Zvonko Bušić (Gorica 26. siječnja 1946. - Rovanjska 1. rujna 2013.)

Duboko nas je potresla vijest o smrti Zvonka Bušića. Izdržao je 32 godine teškog američog zatvora, strašna poniženja, iskušenja, bolove i patnju, ali nije gubio nadu u bolju budućnost za Hrvatsku i sebe. Dočekao je slobodu Hrvatske i svoju osobnu. Presretan se vratio u voljenu domovinu, svojoj vjernoj supruzi i svome narodu.

Samo pet godine života u zemlji koju je sanjao i za koju se žrtvovao, bilo je dovoljno da ga otjera u dobrovoljnu smrt. Zvonko je vidjeo ono što večina ljudi ne vidi ili ne želi vidjeti. Hrvatska kakva je danas, veliko je razočaranje za sve one koji su je željeli i za nju se borili. Njega je snaga izdala, nada napustila. Neka mu bude laka hrvatska zemlja!

Iskrena sućut njegovoj supruzi Julienne i ostaloj tugujućoj obitleji.

HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA U ŠVICARSKOJ

2005. - IZ BOŽIĆNOG PISMA HRVATIMA

Dragi prijatelji, još davno sam negdje čitao, da na vrhu nekog brda preko kojega su stari Rimljani izgradili cestu ima jedan usamljen grob na kojemu se i danas može pročitati nadpis: "Putniče, uvijek imaj na umu da ono što si ti sada i ja sam nekada bio, a ono što sam ja sada i ti ćeš uskoro biti".

Ne samo da ta jednostavna poruka ni nakon tolikih proteklih stoljeća nije ništa izgubila na svojoj važnosti, nego je upravo današenjemu modernomu čovjeku u ovomu materijaliziranomu svijetu najpotrebnija, da se što češće prisjeti te poruke o prolaznosti ljudskoga života. Bez obzira gdje i kako živjeli, svakoga od nas ponekad salijetaju razna pitanja bez odgovora i pritiskaju nas crne i teške misli o našemu vlastitomu životu i subini. Pitamo se, kakve smo sve prilike propustili u životu i gdje smo promašili, a gdje pogriješili, da li smo se pošteno i ljudski držali prema svojim roditeljima, rodbini i prijateljima, i da li smo svoj dio doprinijeli za naš narod i domovinu. Jer samo se tako možemo našim predcima odužiti i potomke zadužiti da nam ne zaborave grobove i da se Bodu pomole za naše duše. Obično nakon buđenja u gluhim noćnim satima dolaze nam takve i slične misli i ne dopuštaju nam ponovno zaspati, nego u nama bude uspomene iz prošlosti i potiču razna pitanja o budućnosti. Takve misli zbog svojih dubina omogućju nam s visine čist pogled na čitavi tok naše životne rijeke, od njezina izvora do ušća. Te misli, koje se ponekad u gluho doba noći vrte po našoj glavi, zapravo su naše spoznaje o prolaznosti ovozemaljskoga života i strah pred neizbježnoj fizičkoj smrti.

Povratak k sebi

Pažljivi promatrači zapažaju da je današnji svijet prezasićen tjelesnim užitcima i materijalističkom stranom života i da mnogi ljudi već traže put natrag k sebi u svojoj duhovnosti. Duboko sam uvjeren da ovaj stvoreni svijet može shvatiti samo produhovljeni čovjek i da samo takav čovjek može pronaći smisao života i svoju vlastitu ulogu na ovomu svijetu.

Također sam uvjeren da će se u vrlo skoroj budućnosti ljudi po cijelomu svijetu početi masovno vraćati svojim narodnim korijenima, svojim kulturama i duhovnim vrijednostima svojih predaka. Time će u svima uveliko ojačati pripadnost obiteljskoj lozi, lokalnoj zajednici, svomu narodu i svojoj domovini. Tako će ljudi mnogo lakše prihvaćati prolaznost ovozemaljskoga života, jer će postati svijesni da u njima živi čitava prošlost i da će oni kroz svoju djecu i kroz svoja djela živjeti i u budućnosti. Tada će im također biti jasno da je duhovna i kulturna pripadnost svomu narodu puno jača od fizičke pripadnosti, i spoznat će da su razne obiteljske loze samo grančice i grane, a pojedinačni ljudi tek listići na prastaromu narodnomu stablu.

Bez obzira na svoju veličinu, svako narodno stablo na svoj posebni način doprinosi različitosti i šarolikosti čovječanstva čineći tako život ne samo raznovrsnijim i mnogo zaimljivijim, nego i ovaj svijet puno ljepšim i bogatijim. Doista se narode svijeta može usporediti s raznim stablima, a generacijske smjene s proljetnim prolistavanjem i jesenskim opadanjem lišća. Bez obzira na dužinu pojedinačna života, nitko ne će umaknuti smrti, makar se neki danas ponašaju kao da nisu smrtnici. Ponavljam, takvima je najpotrebnije što češće se prisjetiti da će uskoro morati umrijeti, i da će i oni koji njih isprate na zadnji počinak za kratko vremena biti ispraćeni od novih smrtnika.

Znam da danas ima dosta ljudi koji javno nastupaju kao internacionalisti i građani svijeta, ali mi je vrlo teško povjerovati da se oni i privatno tako osjećaju. Ne znam da li njihovo srce zaigra kad na nekim športskim natjecanjima netko od njihovih sunarodnika osvoji prvo mjesto ili kada nacionalna reprezentacija postigne veliku pobjedu, ali bih makar jednu od takvih osoba volio upitati - kada na Dan mrtvih otiđe na groblje, da li zaplače na bilo kojemu grobu ili se, pak, uputi grobovima svojih bližnjih i dragih.

Jasno je da sve živo i mrtvo pripada ultimativnoj realnosti svijeta, ali je, također, jasno da sve nas naša narodna stabla povezuju s tim svijetom. Za svakoga čovjeka njegov je narod najbolja poluga koja ne samo uveličava njegovu snagu, nego i njegov doprinos pohranjuje u svoju povijesnu škrinju na trajno čuvanje. U toj su škrinji pohranjeni doprinosi svih proteklih naraštaja, i sve dok živi taj narod, u nju će svoje doprinose nadodavati i svi budući naraštaji. Samo te i takve spoznaje mogu dovoljno rastjerati one crne misli koje svakoga čovjeka progone ponekad u gluhim i usamljenim noćima. Samo osjećaji duboke ukorijenjenosti u svomu narodu mogu čovjeka osloboditi straha pred neumoljivoj smrti.

Svi hrvatski rodoljubi trebaju uvijek biti Bogu zahvalni, da je naš narod u ono sudbonosno vrijeme domovinskoga rata imao neustrašivo i sposobno vodstvo i da je konačno uspio uspostaviti svoju vlastitu državu. Tako je među narodima svijeta i naše narodno stablo dobilo svoj identitet, svoju formu i svoje boje. Već danas i oni svjetski moćnici koji su se žestoko protivili uspostavi hrvatskoga suvereniteta i smatrali da Hrvati nisu povijesni narod malo pomalo uviđaju, da hrvatsko narodno stablo ima duboke korijene, da je još uvijek zdravo i lijepo i da se mnogi u svijetu dive njegovim egzotičnim plodovima na čast i ponos svim Hrvatima diljem svijeta i širom domovine. Kroz svoju dugu i tešku povijest Hrvati su preživjeli brojne i vrlo tragične poraze i padove i baš su ih te tragedije oplemenile i pripremile, da u domovinskomu ratu uspješno polože svoj ispit zrelosti.

Zato vjerujem, da će našemu hrvatskomu narodu Providnost Božja pomoći da i sve buduće opasnosti i tegobe uspješno svlada. Nadam se da će i sadašnji hrvatski prvaci uvidjeti, da u Božjemu vrtu različitih naroda naš hrvatski narod visoko stoji i na povijesnoj i na moralnoj ljestvici, i da je u tomu šarenomu vrtu naša domovina jedan od najljepših cvjetova. Tada bi i ti naši današnji prvaci mogli uzdignute glave i vedra čela saveze uspostavljati jedino s našim prirodnim i povijesnim saveznicima i, dobro čuvajući interese i integritet svoga naroda, prijateljovati samo s istinskim prijateljima.

Zvonko Bušić

VINKOVCI, 18.05.2012. - obitelj Bušić i predstavnci HKZ Švicarske
Ivan Matarić, Dunja Gaupp, Julie Bušić, Osvin Gaupp, Zvonko Bušić, Milica Krakan, Milan Tušek, Marija Macukić