Na tome, hrvatskom i okupiranom, teritoriju ubijeni su
ili odatle prognani građani koji su bili pripadnici svih
nesrpskih nacionalnih skupina - hrvatske, mađarske,
albanske i drugih. Na tome, dakle, prostoru mogla je
živjeti samo srpska nacionalna skupina.
Nadalje,
ubijeni su ili protjerani gotovo svi Hrvati, Mađari,
Albanci i drugi. Dakle, nisu trebale nestati samo
grupe već i zadnji pripadnik neke druge, nesrpske,
etničke pripadnosti. Također, ubijeni su ili prognani
gotovo svi katolici i muslimani, život je dopušten
samo pravoslavcima. Možemo zaključiti samo jedno;
Srbija je počinila niz djela s namjerom da uništi
jednu nacionalnu, etničku i religijsku skupinu. I to u
neprekinutom četverogodišnjem razdoblju, a ne u
nekoliko nepromišljenih vojnih akcija. Što je to ako
nije genocid?
Hoće li Međunarodni sud pravde u Haagu prihvatiti
argumente hrvatske strane i donijeti presudu u našu
korist, međutim, danas nitko ne može tvrditi s
potpunom sigurnošću. No isto tako nitko ne može
tvrditi ni suprotno. To ne mogu ni oni koji iznose
primjer presude u tužbi BiH protiv Srbije kojom ona
nije osuđena za genocid u BiH. Ali u toj presudi ipak
stoji da je Srbija odgovorna za nesprečavanje genocida
počinjena u Srebrenici. Znači Srbija je mogla
spriječiti taj genocid, a nije. Sud je dakle u toj
presudi potvrdio da je genocid nedvojbeno počinjen,
ali nije našao dovoljno dokaza da Srbiju i osudi.
No taj
slučaj nije gotov jer su nakon presude pronađeni
dokumenti koji dokazuju da je vojska Republike Srbije
imala izravan i stalan zapovjedni utjecaj na vojsku
Srba u BiH. S tim u vezi, sve je više informacija o
tome da BiH priprema obnovu tužbe. Ali nije li već i
sama sudska potvrda o genocidu u Srebrenici epohalno
važna? Pravda žrtvama srpske agresije na BiH zasada
nije ispunjena u potpunosti, no, htjela to ona ili ne,
Srbija će u budućnosti nositi teret države koja je
mogla spriječiti a nije spriječila genocid. Time je
ona postala pripadnikom skupine onih koji su počinili
najstrašnije zločine u povijesti u koje pripadaju
genocid u Armeniji i Ukrajini, Holokaust te genocid u
Kampućiji i Ruandi. Svjetske enciklopedije u
nastajanju to uostalom već i bilježe.
Zato, tko s hrvatske političke strane ima pravo
spriječiti Sud da raspravi temeljito i o našoj tužbi i
donese svoju odluku?
Tko ima pravo Hrvatskoj onemogućiti iznošenje dokaza o
počinjenju genocida? Tko ima pravo izjednačavati
hrvatsku tužbu i srpsku protutužbu, kada je Hrvatska
izgubila oko petnaest tisuća građana na svome
teritoriju, a Srbija na svome nijednoga?
Tko ima pravo na to kada smo rat završili s oko
trideset pet tisuća osoba s invaliditetom?
Tko ima pravo na to kada nam taje podatke o mjestu
pokopa tisuću nestalih?
Tko ima pravo na to kada su nam napravili ratnu štetu
od četrdesetak milijardi eura, a mi njima u njihovoj
državi nismo srušili nijedan krov?
Tko ima pravo na to kada su mine nakon rata pobile
stotine naših građana, kada je prije samo nekoliko
dana poginuo i šezdeseti hrvatski pirotehničar, a s
druge strane čizma hrvatskoga vojnika nije ni zagazila
u Srbiju kako bi neku minu postavila?
Tko u tim okolnostima ima pravo i obraz spominjati
troškove sudskoga postupka?
Pa nije to pitanje nekakve privatne građanske
parnice, to je pitanje od svjetskoga značenja, i nije
samo zbog Hrvata i Hrvatske, nego i zbog budućnosti u
kojoj će nove žrtve genocida na primjeru hrvatske
tužbe (možda i uspješne) lakše dokazivati istinu o
svojoj sudbini. A možda neki budući Staljin, Hitler,
Pol Pot ili Milošević ipak razmisle o tome hoće li
genocid počiniti ili ne. Zašto zanemariti i tu,
idealističku, komponentu?
Povlačenje naše tužbe u interesu je jedino Srbije.
Ona je uostalom svoju protutužbu podnijela tek nakon
što se Međunarodni sud proglasio nadležnim za tužbu,
deset godina od podnošenja naše tužbe, nakon mukotrpna
argumentiranja naših pravnika. Srbija je činila sve da
se Sud proglasi nenadležnim. Mnogi su nas s njihove
strane i tada uvjeravali da su u pravu i najavljivali
da će se Sud sigurno proglasiti nenadležnim. Da
bespotrebno trošimo veliki novac, da nema pobjednika
jer svi gube, da je vrijeme za dogovor, i slično.
Pokazalo se, ipak, da smo bili u pravu.
Osim toga, povlačenjem tužbe odustali bismo od
najjačeg instrumenta za pronalaženje grobova naših
nestalih. Naša tužba važna je i zbog zahtjeva za
naknadu ratne štete koji sadrži. Kako namiriti štetu
ako ne presudom Međunarodnoga suda pravde?
Ostavite, stoga, gospodine Pupovac, politikantske i
nestručne procjene o unaprijed izgubljenu procesu.
Ostavite na miru i naše pravne stručnjake koji su
jednu tešku bitku već dobili, trebaju mir i za ovu,
konačnu. Jer, nije istina da će politika rata završiti
kada tužba i protutužba budu povučene, kako tvrdite;
završit će kada Sud donese pravomoćnu odluku. Osim
toga, nemojte nas tjerati da - u slučaju povlačenja
tužbe, u što ne vjerujem - moramo organizirati
referendum na kojem će Vam građani pokazati što o tome
misle.
Pozdrav
Glavni tajnik Matice hrvatske, Zorislav Lukić
Zagrebu, 13. siječnja 2012.
http://zorislavluki.blogspot.com/ |