Kako piše znalac stradanja pounjskih Hrvata mr. Ante
Milinović, šutnja o uništenju Zrina - prikrivanje je
zločina holokausta. Riječ je dakle o genocidu, zatoru
jednog naroda, naroda hrvatskoga, koji ovdje nije smio
postojati jer su to tako zamislili velikosrpski ideolozi
želeći proširiti granice svoje države, što su na kraju
otvoreno provodili započevši totalni rat protiv
Hrvatske, ali - jednostavno, i usprkos silnoj tehnici i
nadmoći u ljudstvu i taktici "spaljene zemlje", čime su
željeli ne samo pokazati svoju nadmoć nego zauvijek
Hrvate odvratiti od nauma da žive na ovim područjima,
oni su - bili poraženi. Pa premda i danas dalje ratuju
za iste ciljeve, doduše na druge načine, želeći pravno,
preko Haaga, preko udruženih udbaških spletki i
nijekanju komunističkih zločina, a lažno optužujući
hrvatske branitelje za zločine koje su oni počinili, kao
što su lažima objašnjavali i zločin u Zrinu, naime da se
tu radilo o "ustaškom pokolju nedužnih Srba" - te su
laži pobijeđene. No, ne možemo reći da se to dogodilo
jednom "zauvijek", budući da se i s naše strane traži da
se ne prestanemo boriti za istinu, za Domovinu, za
pravdu koju nam, očito, nitko neće pokloniti bez našeg
zauzimanja i naše žrtve.
Svakako je, braćo i sestre, znakovito
da smo mi - već više od 15 godina svake godine, u
nedjelju uz blagdan Male Gospe, ovdje i slavimo sv.
misu kao spomen za stradale stanovnike Zrina. Mi
obnavljamo uspomenu na taj zločin, molimo za žrtve i
njihovu vječnost, kao i za potomke i rodbinu žrtava,
te za čitavu domovinu Hrvatsku za mir i pronalaženje
pravog puta u borbi "za krst časni i slobodu zlatnu".
Danas, potaknuti čitanjima u kojima
nas Gospodin poziva na opraštanje, želimo se osobito
moliti i za počinitelje zločina nad našim narodom - i
ovdje i na tolikim drugim stratištima, kao što su
Udbina i Krbavsko polje, Siget i Gvozdansko, Bleiburg
i Jazovka, Macelj i Ovčara, Vukovar i Škabrnja i
tolika druga mjesta neizmjerne patnje našega naroda
kroz dalju i bližu povijest. Ovih je dana izišla
knjiga "Sunčica" u kojoj silovane žene iznose prvi
puta svoje tragične priče iz Domovinskog rata, a koje
kao da su svi zaboravili, ne bismo li postali
svjesniji brutalnosti i mržnje koju su morali
proživjeti mnogi naši sugrađani. Više puta znam reći
kako je polovica naše Sisačke biskupije bila razorena.
Bila je to "spaljena zemlja" - ali danas se ta zemlja,
ta hrvatska zemlja obnavlja. To je naš zadatak -
obnoviti Domovinu.
Kako će se naša Domovina, i osobito
ovi krajevi koji su uvijek bili na meti naših
neprijatelja, rušeni i paljeni, stanovništvo ubijano,
mučeno i protjerivano - kako će se ovi dijelovi Lijepe
naše do kraja obnoviti?
Potrebno je na više strana i s više
razina djelovati. Dakle, trebamo svi nešto učiniti.
Samo od sebe neće se vratiti život u naš Zrin, u naše
hrvatsko Pounje, u našu Banovinu, u našu ratom
opustošenu Hrvatsku. Zato nam je potrebna prije svega
-nutarnja duhovna snaga. Bez vjere i duhovnosti nije
moguće ništa izgraditi. Jučer smo bili svjedoci
velebnog djela, posvete izgrađene crkve Hrvatskih
mučenika u Udbini. Da bi se to postiglo, bilo je
potrebno da se udruži Hrvatska biskupska konferencija
i Hrvatski sabor, bile su potrebne mnoge dobre osobe,
mnogi darivatelji, ali nadasve mnogi molitelji, ljudi
koji su prije svega htjeli da se ta crkva sagradi. Ne
bismo li mogli i mi, ovdje u veoma važnom povijesnom
mjestu za Hrvatsku, u Zrinu sagraditi crkvu Našašća
sv. Križa? Mi sada stojimo na mjestu gdje je do 1943.
godine stoljećima stajala ta crkva. Obnavlja se - i
daj Bože, da se što prije završi obnova - utvrde Zrin.
Tako će, uz Gvozdansko, čija se utvrda također mora
obnoviti, ovaj povijesni hrvatski kraj dobiti svoje
važne točke, vratiti svoj identitet. To je moguće. Ako
mene Bog poživi, kao sisački biskup želio bih da se
započne s obnovom i crkve i župe Našašća sv. Križa
Zrin što prije. Iskreno molim stoga sve domoljubne i
umne ljude koji žele pomoći bilo idejom bilo
sredstvima da mi se jave, da osnujemo što prije Odbor
za obnovu crkve u Zrinu. Ona će biti trajni spomen da
naš narod ne može i nikada neće prihvatiti činjenicu
da ga se protjeruje s naše zemlje, iz našeg zavičaja.
Nadam se da će tako u Zrin doći živjeti barem deset
katolika i da će to biti jezgra za buduću živu župu u
Zrinu.
Na žalost, mi Hrvati kao da spavamo
još nekim teškim snom. Kad nas baš netko napadne i
probudi, trgnemo se i branimo krvlju svoj dom i
Domovinu, pravdu i istinu. No, opet brzo utonemo u
san. Međutim, ja vas sve pozivam, braćo i sestre,
probudimo se! Mi zajedno možemo puno toga, ne samo
obnoviti naše svetinje, nego i nastaviti izgrađivati
budućnost našega naroda - u dobru, istini, ljubavi i
pravednosti.
Da bi se to uspjelo, potrebno je
neprestano učiti u školi Isusovoj. Potrebno nam je
znati i svima govoriti - istinu. Istinu o stradanju
naših župa, naših ljudi, naših krajeva i naše
Domovine. Mi smo naime prihvatili da nam drugi -
nedobronamjerni i lažni interpretatori tumače našu
povijest. Kako je moguće da se stradanje našeg
hrvatskog Zrina nigdje ne spominje u udžbenicima, kako
je moguće da i ova naša godišnja okupljanja u Zrinu
prolaze uglavnom nezapažena u glavnim tzv. hrvatskim
medijima? No, kad bi se govorilo o Zrinu i njegovoj
tragediji, tada bi se morala promijeniti i slika o
tome kako su naši partizani bili veliki antifašisti i
hrabri borci za slobodu hrvatske domovine. Jer na
primjeru Zrina vidi se da su to bili najobičniji
ubojice, dapače ratni zločinci koje su predvodili
pobunjeni hrvatski Srbi - jednako kao i u Domovinskom
ratu. Zato se o Zrinu radije šuti u medijima, ne
dolaze državne delegacije ovamo, a tu su stradali
obični seljaci, muževi i žene, djeca i starci koji su
samo željeli živjeti slobodnu u svojim selima. To se
bjelodano vidi iz pisma koje su u ime napadanih i
ubijanih Zrinjana Vladi NDH 30. 0žujka 1943., dakle
samo nešto više od pet mjeseci prije konačnog pada i
razaranja Zrina, potpisali Antun Babić, Roko Remeta,
Pavao Maraković i Mijo Krivošić. Imali su samo 134
hrvatska težaka koji su branili svoje mjesto od
stalnih napada partizana i srpskih četničkih
postrojbi. Molili su pomoć vojske, koja im nije
stigla.
To je istina. A nije istina da su
Hrvati spalili srpsko selo Zrinj, kako se to u
poratnoj historiografiji lažno prikazivalo. Dakle,
valja nam se boriti istinom protiv laži.
Nadalje, valja nam se boriti ljubavlju
protiv mržnje. Očito, mržnja je razorila Zrin, mržnja
koja je nadahnjivala partizanske i srpske zločince. A
mi ne bismo smjeli nositi u srcu mržnju nego ljubav
jer samo ljubavlju možemo graditi i novi Zrin, i
slobodu i sretnu budućnost svoga naroda. Također
neobično je važno imati dušu čistu od svake osvete.
Naš je Gospodin danas u Evanđelju
svima nama poručio, kako je potrebno biti duhovno
slobodan od bilo kojeg zla. Ako želimo biti njegovi
učenici, trebamo se osloboditi od mržnje, od želje za
osvetom, od namisli da uzvratimo zlom za naneseno zlo.
Ne, nikada ne smijemo tako razmišljati. Takav bi nas
put odveo u propast. Naš narod doista jest pretrpio
neviđena zla i poniženja, patnje i progone. Zrin je
najbolji svjedok te patnje našega naroda. Pa ipak, da
bismo bili sposobni graditi bolju budućnosti i za sebe
i za naš narod, trebamo biti slobodni od svake trunke
mržnje i želje za osvetom.
Jednom riječju, trebamo svima koji su
nam nanijeli nepravdu, trpljenje i zlo - oprostiti! I
to, kako Gospodin kaže, "od srca". Naime, valja imati
sućuti za druge ljude. Ako čovjek gleda samo sebe i
svoje patnje, nije u stanju drugima opraštati. Kao što
je bio - u Isusovoj prispodobi - okrutni sluga. On
nije želio vidjeti muku i potrebu svoga dužnika, te mu
nije želio otpustiti njegov dug, koji je zapravo, u
usporedbi s njegovim dugom koji je imao prema svome
gospodaru, bio neznatan - "sto denara". No, on nije
imao milosrđa. Naprotiv, gospodar je njemu otpustio
njegov dug koji je bio ogroman - "deset tisuća
talenata", tako velik da bi ga mogao vratiti jedino da
se proda on i sav njegov dom u roblje. Pa ipak, njegov
mu se gospodar "smilovao, otpustio ga i sav mu dug
oprostio". Gospodar je gledao njegovu muku i smilovao
mu se.
Ako mi ne vidimo muke naših bližnjih,
nećemo moći niti oprostiti. Ne traži Gospodin od nas
da prihvatimo grijeh, nego da prihvatimo grješnika
koji se kaje, koji pati zbog svoga grijeha, koji želi
obraćenje i novi život. Međutim, ako to i ne želi, mi
ga trebamo žaliti, imati sućuti prema njemu i njegovoj
stanju u koje je po grijehu upao, te mu - ako i ne
moli - poput Gospodina na križu oprostiti,
opravdavajući ga: "Oprosti im, Gospodine, ne znaju što
čine!"
To ipak nije dovoljno da bi se
dogodilo pomirenje. Pomirenje nije jednostrani čin,
kao što je to oproštenje. "Oprostiti" znači "učiniti
prostim", odnosno slobodnim, osloboditi neprijatelja
od tereta njegova zla koje mi je počinio. No,
pomirenje se događa kada se ruka oprosnica, pružena s
jedne strane, prihvati s druge strane. To ovisi dakle
o drugoj strani. O nama ovisi hoćemo li oprostiti dug,
jer Bog nama sve naše grijehe oprašta i dug nam
otpušta, ako se kajemo, kao što molimo u Očenašu:
"otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima
našim". Neka tako bude, da se dogodi novi život, novi
život u koji želimo svi ući, a dariva nam ga Gospodin.
Amen.
Mons. dr.
Vlado Košić, sisački biskup
|
