"Ti! Ti, tamo! Okata! ... Danas si dovedena?"
Bile su to najobičnije riječi, ali unatoč tomu nosile
su neku prijetnju. Na upit nije odgovorila ni jedna od
nas. A niti se ikojoj izravno obratio. Oprezno sam
pogledala lica još triju žena koje su dovedene tog
dana. Osupnula sam se. Zurile su u mene. Grlo mi se
ponovno stislo u trenutku spoznaje da se muškarac
obraća meni. Nisam mogla procijediti ni riječ, jedva
klimnuvši glavom umjesto odgovora. Sitne kapljice
znoja skupljale su mi se na usnicama, klizeći kutovima
prema bradi. Glupa misao probila se i gotovo glasno
izgovorih: "Pa ja se nikada ne znojim ...".
"Ne boj se ... Priđi!" Nije molio. Nije ništa pitao.
Izrekao je to kao blagu zapovijed. Natjeravši noge
teške kao olovo na korak, prišla sam mu bliže.
"Imaš oči kao moja Ivanka. Jest. Baš kao ona. Odmah
sam to primijetio."
Zatomljivala sam u sebi želju za bijegom. Riječi su
se nizale kao da ih govori za sebe. U jednom trenutku
podigao je ruku prema mojem licu. Lagano obuhvativši
palcem i malim prstom moju bradu, nježnim dodirima
ostalih prstiju brisao je sitne kapljice znoja koji se
skupljao iznad mojih usana. Nisam se usudila pomaknuti
ni milimetar, unatoč blagonaklonu pogledu kojim mi je
analizirao lice. Zadnjim djelićem svijesti
zaustavljala sam paniku koja se, uzrokujući bolnu
ukrućenost svih mišića, penjala čineći pritom nesnosni
pritisak. Trenutci koji su prolazili činili su se
beskrajnima. U ovom prostoru postojali su samo moj
strah, i uzročnik straha. Sve drugo u hipu je nestalo
izvan dometa moje svijesti. Uz leđa mi se polako
počela penjati studen, uzrokujući naglu obamrlost
cijelog tijela.
"Želim s tobom razgovarati nasamo!" Bila je to
zapovijed, popraćena laganim stiskom moje brade.
Pogledom sam pokušala naći oslonac u očima drugih
žena. Ali njihove su oči bile prikovane pogledima u
prazno, kao da na taj način izbjegavaju svoju moguću
sudbinu.
Spustila sam pogled prema stolu, na kojem su bili
ostaci našega večerašnjeg objeda. A bila je to tek
prva večer mojeg boravka u ovom prostoru.
Njegova ruka kliznula je s mojeg lica na nadlakticu.
Blago me je gurnuo prema vratima. Izlazak iz
osvijetljene prostorije u tamu hodnika bio je novi
šok. Teško sam pomicala strahom okovane noge, dok me
je on čudnom, strpljivom blagošću, no ipak odlučno,
gurao nekamo u mrak. Činilo se da taj naš hod traje
veoma dugo, dok se nije pojavio tračak svjetlosti
uzrokovan vjerojatno odsjajem mjesečine, ili nekog
drugog izvora svjetlosti izvan ovoga prostora.
Osjetila sam kako ostavlja moju podlakticu i gura moja
leđa čvrstim dodirom ruke nekamo prema naprijed.
"Dođi!" Tiha zapovijed. Gurnuo me naprijed. Više nije
bilo nježnosti u dodiru, a ni u glasu. Naslućivala sam
prijetnju koja se, iako neizrečena, osjetila u tonu
kojim mi se obraćao.
Pokušavala sam oči prilagoditi slaboj svjetlosti koja
je prostoriju punila sablasnim sjenama,
osvjetljavajući komade uredskog namještaja. "Mora da
su vani neki reflektori." Pokušavala sam svoje misli
usredotočiti bar na nešto što bi zaustavilo silnu
želju za vrištanjem. Intuitivno sam osjetila kako ne
smijem pokazati strah, a kamoli udovoljiti nagonu za
vrištanjem. Osjetila sam kako me ponovno čvrsto steže
za nadlakticu, vukući me istodobno nekamo naniže.
Shvatila sam. Želio je da sjednem. Ukrućeno sam i
dalje stajala, sve do trenutka dok mi teškim rukama
nije pritisnuo ramena, prisiljavajući me da poslušam
neizrečeni nalog. Pod svojim nogama osjetila sam dodir
njegovih nogu. Sjedio je. Moj slabi pokušaj otpora
slomio je čvrstim pritiskom, i već sljedećeg trenutka
sjedila sam u njegovu krilu.
"Znači, ti si ona Hrvatica koju su danas doveli? Čuo
sam danas u komandi. Pričali su o tebi kako si neka
opasna šarža ... Pomislih, zašto ne bih otišao i vidio
... Možda i nisi tako loša ... Kad ono! Vidi vraga!
Ista si moja Ivanka!"
"Koja Ivanka?" prošaptala sam, uspravljajući u mraku
klonulu glavu; uplašila sam se svoga nesmotrenog
pitanja, ali odgovor je došao istim zapovjedno mirnim
tonom, ne odajući kako je moje pitanje nešto što je
nepotrebno: "Ivanka? To ti je moja ljepotica iz
Koprivnice. Hodali smo jedno vrijeme. Nekad. Bio sam
mlad. Lijep. Znatiželjan. Volio sam skitati po cijeloj
Jugi. I tako, naiđoh na nju." Ruka mu je, prateći
riječi, zamišljeno klizila mojim leđima, a ja, otežala
od potisnutog straha, ne mogavši više procijediti ni
jednu riječ, željela sam da se njegova priča nastavi.
Traje ...
"Sličite mnogo. Samo ona je bila nešto niža. Ti si
prilično visoka. Ali, isti ste tip. Okate. Brinete, a
i kosa ... tako kao tvoja nemirna, kovrčava ... Znaš,
volio sam je ... ". Posljednje riječi izgovorio je
nekim čudnim nježnim šapatom, koji je ponovno vratio
tračak nade. "Što je bilo s tvojom Ivankom?" upitala
sam želeći ga nagovoriti na priču, misleći kako ću na
taj način odagnati ruku koja me je sve više gnječila
po tijelu. "Ah! Daljina ... Mladost ... Moja lutanja.
Nije me htjela čekati!"
Hvala Bogu. Nije spomenuo nacionalnost, ili slično.
Osjetila sam blago olakšanje.
Stisak njegovih ruku malo je popustio. Tračak nade
nametnuo je misao da će me možda pustiti. Nekoliko
trenutaka vladala je tišina. Čak su i sablasne sjene,
potisnute potpunim mrakom, nestale. Izvana se čuo tihi
razgovor stražara, koji je pratio zvuk kiše što je
iznenada počela pljuštati. Prijeteću tamu probio je
iznenadni bolni jauk muškarca.
"Primijetio sam tvoj strah!" Ruka u mraku čvrsto
zagrabi u moje grudi. "Dobre su još. Jesi li dojila?
..." Negdje u kutu misli okovanih užasnom slutnjom,
pomislih na sina. Iz grla mi se prolomio jecaj. "Ne
plači! Ima vremena. Vidjet ćeš druge. Nisu kao ja."
Govorio je tiho, ciljano. Tako da je svaka riječ
pogađala više od bilo kojeg udarca. Poniženje se
miješalo sa strahom i instinktom preživljavanja.
Suknja koju je grubim pokretima počeo povlačiti prema
gore grebala je i zatezala moje ionako strahom ukočene
udove. Neki metalni predmet zarezao mi se u bedro, dok
me je povlačio prema podu, istodobno se oslobađajući
hlača. Uspaničeno sam se opirala zadnjom snagom, ali
već smo bili negdje na podu ...
Teška ruka vojnika stiskala mi je vrat, dok je druga
grubo razdvajala noge ...
Usopljeni zvuci koje je ispuštao, gurajući jezikom
oko usta, nagonili su me na povraćanje i oduzimali mi
dah. Utroba mi se u nemoćnom otporu mišićja kidala ...
U trenutku mi se činilo kako gubim razum.
Negdje, izvan mene, izvan vremena, postojao je mir
...
Došla sam k sebi slušajući struganje njegovih
vojničkih čizama, dok je plima boli i nemoći
obuhvaćala sve što je preostalo od nekadašnjeg života.
Ne znam kada ni kako sam se vratila u prostoriju u
kojoj su žene spavale. Po povratku nitko me nije ništa
pitao. U sobi su vladali mrak i tišina. Legla sam u
kut kraj Mugbile. Cijelo tijelo bilo je gomila boli
natopljena golemim poniženjem. Usne, izgrižene zubima
stranca, pekle su me od navale suza što su se
slijevale preko njih. Osjetila sam lagani dodir male
Mugbiline ruke. Obgrlila me je bez riječi, brišući mi
drugom rukom suze što su se sve jače slijevale. Šutke
mi je nježnim dodirima pokazivala kako razumije. Bila
sam beskrajno zahvalna na tišini koju nitko nije
prekidao. Tada sam osjetila neku ljepljivu vrelinu
koja mi je punila donji dio tijela. Prisilila sam
svoju ruku da pronađe izvor te ljepljive tople vlage.
Osupnulo me. Krvarim.
Pružila sam ruku, tražeći u mraku torbicu. Izvlačeći
papirnate rupčiće koje sam u njoj našla, napipala sam
malu staklenu bočicu. Parfem. Histerična navala
smijeha miješala se sa suzama i izazivala zdvojnost
pokreta Mugbilinih ruku koje su mi pokušavale
zatvoriti usta. Te noći ona i ta bočica parfema bili
su nijemi svjedoci nestajanja i posljednjega traga
mojega proteklog života.
Sivilo dana probijalo se kroz prozor. Promatrajući
prve zrake sunca koje su upravo nestvarno obasjavale
lišće dekorativnog bilja, pomislih kako nisam
zamijetila kada je prestala kiša. Filodendroni i
fikusi, preostali iz nekoga drugog vremena, kao da su
se rugali poleglim ženskim tijelima. Tjerajući
sjećanje na proteklu noć, prebrojila sam nas dvanaest.
Dvanaest žena. Jedanaest njih je spavalo. Bar se tako
činilo, i ja sam im zavidjela.
Prošle večeri stražar nam je zabranio otvoriti
prozor, pa je prostorija odisala smradom ustajalih
neopranih tijela. Smrdio mi je i moj znoj natopljen
poniženjem i strahom.
Kroz prozorsko staklo zamijetih cijev automata.
Pretpostavila sam da je na terasi stražar koji ga
drži. Ta sitna zapažanja odvlačila su moju pozornost,
pa sam na trenutak prestala misliti o boli i potrebi
za toplom vodom. Sva osjetila bila su mi tupa, a usta
suha i puna opore gorke skrame.
Nakon stalka s cvijećem, pogled mi je prešao
prostorijom. Tri uredska stola, a na njima stolni
kalendari okrenuti na 29. travnja godine 1992. Od
čistih sjajnih površina stolova čudno su odudarale
njihove ladice. Razvaljene nečijim bijesom, zjapile
su, kao da mi se rugaju. Iza stolova, točno kraj mene,
naslonjen je na zid dvokrilni ormar. Na njegovim
stranicama polijepljene razglednice iz raznih krajeva,
kao nijemi svjedoci nekoga drugog života. Onoga prije
29. travnja. Pozornost su mi privukle čudne masne
smeđe mrlje kojima su bile posute stranice ormara.
Tražeći porijeklo tih, na suncu sjajnih otočića,
prešla sam pogledom na pod. I on je bio gusto posut
takvim mrljama koje su također sjajile, ali ne više
smeđim, već zagasitocrvenim masnim sjajem. U trenutku
mi sinu. Bila je to usirena krv. Mrlje su nestajale
negdje pod spužvom na kojoj smo spavale Mugbila, Edna
i ja.
Začuh teške korake vojničkih čizama i grlene glasove
muškaraca koji su prolazili ispred vrata. Odjednom mi
se nametnu pitanje: Gdje li su svi oni koji su
dovedeni prije mene? Jučer su me doveli s Jadrankom P.
i Ednom. S nama su bila i trojica muškaraca. Kamo su
ih odveli? Zatvorila sam oči pred jutrom u kojem je
jedino izvjesno bila neizvjesnost.
Trgnuo me je tihi, razgovijetni ženski glas: "Sada će
doći! Moramo pospremiti sobu. Dići spužve. Složiti
deke. Oprati pod. Pripremiti se". S mukom sam se
natjerala otvoriti oči i pogledati ženu koja je to
govorila. U sredini sobe stajala je Zdenka. Bar mi je
sinoć rekla da se tako zove. Sitna ženica, stisnutih
beskrvnih usnica, podbočena rukama o bokove, kao da je
svojim držanjem isticala važnost izrečenog. Sinoć sam
je najviše zamijetila po riječima koje je nama trima
tek dovedenima izrekla umjesto pozdrava: "Ništa ne
pitajte! Ništa ne vidite! Ništa ne čujete! I ništa vas
se ne tiče!" Netko mi je tada kratko rekao kako je
Zdenka iz Kozarca, odnosno iz zaseoka Rajkovići, i da
je do sada radila u "Krašu". Sada je nervozno
protresala svoju bujnu riđu kosu dok joj se iz
blijedomodrih očiju isijavala ljutnja. Osim ljutnje,
cijelo je njezino lice odavalo neki prezir. Nisam bila
sigurna je li prema nama ili prema našem položaju u
kojem se i sama našla.
Tiho smo ustale, poravnavajući zgužvanu odjeću.
Osmjehivale smo se jedna drugoj, usklađenim pokretima
pospremajući naše improvizirane ležajeve. Zdenka je
odnekud donijela neku staru kantu punu čudno smeđe
vode, te prljavu krpu i metlu. Desno od vrata bio je
oniži željezni ormar kraj kojeg smo uredno poslagale
naših sedam spužava i deka.
"Dobro jutro, kvočke!" trgnu nas snažan glas. "Kako
ste spavale? Vidi ... vidi ... imamo i novih kvočki
...", rugao se glas dalje. U otvorenim vratima stajao
je visoki, ili se to meni u mojem strahu učinilo,
mladić u vojnoj uniformi. U spuštenoj desnoj ruci
držao je automat, a lijevom je bio nemarno naslonjen
na bravu vrata. Njegov glas, koji je prekinuo
dosadašnju tišinu, odjeknuo je kao grmljavina u mojem
umornom mozgu. Do tada nikada nisam vidjela boju
straha. Često je on imao okus ili miris. Dolazio je
kao i u mnogih, najavljen nelagodom i grčenjem želuca.
Strah u miru. Normalni strah. Težak, ali podnošljiv.
Sada se u ovoj prostoriji iznenada materijalizirao.
Dobio boju. Sivomaslinastu. Boju vojnikove uniforme.
Izbjegavajući gledati vojnika, spustila sam pogled
prema podu. Tamo su se prašnjave vojničke čizme i one
tamnosmeđe masne mrlje na podu spojile u neku fluidnu
masu zelenkastog odsjaja. Strah je izgubio okus. Gorka
skrama suhih usta stegla mi je grlo do boli. Zureći u
tu fluidnu masu, imala sam osjećaj kako se pokrenula i
počela padati na mene.
"Zima ti je?" Fluidna se masa pretvorila u vojnikovo
lice, ali je to još više pojačalo moj strah. Odvojio
je ruku od vrata i primio ovratnik mojega pretoplog
vunenog kostima. Tek tada sam osjetila kako su znoj i
moj strah učinili ovu odjeću teškom. Obukla sam se
toplo, jer su prigodom uhićenja rekli da me vode u
Omarsku, u neke hangare. A u hangarima je hladno. O
znoju, strahu, poniženju, nemoći iščekivanja ... nisu
mi govorili. Na dodir vojnikove ruke trgnula sam se,
osjetivši kako se znoj koji me je do tada oblijevao
pretvara u ledenu jezu što mi lagano obuhvaća cijelo
tijelo, tresući me snažnom groznicom. Brada mi je
cvokoćući onemogućivala da pustim bilo kakav glas, pa
se iz mene odjednom izlila bujica jecaja. Vojnik me
pogleda pogledom punim prezira i gađenja. Ispusti
ovratnik kostima i okrenu se drugoj ženi riječima:
"Reci im što treba činiti, i dovedi ih u "restoran"!"
Zapovijed koja nije trpjela nikakav pogovor. Teškim
korakom brzo je napustio prostoriju. "Brzo! Čule ste!"
oglasila se Zdenka.
Mučna
tišina vladala je prostorijom koju smo, sa Zdenkom na
čelu, napuštale u koloni po jedna. Pomislih kako je
prostor koji napuštamo, pregrađen od drugih prostorija
crvenom opekom, s onako pospremljenim stolovima,
djelovao tako sigurno prema onome u što sada možda
idemo. U našoj žalosnoj koloni išla sam posljednja.
Ponovno me je boljelo poniženje protekle noći,
protkano grčevima izazvane menstrualne boli. Osjetila
sam kako mi se krv slijeva niz noge. Nisam znala kako,
ni čime je zaustaviti. Užasnuto sam razmišljala o
jedinim gaćicama, i to o ovima na sebi, i o malenom
paketiću papirnatih rupčića koji sam potrošila još
noćas, pretvarajući ih u tanki uložak. Opterećena tim
mislima, silazila sam zavojitim stubama izbjegavajući
gledati oko sebe. Ipak sam u uskom dugom hodniku u
koji smo došle, zamijetila metalne ormare predviđene
prije rata za odjeću uposlenika. Prošle smo ulazna
vrata kroz koja su me jučer ovamo doveli. Pred njima
su sjedila dvojica stražara držeći automatske puške na
koljenima. Činilo mi se kako nam se zlurado cere.
Ispred tih vrata jučer je ostao moj život, pomislih u
jednom trenutku.
Još malo niz hodnik i stigosmo u veliku ostakljenu
prostoriju. "Restoran", kako reče onaj vojnik. Pratila
sam žene koje su se uputile u lijevi kut od vrata,
prema jedinom stolu, postavljenom ispred radijatora
pod prozorom. Oko stola četiri stolca, a nas dvanaest,
zamijetih u sebi. Zdenka i Velida uputile su se prema
drugom kraju prostorije, a žene posjedaše, neke na
stolce, one koje nisu mogle, spustiše se na rebra
velikoga gusnatog radijatora. Sjela sam u kut na
savijenu dovodnu cijev radijatora. Iznad glave mi je
visjela neka izblijedjela crvena krpa, nekada
vjerojatno zavjesa. Bila je poderana i prljava. No
ipak je djelomično zatvarala pogled kroz prozor.
A onda sam ih vidjela.
Gomila bradom obraslih lica, prljave, poderane
odjeće. Obnaženih mršavih muških ruku ... Bilo ih je
na stotine, ili tisuće ..., kako mi se učinilo.
Šutke su sjedili na asfaltnom platou što se
prostirao između zgrade u kojoj smo mi bile i golemog
hangara preko puta. Hangar je svojom masivnom
željeznom konstrukcijom činio cjelinu s još jednom
zidanom zgradom. U trenutku mi se nametnu spoznaja
kako sam ja ovdje zapravo prvi put, iako je rudnik
pušten u rad otprilike sedamdesetih godina. Misleći na
nešto drugo, pokušala sam odvratiti pozornost od ovoga
prostora. Čudno, nikada nisam imala potrebu doći u
Omarsku. Je li to bio možda podsvjesni otpor ili, kako
kažu, intuitivni strah od nečega budućeg,
nedoživljenog, ali neizbježnog? Nisam se željela tim
opterećivati, nego pomislih na svojeg direktora. Zna
li da sam ovdje? Ako zna, a bila sam uvjerena kako je
već saznao, što misli? Sjeća li se kada sam prvi i
jedini put bila ovdje? Vjerojatno se sjeća. Pa bio je
ukop njegove majke. A ja sam došla pokazujući mu znak
dobre volje, jer bio me je duboko povrijedio. Bilo je
to godine 1988. Smijenio me je bez razloga s mjesta
tajnika poduzeća i doveo svojeg prijatelja iz Omarske.
Nije dao nikakvo obrazloženje, osim da sam žena, i eto
... Ali znala sam što je. Nije morao reći. A i on je
znao da znam. I nismo o tome razgovarali, a i kako
bismo? Kako mi je mogao reći da imam nacionalnost koja
mu ne odgovara? To mi je stavio na znanje nedugo
zatim.
Iz misli su me trgnuli glasovi Zdenke i Velide.
Miješali su se s muškim glasovima. Stajale su nekoliko
metara dalje za ostakljenom pult-vitrinom nekadašnje
radničke menze.
S njima su stajala četvorica muškaraca. Dvojica su
preko vojničkih uniformi nosila bijele kuharske
pregače, a druga su dvojica bila odjevena u plave
radničke kombinezone. Ta skupina ljudi, među kojima su
žene odskakale po ružičastoj boji haljina, koje su
nekada nosile trgovkinje ili pak servirke u radničkim
restoranima, za neupućenog promatrača bila bi na ovom
mjestu nešto uobičajeno. Ipak, uniforme dvojice ljudi
govorile su kako ovdje ništa nije uobičajeno.
Skupina je razgovarala o nečemu što, unatoč
napregnutu sluhu, nisam mogla razabrati. No njihovi
prigušeni glasovi unosili su čudan mir. Mir, opterećen
nabojem u zraku. Bolje reći, bilo je to kao zatišje
pred buru.
S ostakljene pult-vitrine pogled mi je skrenuo prema
željeznoj pregradi s desne strane. Nekada je ta
pregrada služila kao orijentir gdje je red za uzimanje
hrane, odnosno kojim putem prići pultu. Misli su mi
zbrkano plutale, od poredanih plastičnih tanjura,
protekle noći, do dana kada sam uhićena. Mučila me je
pritom tupa bol cijeloga tijela. S mukom sam
potiskivala gađenje koje mi je podizalo želudac uz
golemi nagon na povraćanje. U mojem tadašnjem
neznanju, to je bio užas.
Neprekidno su mi se rojile misli, vjerojatno
svojstvene takvim stanjima. Bile su nepovezane i
stalno opterećene strahom. Bilo je to stanje slično
osjećaju kada stojimo ispred goleme proždiruće
buktinje, a za uzmak imamo samo mogućnost pada u
ponor. Shvatila sam da mjesta za uzmicanje nema.
Misli su me gušile, pretječući jedna drugu i ne
dopuštajući da se i jedna osmisli do kraja. Pokušavala
sam ih ukrotiti, složiti, ali su one izmicale
opterećene teškim ubrzanim bilom. Pulziralo mi je
cijelo tijelo, dovodeći moja osjetila do savršenstva
instinkta progonjene zvijeri. Mišići su pritom bili
bolno napeti, onemogućujući opuštanje ni na sekundu.
Vrhovi prstiju bili su hladni, utrnuli i bezosjećajni.
Stanje iščekivanja.
"Evo ih", tihim, no ipak glasnim šapatom netko je
prekinuo moju agoniju. Teški koraci nogu obuvenih u
čizme ili teške cipele, uz čudno zveckanje, parali su
mi uši. Prisiljavajući se na napor pokretanja glave u
smjeru odakle su zvuci dolazili, promatrala sam
"dolazeće".
Ulazili su prekoračujući niski prozorski zid. Toj
demonstriranoj sili vrata očito nisu bila potrebna.
Teške vojničke čizme stapale su se s bojom hlača
maskirne uniforme. A malo više, gdje su trebala biti
muška bedra, kao grozdovi visjele su male ručne bombe.
Naglašavale su stanje moći onih koji ih nose.
Kroz prozor ih je, jedan po jedan, ušlo desetak. Svi
jednako odjeveni i obuveni, naravno i opterećeni
oružjem. Samo jedan je stršao, odjeven u kožnu crnu,
ili možda tamnosmeđu, jaknu i traperice. Bio je
najniži i najdeblji. Kroz prozor je ušao moj strah.
Moje zle slutnje, a njihova moć.
Naša bespomoćnost tek sada je u punom svjetlu došla
do izražaja, a to sam krajičkom misli shvatila
promatrajući njihove vojničke košulje zavrnutih rukava
i otkopčanih ovratnika, što je tim silnicima dalo
prilično neuredni izgled.
Svatko je od njih na desnom bedru imao vidljivo
ovješenu futrolu s revolverom i dugim vojničkim nožem,
odnosno bajunetom. Sunce je bljeskalo na vrhovima
ovoga oštrog oružja, čineći ga strašnijim nego što je
inače bilo.
Preko prsa imali su prebačene redenike s municijom
za kratke automatske puške koje su prijeteći držali u
rukama.
U hodu, uzdignute glave, gledali su pred sebe,
nijemo iskazujući svoju superiornost i ignorirajući
pritom našu jadnu, u kutu stisnutu grupu. Raspoznavala
sam im lica. Prisjećala se imena. Zanimanja. Značaja
tih ljudi prije rata. Pod pritiskom nagomilana straha,
samo sam se dvojici odmah prisjetila imena. Bili su to
Dragan Radaković, nastavnik u osnovnoj školi,
amaterski glumac. Marksist kojeg je komunistička
partija imenovala direktorom Nacionalnog parka Kozara.
Zborski pjevač jakog basa u lokalnom zboru "Dr. Mladen
Stojanović". Kao da skriva sebe i svoje misli od naše
jadne uzničke grupe, nosio je vrlo zatamnjene naočale.
Pokušavajući uloviti pogled drugog "moćnika" koji se
skrivao iza debele dioptrije meni tako poznatih
naočala mirnodopskog suca "krivičara", Živka
Dragosavljevića, kao utopljenik koji se lovi za slamku
nadala sam se nekoj pomoći. Pa toliko smo se puta
šalili prigodom kaznenog postupka za djela sitne
krađe, kada sam u svojstvu zastupnika svojeg poduzeća
gonila nekog ribokradicu. Toliko smo puta raspravljali
o njegovoj i mojoj plaći, odnosno o njihovim
razlikama. Često mi je nudio, kao u šali, da se
mijenjamo, jer bila sam bolje plaćena. Došao mi je sa
suprugom i u privatni posjet, i tom su mi prigodom
donijeli krizanteme. Ukočila sam se prekinuvši misli o
razlozima koji bi ga naveli da mi možda pomogne.
Proklete krizanteme. Zar se u nas ne nose na groblje?
Sada je prolazio pokraj Nusrete, Jasminke i mene kao
da nas nikada nije vidio. No lice mu je govorilo o
određenoj dozi nelagode, pomiješane s namještenom
tvrdoćom skupljenom oko čvrsto stisnutih usana. Ili mi
se to samo činilo?!
"Zdravo, Živko!" odjeknulo je kao pucanj. Riječi koje
su još prije nekoliko dana bile znak pristojnosti,
poznavanja, normalnog, sada su u ovoj prostoriji
zvonile s prizvukom poziva u pomoć. Sve smo pogledale
prema Nusreti. Nakon naglo uzviknuta pozdrava, njezine
su oči iskazivale strah, upit, užas spoznaje da je
možda pogriješila. Usta iskrivljena u usiljeni
smiješak ubrzo su počela poprimati izraz gnušanja
prema ovom "moćniku". Živko je ubrzao korak, kao da
želi brzo nestati iz dometa naših očiju. Prije nego
što je zamakao iza vrata, moglo se primijetiti naglo
crvenilo koje mu se razlilo licem.
Njegovim prolaskom kroz staklena vrata naš je kut
oživio.
A tada se, unatoč svemu, u meni pojavila nada. Je li
tomu uzrok bio Živko ili što drugo, ne znam ni danas,
ali znam da je to bila obična mala ljudska nada, nada
čovjeka kojem su jedino nju i ostavili.
Možda, možda će doista, kako su mi policajci
prigodom uhićenja rekli, biti neka istraga. Moći ću
objasniti ... Imati šansu za obranu. A onda ću kući
... Nada je pokazala svu svoju ljepotu, ispunjavajući
me nekim čudnim ushićenjem. Strah je ustuknuo u jednom
trenutku, dajući umornu tijelu malo opuštanja.
Iz toga iznenadnog stanja euforije trgnulo me je
komešanje popraćeno vulgarnim psovkama i čudnim
zvukovima, za koje naslutih da su udarci, ali ih moja
svijest, opterećena iznenadnom nadom, nije htjela
registrirati. No, unatoč tomu, otvoriše se ostakljena
vrata "restorana" i vratiše me u moju, našu, okrutnu
stvarnost. U koloni po jedan, skvrčenih tijela, s
rukama podignutima u pokušaju štićenja glave od
udarca, trčećim su korakom ulazili muškarci. Muškarci!
To i nije dobar izraz za tu jadnu kolonu koju sam sada
prvi put vidjela. Obrasli u sijede, prljave brade,
posuti modricama po cijelom licu i očnim vjeđama.
Poderane i užasno prljave odjeće iz koje je dolazio
nepodnošljivi smrad fekalija, usirene krvi. Smrad
doživljenog i zasada preživljenog. Svi su izgledali
isto. Isti očajnički izraz straha na licima koja su se
grčila gledajući na našu grupu stisnutu na radijatoru.
Bilo je veoma teško nekoga raspoznati.
Zaprepaštene prizorom koji smo ugledale, šutjele smo
opterećena svaka svojim proživljavanjem ove slike.
Jadna kolona u trku već je uzimala plastične tanjure u
kojima je na dnu plivala neka prljava juha.
Primijetila sam kako svatko od njih nastoji umiriti
ruku u nakani da sačuva tekućinu iz tanjura. Prigodom
preuzimanja juhe svaki je dobio i komad kruha. Kod
mnogih je taj komad brzo nestajao negdje u njedrima
pokriven prljavom majicom ili košuljom. Ili pak, kada
se uz psovke i udarce pendrekom i kundakom što su ih
stražari neštedimice spuštali na njihova jadna
izmršavljena tijela, otkine mrvica toga kruha, ubrzo
nestane u ustima sljedećeg mučenika koji ju je ulovio
u trku. Posjedali su za sedam po dužini poslaganih
stolova. Za svakim stolom četvorica. Dok su žurno
prinosili žlice ustima, promatrali su kradomice našu
grupu, i to samo oni koji su bili okrenuti licem prema
nama. Očima su nas prebrojavali i registrirali, a
poneki se osmjelio i na lagani smiješak raspoznavanja.
Trajalo je to vrlo kratko. Minuta ulazak, minuta
uzimanje i jedenje ovoga bijednog obroka, i već
sljedeća minuta vraćanje tanjura kraj sudopera uz
užasnu viku stražara: "Bando! Vraćaj pribor! Gotovo!
Majku vam jebem ustašku! Nije ovo hotel!" Treća minuta
pakao ... Kundaci, palice, pendreci ... i nejaka
mršava leđa. Jauci su se stapali s muklim topotom nogu
mučenika koji su u trku bacali tanjure s još
nepojedenom juhom što se prolijevala svukuda oko njih.
U tom paklenom tempu ponovno se stvarala kolona
jadnika koji su nestajali kroz vrata, čini se, brže
nego što su došli. Zatečene tim prizorom u posljednje
tri minute, sve smo glasno plakale.
Nastavak slijedi!
Vezani
članak:
|
