Između mnogih zanimljivosti u knjizi se nalazi i jedan
ulomak o gospođi Kolindi Grabar Kitarović
Ona ga je, u vrijeme kada je bila
veleposlanica Hrvatske u SAD-u, posjetila u zatvoru
Terre Haute u američkoj saveznoj državi Indiani.
Julienne Eden Bušić piše:
".... Zvonko je nastavio raditi i svu
je svoju energiju ulagao u probijanje kroz iluzije ove
ili one ",velike zvjerke", ali sa slabim rezultatima.
Boljelo ga je kad bi vidio da su sposobni, pošteni i
principijelni ljudi isključeni iz Vlasti zbog
stranačke ne pripadnosti, a još ga je više boljelo kad
bi saznao da je to često zato sto predstavljaju
"opasnost" malim diktatorima koji se među njima
osjećaju nedostatni. Za njega je prava politika, kako
je to formulirao Platon, bila "umijeće u službi duša",
a ne sebično nagomilavanje moći, utjecaja i
materijalnih dobara.
Nedugo prije no što je bio pušten iz
zatvora, možda godinu dana prije, doživio je rijedak
primjer tog "umijeća u službi duša", i to iz
nevjerojatnog izvora: od jedne hrvatske političarke.
Na njega je to ostavilo dubok i trajan dojam. U to
doba bio je zatvoren na "posebno čuvanom odjelu"
uglavnom za islamske fundamentaliste, takozvane
"drugorazredne teroriste" u Terre Hauteu, Indiana.
Dopušteni su mu bili posjeti samo dvije osobe: njegova
odana prijatelja, fra Joze Grbeša iz Chicaga,
otprilike svaka tri mjeseca, i moji jednom godišnje.
![](images/zatvor_terre_haute.JPG)
Zbog toga se silno radovao najavljenom
posjetu tadašnje hrvatske veleposlanice u Sjedinjenim
Američkim Državama, Kolinde Grabar Kitarović, ne
toliko kao zatvorenik koji traži pomoć ili informacije
o svojoj situaciji, koliko kao čovjek. Tad je već u
zatvoru proveo vise od trideset godina, nije znao hoće
li iz njega ikada izaći živ, bilo mu je zabranjeno
govoriti materinski jezik sa svakime osim diplomatskim
predstavnicima, i bio je željan dodira s ljudima,
topline, brige i razgovora. Posjet je odobren i Zvonko
ga je nestrpljivo očekivao.
U najstrože čuvanim zatvorima zadovoljstva su malobrojna i
rijetka, pa svaki posjet zatvoreniku mnogo znači. Koliko li sam puta vidjela
kako se zatvorenici slamaju, upadaju u depresiju i čak postaju nasilni nakon
neostvarenog, željno očekivanog posjeta! Je li veleposlanica toga bila svjesna?
Sumnjam. Ali čini se da je s ljudskog stajališta nešto shvatila i naslutila, da
je imala onu posebnu vrstu empatije prema tome što bi zatvoreniku mogao značiti
otkazan posjet.
Po Zvonkovim kasnijim riječima, večer prije planiranoga posjeta,
veleposlanica je saznala da ne može dobiti zrakoplovnu kartu jer su sva mjesta
bila rasprodana. Nije mogla kontaktirati Zvonka da mu to javi pa je, umjesto da
otkaže posjet, odlučila putovati automobilom. To nije bila mala stvar, budući da
je zatvor bio udaljen deset sati vožnje od Washingtona. Toga dana bilo je
nepodnošljivo vruće, ali stigla je na vrijeme, a Zvonko nije imao pojma što se
dogodilo.
Uveli su je u prostorijicu za posjete
bez uređaja za rashlađivanje, što je uobičajena stvar
za zatvorenike, ali ne i za diplomate u posjetu.
Četiri duga sata obilno se znojila na temperaturi
višoj od 35 stupnjeva razgovarajući sa Zvonkom o
njihovim životima, nadama, snovima i strahovima, kao
da su bliski prijatelji koji se dugo nisu vidjeli,
dopuštajući si da budu ranjivi bez imalo
proračunatosti. Prije i nakon puštanja iz zatvora,
Zvonko je to iskustvo prepričao mnogim ljudima. Koliko
bi se hrvatskih političara vozilo deset sati
automobilom da me posjete na nepodnošljivoj vrućini,
samo da me ne bi razočarali?, pitao bi. Njezini
prethodnici u veleposlanstvu sigurno ne bi. Većina ne
bi ni pristala letjeti ekonomskom klasom da me vidi!
Koliko bi ih se satima znojilo u onoj skučenoj
prostoriji za posjete? Podijelilo povjerljive stvari s
jednim bijednim zatvorenikom kao da su jednaki'? Što
su, naravno, bili, ali rijetki bi to tako shvatili.
Ta skromnost, ta empatija - drugim riječima osobine pravoga
čovjeka - to je ono što današnjim političarima nedostaje, rekao bi Zvonko. Biti
čovjek! Kako će inače politika "služiti ljudskim dušama", ako duše političara
nisu povezane s dušama svoga naroda, ukoliko tvoja bol nije i moja bol, tvoja
tuga moja tuga, tvoja radost moja radost? I sama sam doživjela tu stranu
veleposlaničina karaktera pa sam svoje iskustvo mogla podijeliti sa Zvonkom
nakon njegova povratka kući.
Tijekom
godina imala sam mnogo negativnih susreta s hrvatskim
političarima kojima sam se obratila za pomoć. S
veleposlanicom Kitarović bilo je drukčije, znatno
drukčije. Kako se približavao datum Zvonkova
oslobođenja, obavještavala me o svakom koraku,
savjetova1a se sa mnom o raznim pitanjima, dijelila sa
mnom informacije. A kad je Zvonko doista bio na putu
prema zračnoj luci kako bi se vratio kući, slala mi je
SMS poruke o tome gdje je on, što se zbiva, što kaže
američki tisak, riječi utjehe i ohrabrenja, potvrdu da
se sve odvija po planu, da se ne obazirem na
špekulacije..."
|