Svršeno je dakle. Zbogom svijete tužni!

Na sud mi je poći pred pravednog Boga.

Ne bojim se smrti, već sam mnogo puta

Gledo joj u lice za života svoga.

Kriste, sveti bože, pa zašto mi ipak

Dušu groznim bičem ljuta šiba strava?

Zašto li mi srce nemirno se trza?

Zašto s teških misli mrači mi se glava?

Katarino, ženo, ti me nećes kleti,

Uvijek si mi bila hrabra pratilica,

O, hvala ti, hvala, što zbog tebe nikad

Nisam moro biti sinja kukavica.

Al' otkako znadem, koliko li patšs,

I da su sirote nedužna nam djeca,

Duša moja često od očaja pada,

Miso se leden, srce bolno jeca.

Leopolde, kralju, ne čudim se tomu,

Što se mojoj smrti krvnički veseliš.

Al' zašto uživaš u patnjama žene

i zašto mi djecu usmrtiti želiš?

O, kad krivokletnik prijesto učvršćuje,

zar se čovjek onda čemu čudit smije?

Kralj Leopold mirno ne može da spava,

Dok ijednog Zrinskog Božje sunce grije.

U sadašnjosti više pouzdanja nemam,

Pravdu od tirana čekaju tek lude.

Utjeho jedina - to je jošte priziv

na moj narod cijeli i buduće ljude.

Pa hoćete l' znati, hoćete li smjeti,

Vi budući ljudi, što imate doći,

Hoćete li znati dovoljno različit

Istinu od laži i svijetlo od noći!

Tko slobudu ljubi, ne može da zbori,
Njemu prijete uze, vješala i mači,
istina se tlači, a sužanjske sluge
Hvastaju se: Mi smo Hrvatske tumači!

Pa hoćete l' znati, hoćete li smjeti,

Vi buduči ljudi, što imate doći,

Raskinuti teške verige sužanjstva

Ili ćete i vi za lascima poći?

Znadem: mnoge laži, što ih ropstvo piše,

Doći će i do vas u istine liku,

Pa hoćete l' znati, hoćete li moći

Strgnut s lica krinku lašcu i krvniku?

O, sumnjate o svem, što vam moji suci

Sa slugama ropstva kazuju o meni,

O budući ljudi, što imate doći,

Glas vratite dobar mojoj uspomeni!

Cemu da se plašim? Cemu li da sumnjam? Ropstvo svijetom trajno ne moze da vlada!

Ne dam, ne dam, da me mracni ocaj lomi, Znadem, da laz svaka ipak jednom pada!

Što je moja krivnja? Kriv sam jer upoznah,

Da i Hrvat ima pravo na slobodu,

Htjedoh oslobodit dom od tiranina,

Što još teži udes momu snuje rodu.

Sva su naša prava danas polomljena, Habsburgovci drsko sve zakletve gaze,

Po hrvatskom domu lakaji se koče,

Koji pred tiranom u prašini plaze.

A ja nijesam mogo lagati ni puzit,

Ni cjelivat ruku, što nas bije, davi,

Zato idem u smrt drugim na strahotu,

Da se ista miso i kod njih ne javi.

Al' tiranstvo zalud napreže sve sile.

Da mimo slobode uguši u klici,

Nisam više plemić, svom se vraćam putu,

Iz njega će niknut moji nasljednici.

Sve što sam imao, sve su mi uzeli:

I ženu i djecu, i plemstvo i čast,

Al' ostavljam ipak rodu oporuku:

Sloboda je vječno, ropstvo mora pasti!

(Petar Grgec, Hrvatski Zagorac, 1937.)