Voljeli su ga mnogi, ne samo supruga Julien koja je
poput suvremene Penelope čekala svoga muža 32 godine
da izađe iz tamnice, nakon što je i sama godine
provela u njoj kao sudionica otmice zrakoplova. Zarano
se Julien, još u djevojačkome dobu, od Zvonka zarazila
slobodarskom hrvatskom idejom i spremnošću da pogine
za tu misao, koliko god u svijetu bilo čuđenje da
jedna Amerikanka žrtvuje čitav jedan svoj zapadnjački
hedonistički svemir ideji voljenoga mladića
pristigloga iz daleke svjetske provincije. Tko je
mogao misliti da će taj susret tijela i susret umova
uroditi jednom velikom i nevjerojatnom pričom. Tko je
mogao pomisliti da će stapanje identiteta dvoje mladih
"luđaka" rezultirati jednom tako dramatičnom pričom.
Zvonko Bušić bio je dio našega
svijeta i prije no što su se Amerikanci 2008.
smilovali i pustili ga s doživotne robije na slobodu
na koju je osuđen davno zbog otmice zrakoplova kojim
je htio upozoriti svijet na sjenu što je na Hrvatsku
bacao zločinački Titov jugoslavensko-komunistički
režim. Kao posljedica te avanture, smrtno je stradao
jedan američki policajac jer nije znao deaktivirati
minu premda je "terorist" Bušić rekao gdje je
ostavljena i kako ju neutralizirati. Još više je
Zvonko Bušić postao dio našega svijeta kad se te
2008. vratio u Hrvatsku i kada se u zagrebačkoj
zračnoj luci uvjerio da je njegova žrtva i žrtva
svih hrvatskih domoljuba diljem svijeta imala
smisla.
Doputovao je u samostalnu i slobodnu hrvatsku državu. Ali priča
o ostvarenim idealnima nije bila tako jednostavna i lagana. U nekoliko sljedećih
godina Bušić je u Hrvatskoj spoznao da je možda lakše bilo i sanjati slobodnu
Hrvatsku nego doći i živjeti te braniti sa svih strana osporavanu i napadnu
slobodu i državu. Začas se našao u procijepu između snova i jave, vidio je
pogažene ideje, zlatnu telad kojoj se klanjaju, osušenu i uzalud prolivenu krv
predaka i mladosti netom pokošene u Domovinskome ratu, identitet u vakuumu ,
tezgu na sve strane, umjesto kreacije posvuda je vidio destrukciju, umjesto
zahvalnosti, uspostavljeni su kao vrijednost ignorancija i zaborav, obično
konvertitstvo prodavalo se kao konzistencija, cinizam i ismijavanje umjesto
priznanja, vruć zrak patriotizma prodan je za hladni povjetarac zavodljivoga
liberalizma. On koji je prošao sve moguće i najteže kušnje odjednom se nije
mogao snalaziti u šokantnim hrvatskim mijenama.
Htio se svemu bar nekako suprotstaviti, ne na način da se
izravno politički angažira, nego primarno da podigne glas čovjeka, Hrvata,
emigranta, uznika, ako je to ikome išta značilo. Bio je sljedbenik platonističke
ideje dobra kao vrhovnoga teleološkoga načela pa je teška srca, kada toga dobra
nije vidio, pristao i na užasnu logiku mediokritetskoga sloja da bira manje zlo.
Zato nije dvojio 2010. oko toga koga poduprijeti za predsjednika države, Ivu
Josipovića ili Milana Bandića. Taj Bandić "ubio" ga je samo tri godine poslije
kada je Zvonko Bušić vidio da na Jarunu okuplja sve živuće partizanske spodobe
iz svih zemalja bivše Jugoslavije, a prigodno je taj Bušićev zemljak Hercegovac
i sam na rever zataknuo bedž s likom Josipa Broza Tita.
Zar je moguće, pitao je te večeri Bušić, da jedan hrvatski
političar može tako nisko pasti, zar je moguće da sam stao uz takvoga političara
prije tri godine? Zar je moguće, nastavio se pitati sutradan na Udbini, kod
Crkve hrvatskih mučenika, da i biskup Mile Bogović posebno pozdravlja Milana
Bandića jer je za Crkvu hrvatskih mučenika dao mnogo novca koji je bio u
funkciji indulgencije. Vratio se Zvonko Bušić preko Velebita iz Udbine u
Rovanjsku. Počeo je pisati dogovoreni članak za Hrvatski tjednik. Nad
nedovršenim člankom i nedovršenim mislima, jer nije mogao pronaći tako snažnu
misao koja bi odražavala dubinu njegova očaja zbog svega viđenoga u hrvatskome
društvu, pucao je sebi u glavu.
Smrt svakoga čovjeka predstavlja i djelomičnu smrt svijeta i
života kod onih koji su ga poznavali. Suicidalna smrt Zvonka Bušića bila je i
djelomična smrt svjetova mnogih od nas jer naši svjetovi nisu isti kao i onda
dok je bio živ i dok smo raspravljali o politici, filozofiji i smislu
egzistencije i dok smo se nadahnjivali neopisivim entuzijazmom čovjeka koji je
proveo 32 godine iza rešetaka. Prazninu koja je ostala odlaskom Zvonka Bušića
nitko nije popunio niti ju itko može popuniti. Takav idealizam Hrvatska nije
vidjela i dugo ga ne će vidjeti. Takav idealizam danas je predmet trgovine
korumpiranih vlastodržačkih i stranačkih elita, predmet je poruge anacionalnih i
netalentiranih, ali od države sponzorirarnih pisaca, redatelja i glumaca,
nakostriješenih mrzitelja Hrvatske u medijima, udrugama, institucijama i u
izmanipuliranim slojevima puka koji nikad nije ni osjećao trunku nacionalnoga
samopoštovanja.
Par sati nakon samoubojstva prije
tri godine, njegov prijatelj Dražen Budiša izišao je
iz kuće u Rovanjskoj. Rekao je da je Zvonko iza sebe
ostavio kratku poruku da jednostavno više nije mogao
živjeti u Platonovoj pećini. Mnogi ni tada ni danas
ne znaju što je zapravo htio reći. Platonova pećina
jedna je od najljepših alegorija u povijesti
ljudskoga duha uz pomoć koje je slavni filozof, kako
bi ilustrirao kako ljudi žive u zabludama i sjenama
ne zanimajući se za istinu i prave izvore
svjetlosti, i kako robuju površnim i lažnim
vrijednostima, htio dočarati vladavinu sjena pored
kojih se ljudi ne obaziru na otvor pećine i na izvor
svjetlosti koji stvara te sjene.
Hrvatska je okovana manipulacijama, lažima i nihilizmom svake
vrste, a ljudi nisu ni svjesni koliko su žrtve svega toga i nemaju volje za
dobrotu, istinu i izvore svjetlosti. Mislio je da će njegova namjerna smrt
potaknuti ljude da se pokušaju osloboditi zabluda. Deset tisuća ljudi ispratilo
ga je na Mirogoju. Među njima nije bilo onoga koga je podupro na izborima i koji
mu je, veličanjem masovnoga ubojice, srušio vjeru u ideale i ubio volju za
životom.
Zvonka nema, Julien održava uspomenu
na njega, čini se da je tužna, ali na jedan uzvišen
i površnim umovima teško spoznatljiv, duboki način.
Ona se odavno identificirala sa Zvonkovim idealima,
s Hrvatskom. Njezin brat iz daleke Amerike došao je
za njom živjeti u Hrvatsku. U dubokoj starosti, s
udaljenosti veće od deset tisuća milja, s pacifičke
američke obale u Hrvatsku su došli umrijeti i
njezini roditelji. Juliene je sjajna književnica,
neponovljiva osoba, žena neopisivo dramatičnoga
života, nevjerojatne sinteze inteligencije i
emocija. U svakoj državi ovoga planeta bila bi žena
ne samo godine, nego i žena stoljeća, ali ne i u
Hrvatskoj u kojoj svaka promiskuitetna posvuduša
biva obasjana svjetlom kamera i divljenjem imbecilne
javnosti.
Jedan svoj roman Juliene naslovila je "Tvoja krv i moja".
Svojoj prijateljici Jadranki Svaguši i njezinu suprugu dopustila je da svome
vrhunskome crnome vinu nadjenu baš to ime - "Tvoja krv i moja". I tako godine
prolaze, životi se rađaju, životi se žive u ovoj našoj voljenoj i nevoljenoj
Hrvatskoj, životi nestaju, a u ovomu našem Adamovu plemenu, rekao bi Kranjčević,
postoji zvijezda, postoji ideja dobra, samo čekamo ljude koji će s Bušićevim
idealizmom k njojzi opet težiti krvlju i suzama.
Ako je svojom krvlju poprskao tlo
ove zemlje kako bi podsjetio da sjene u Platonovoj
pećini nisu pravi izvor svjetlost nego tek sjene,
malo je vjerojatno da je Zvonko išta postigao. Ali,
nekako mislimo, nadamo se i vjerujemo da njegova
smrt nije bila uzaludna. Neki novi idealisti,
ponukani Zvonkovim primjerom, izlazit će iz pećine,
udaljavati se od sjena i pokazivati na Sunce kao
izvor svjetlosti. Sve što je htjela Zvonkova duša
bilo je dobro svoga naroda i svakoga čovjeka, sve
što je činila ta duša bilo je radi toga dobra.
Platon je kroz Sokratova usta poručio da je dobro
iznad istine i znanja. Uzalud čovjeku znanja i
imanja ako ne zna što je dobro. Zvonko je, očišćena
uma od površnih trivijalnosti za kojima drugi trče,
živio za dobro naše Domovine i našega naroda.
Danas na treću obljetnicu njegove
smrti, mi koji smo ga poznavali možemo podići čašu
"tvoje krvi i moje", karvi naše horvatske, kojom se
oduvijek plaćao san o slobodi našega roda kroz
stoljeća neprebolne povijesti, ne samo da oživimo
uspomenu na njega, nego i na ideale kojima je na
tako neponovljiv način zračio.
Ivica
Marijačić, Hrvatski tjednik
|