratitelj i gostoprimac bez odlaganja sjeo u
automobil i pozvao me na suvozačko sjedalo. Jurnuli smo praznom cestom vozeći
pokraj Čikole uzvodno, a ja sam morao priznati kako je krivica za neugodnosti u
potpunosti na meni. Trebao sam to davno obaviti. A opet, naprosto nije bilo
prilike. Bio sam od 1995. godine barem dva puta u Drnišu, ali svaki put je to
bila neka hitnja, kao ono poslije Oluje kad je trebalo obaviti hitan i tajni
posao u sasvim napuštenoj vojarni, pa nikome nije padalo na pamet voditi me do
izvorišta Čikole. Privatna putovanja su me pak vodila na druge strane i nikako
nisam stizao otići u zaleđe Šibenika.
Radoznalo sam motrio zanimljivi
krajolik pokušavajući pratiti riječi mog gostoprimca,
koji mi je davao iscrpne podatke o kraju kroz koji
prolazimo, ali uglavnom sa stanovišta događaja u
Domovinskom ratu. Još uvijek je to bila glavna tema
razgovora u mojim brojnim susretima s ljudima iz ratom
stradalih krajeva. Zato mi i nije bilo teško
nagovoriti gostoprimca na ovaj put. Čim je čuo razlog
moje želje za putovanjem odlučio je bez odlaganja
krenuti put izvora Čikole.
Poslovni razgovor smo stvarno mogli voditi jednako u automobilu
putujući prema Čavoglavama kao i u njegovu uredu, a vjerojatno je računao kako
dolazi u povoljniji položaj pri razgovoru ispunjavajući moju privatnu želju.
Zapravo nisam zbog toga trebao osjećati grižnju savjesti budući nije u igri bio
veliki novac i gospodin je naprosto bio na mene upućen. Meni je pak bilo važno
ispuniti taj zavjet iz prosinca 1991. ponovljen negdje u travnju 1992. godine.
Tog teškog prosinca bio sam pred osobnim slomom, što zbog nacionalnih što zbog
obiteljskih tragedija uzrokovanih ratom.
Nakon pada Vukovara ni jedan događaj me nije mogao istrgnuti iz
teške depresije u koju sam propadao unatoč svijetla u daljini, kao npr. uspješni
pomaci u zapadnoj Slavoniji. Doma je uz moje brojne prognanike bilo najteže i ja
sam uglavnom iskorištavao svaku priliku za potrebne i nepotrebne terenske
zadatke. Nisam mogao više podnositi taj dugotrajni put kroz trnje, a to je
valjda svaka budala mogla na meni opaziti. Jedno jutro mi je prije sastanka
Stožera u sobu nahrupio Radovan noseći u ruci nekakav kazetofon i tražeći nek mu
posvetim barem nekoliko minuta. Bez uvoda stisnuo je gumb i iz uređaja je
odjeknula jednostavna melodija o nekakvim Čavoglavama.
Prvi trenutak sam htio Radovana izbaciti iz ureda, jer mi u ono
vrijeme nije bilo do glazbe niti do praćenja tijekova razvoja rodoljubnih
napjeva. Onda sam naglo zastao osjećajući izuzetnu bliskost s tim jednostavnim
pjesmuljkom. Naprosto me ta pjesmica krijepila i kao da sam njome dobivao
nekakvu energetsku ili stimulativnu injekciju izravno u venu. Točno je
odgovarala mom raspoloženju s kraja 1991. godine. Ova mala pjesma mi je govorila
kako i drugi razmišljaju na meni sličan način. Jedino nisam znao gdje su te
Čavoglave, ali mi se rečeno činilo sasvim nebitnim, jer su Čavoglave u tim
vremenim bile i sam grad Zagreb.
Moram priznati kako sam nabavio video snimku rečene pjesme i
višekratno je gledao na televizoru uživajući u krezubu glavnom izvođaču
shvaćajući ponovo kako je to prva i jedina izvorna pjesma s ratišta. Već tada
sam obećao sam sebi otići u Čavoglave i napiti se vode s izvora Čikole. Onda sam
koji mjesec kasnije učvrstio svoju odluku kada mi se nećak vratio iz srpskih
logora u jednoj od onih proljetnih razmjena zarobljenika. Dečko je bio stvarno u
tešku fizičkom i psihičkom stanju, ali ga je pjesma o Čavoglavama jednako
potaknula kao i mene koji mjesec ranije. Tako sam još jednom potvrdio sam sebi
kako moram posjetiti to čudno mjesto negdje tamo u zaleđu Šibenika. Zavjeti su
zato da se odgađa njihovo izvršenje, ali ovo se ipak previše otegnulo i bio sam
odlučan pješačiti, ako se autom ne uspije doći do izvora Čikole.
"Evo smo stigli. Treba se samo
spustiti do jezerca." - nasmijao se moj pratitelj
zaustavljajući automobil na uskom puteljku iznad kuće
u gradnji. Putem mi je objasnio da do Čavoglava nema
smisli ići, jer je sam izvor iz pjesme smješten u ovom
zaseoku, a naselje Čavoglave je jednako neatraktivno
kao i ovo gdje se nalazi izvor. Drugačije sam to
zamišljao sjećajući se kako izvođači pjesme u
televizijskom spotu stoje pokraj malog atraktivnog
vodopada, kojeg su očito branili i obranili.
Ovo što sam vidio nije me moglo oduševiti niti me podsjećalo na
televizijski spot iz 1991. godine. Divlja gradnja na sve strane zapriječila je
prilaz malom jezercu u kojeg uvire voda iz okomite stijene iznad njega. U tom
času nije bilo traga izvorištu budući je drniški vodovod zahvaćao vodu ispred
njega u nekoj od krških kaverni, pa je onda tek malo vode dotjecalo u jezero. Iz
jezera se voda cijedila preko onih vodopada iz spota tako škrto da sam vodopad
tek mogao slutiti. Odmahnuo sam rukom i uputio se za mojim gostoprimcem niz
neuređenu padinu do jezerca zapažajući usput kako je divlji graditelj unakazio
cijelu obalu iznad jezera prema selu. Zastali smo u šutnji na rubu plitkog
jezerca i ja sam bio zahvalan pratitelju na razumijevanju.
Čuo sam od njega putem kako su se upravo tu između vodozahvata i
jezerca vodile odlučujuće bitke za cijelo područje ovih zaselaka, a četnici su
uspjeli dan ili dva držati vodozahvat pod svojim nadzorom. Međutim, dvadesetak
metara udaljeni izvor Čikole nisu nikada uspjeli osvojiti. Kasnije su hrvatski
branitelji vratili cijeli Miljevački plato, ali su bitke za izvorište postale
legenda. Sagnuo sam se i zahvatio skupljenim šakama malo vode iz jezera i više
prolio nego popio. I onako nisam bio žedan nego sam smatrao kako upravo to
trebam napraviti.
Shvatio sam kako uopće nije važna prirodna ljepota tog škrtog
krajolika niti me se tiče divlja gradnja u nekakvom zaseoku pokraj vodozahvata.
Nisam dolazio ovamo zbog krajolika nego zbog razloga koje je danas teško
objasniti onome tko ih ne razumije. Uostalom ti isti ne razumiju ni ove blokade
cesta, a oni što blokiraju ceste razumjeli bi bez i jedne riječi obješnjenja
razloge mog dolaska na ovo neatraktivno mjesto. Mokrim rukama rastrljao sam onih
nekoliko suza preko lica da se ne bi pomislilo kako sam plakao i uputio se
natrag prema automobilu s osjećajem zadovoljstva zbog konačno ispunjene obveze.
*****
Malo je vjerojatno da će netko iz
današnjih vlasti pročitati ovaj tekst. A ne bi bilo
loše za njih same. Jer sigurno im nije jasno kako je
moguće da Hrvati više vjeruju Thompsonu nego njima i
pored svih pritisika na velikog hrvatskog kantautora.
Dapače, što ga više napadaju - sve više i više ljudi
razumije kolika je uloga Bojne Čavoglave u našim
životima. Vjerojatno im trebamo zahvaliti što zbog
njihovih napada na Thompsona danas možemo čitati i
istinitu priču o posjetu nasega knjizevnika prof. dr.
sc. Franje Plavšića izvoru Čikole prije više godina.
Piše: Josip
Pečarić
www.hkz-kkv.ch
|