Nije ni smotrila da su u sobu ušle dvije ženske i stale
kraj nje. Jedna je od njih šaptala:
- Mama, idite već spavati. Adeljka je došla i bdjet
će kod djece do jutra.
Adeljka, sestra snahina, ostara djevojka, u svilenoj
haljini, s hladnim očima i oporim ustima... Bakici
zavrije u srcu. Zašto se mora maknuti pred Adeljkom?
Mati, to je nešto drugo, no ova je ... skoro i tuđa!
Svilenom haljinom šušti sasvim uz glavu djetinju, može
ga probuditi, a onda će još i sama zaspati, jer srce
joj jamačno ne će tući takvim mlatom, da uz njegovu
lupu ne može zaspati. Osovi se, pogleda snahu očima u
kojima je sinuo dvadesetgodišnji blistaj, te će tihim
šaptom: - Juljća moja...
No mršava ženska s izmorenim licem, presječe joj
riječ: - Mama moja, ta nemojte pretjeravati! Kada je
takva nesreća u kući, ne treba barem činiti smetnje.
Smetnju činiti! To joj je i bilo vječito, gorljivo
nastojanje, da nikome smetnje ne čini. Oči joj se
zgase, leđa zgrbe; treba otići. A Adeljka, kako je
prolazila sobom, zašuštila svilenom haljinom kao
vjetar. Tko je i vidio da oblačiš svilenu haljinu,
kada ćeš bdijeti kod bolesne djece! Sklopi ruke kao na
molitvu: - Juljća moja, možda ćeš dopustiti da tu
jednu noć prosjedim kod djece...
Ali tu se umiješa već Adeljka: - Ako se ne ispavate,
razboljet ćete se, pa ćete još jednu nezgodu u kući
stvoriti.
A snaha dometne: - Treba, mama, da mislite na svoju
starost!
Bog ju očuvao da bi ona ikakvu nezgodu ovoj kući
stvarala! I na starost ona misli. Kako i ne bi! Kako
bi mogla i na trenutak zaboraviti ono čega ju sve
svakoga trenutka podsjeća?
Pođe. Istom što je trknula k postelji bolesnoga
unuka tako lako, kao da joj je dvadeset godina, a
sada, gdje prolazi kroz sobu, gdje joj sin sjedi vazda
još zgrbljen nad pisaćim stolom, noge joj se jedva
vuku po zemlji, u križima ju zaokuplja bol, a glava
joj je nujna, teška i samo misli o tome kako će moći
probaviti tu beskrajnu noć, daleko od bolesnih maza,
osobito od Tadže. Da ne zna kako mu je i što je s njim
- to je prava muka. Znade da će joj gluha noć proći u
besanici, punoj strave, pa joj se slabunjavi stas
pogne, zgrbljuje, preobličuje se u nemoćnu starost! A
obuća njezina, niska i izgažena, sve udara o pod, da
smiješno odjekuje: klap! klap! U tome je odjeku tužna
komika zanemarenih, poništenih stvari. No u trenutku
se s njim izmiješa šapat za stolom...
- Mama! Mama!
Što se je zbilo? Zigmuš joj je progovorio! Mnogo već
godina to se skoro nikada ne zbiva. Nekada je
pokušavala da mu u to doba, gdje je zaposlen,
pristupi, po kosi ga pogladi, te mu spomene da treba
otpočinuti. No opazila je da mu smeta i da je poljubac
u ruku, kojim joj poblagodariva za bojažljivu
nježnost, rastresen i nestrpljiv: tako se uzela
privikavati da se tiho kao sjena prošulja iza njegovih
leđa. Sada ju je on sam zvonuo. Ona se začudi i brže
mu pristupi.
- Što je, Zigmušu?
Ispravljajući zgrbljena, ukočena leđa i gledajući
ispod umornih vjeđa mater, pripovjedi joj da je danas
morao zaći na tavan, gdje davno nije nikoga bilo, te
je tako iznenada u najtemnijem kutu našao sat, koji su
svi zaboravili.
- Onaj sat, što svira, a stajao ... sjećaš se, mama,
u očevoj sobi.
Ona se tako začudi i obraduje, da je ruke na prsima
skrstila.
- Zigmušu moj! Sat, što svira! Ta sjećam se! Kako se
ne bih sjećala! Na tavanu, u tamnu kutu ... eto, Bože
moj! A nekada ... Nisam nikada smjelal zapitati za
njega. Dakle se je našao! Je li ostao tamo, Zigmušu, u
tamnom kutu? Hoću li moći sutra otići na tavan, u taj
tamni kut ... da vidim?
Govorila je o satu kao o čovjeku i usne su joj
podrhtavale.
- Mislio sam, bit će ti mama, milo, da vidiš taj
starež, pa sam s pazikućom donio u tvoju sobu. Stoji
tamo uza zid. Ključ je za navijanje na ormariću. Nešto
je zahrđao.
Ona se htjede zahvaliti i rukom ogrliti glavu sinu,
što je smišljao kako će je obradovati; no ta se je
glava već nagnula nad arak papira, a ruka je močila
pero u tintarnicu.
- Tako kasno, Zigmušu ... zdravlje ćeš ubiti, -
šapne mu.
On je već pisao i nije podizao očiju, nego odgovori:
- Što ću, mama moja? Moram!
Bakica otiđe razmišljajući: istina je! Mora! Čestit
je, dužnost mu je teška, a izvršuje ju ustrajno,
naporno. Samo mu je u teškim potrebama i u napornu
radu srce otežalo i otvrdnulo. Ali nije ga nestalo.
Sjećao se je staroga sata, te kada ga je smotrio,
pomislio je na mater. Ima on srce, samo nema vremena
da se raščuvstvuje. Takav je život: pritiskuje srca
teškim kamenjem, da se smrvljuju. Šteta srdaca, jer to
su jedini istinski melemi toga svijetga. No što ćeš,
kada tako mora biti!
Opet je živo i lako stupala mračnim
stepenicama. Žurilo joj se pozdraviti staroga
prijatelja, svjedoka prošlih vremena, koji nije imao
samo obličje, nego i glas. Bilo joj je tako, kao da je
dočula da se je vratio jedan od onih koji su otišli.
Netko je ljubljen uskrsnuo iz mrtvih. Bakica je
letjela da zapita uskrsnuloga: "Kako si! Sjećaš li
se!"
Bakica (1)
Nastavak slijedi
3. Adventa
|
