U iskrivljenu zrcalu
Upoznao sam se sa Schillerom preko
svoje veze u RTV postaji Deutsche Welle kad je
njemački novinar tražio podatke o "nestanku" prof.
Krunoslava Draganovića u Trstu, a on se držao službene
jugoslavenske verzije da se taj vrli svećenik,
humanitarac i povjesničar "dragovoljno" vratio u
Titovu satrapiju. Schiller je moj podatak da su
Draganovića oteli udbaši prenio u knjizi Macht
außer Kontrolle (Vlast izvan kontrole), naklada
Aufbau-Verlag, Berlin, 2003. Nažalost nije me upoznao
s ostalim poglavljima svoje knjige u kojima je
naveliko skrenuo s istine koja mu je bila dostupna da
se posavjetovao s boljim poznavateljima prilika.
Schillerovu sam knjigu recenzirao u Hrvatskoj reviji br. 3, god.
IV, 2004., pod naslovom Jugoslavija u iskrivljenom zrcalu njemačkog dopisnika.
Gotovo sve pogreške i krive prosudbe koje sam pronašao u toj knjizi Schiller
ponavlja u svome posljednjem pamfletu, djelomično na još gori način, primjerice
ne iznosi istinsku verziju o Draganovićevoj otmici, vrativši se na
jugoslavensku. Premda je bio svjetovni svećenik, Draganovića proglašava
franjevcem jer bez toga ne ide, budući da su, kako tvrdi Schiller, hercegovački
franjevci "najgori hrvatski nacionalisti".
U međuvremenu je izašla knjiga Miroslava Akmadže Krunoslav
Draganović. Iskazi komunističkim istražiteljima, Zagreb, 2010., u kojoj je
taj povjesničar objavio dokumente do kojih je mogao doći i Schiller sa svojim
srbijanskim vezama, ali ga očito nisu zanimali jer iz njih se vidi posve
drukčiji Draganović od onoga kakav je "potreban" njemačkom novinaru da bi
"dokazao" kako je Katolička crkva spašavala najveće ratne zločince od zahvata
komunističke Jugoslavije gdje bi, kako sugerira preko jednog citata, mogli imati
pravične procese.
Našla krpa zakrpu
Najveći Schillerov svjedok i
informator bio je njegov prvi prijatelj iz Hercegovine, u međuvremenu preminuli
Novica Vojinović, koji je radio za UDBA-u, što mu je omogućilo da postane važnim
društvenim djelatnikom i profesorom Pravnog fakulteta u Podgorici. U knjizi
Schiller opširno opisuje tragediju obitelji Vojinović koju su decimirali ustaše,
na što je preživjeli Novica "odgovorio" nizom pamfleta neznanstvena sadržaja u
kojima strahovito izmišlja i uveličava zlodjela Hrvata i Katoličke crkve, ali i
Tita zbog njegove "izdaje" srpskoga naroda. Novica Vojinović pretvorio se od
jugoslavenskog komunista u srpskoga nacionalista najgore vrste, što je razvidno
već iz naslova nekih njegovih knjiga: Genocid hrvatskih kleroustaša nad
Srbima u Hercegovini 1941-1945. godine, Srbi i Šiptari od VII-XX vijeka,
Srbi i hrvatska inteligencija, Srbi i Vatikan i
Hiljadugodišnji zločini Vatikana protiv pravoslavlja. Posebno upozoravam na
njegov članak Zločini komunista nad srpskim narodom u 20. vijeku. Ovdje
nema dovoljno prostora za citate iz kojih se vidi neka vrsta "intelektualnog
bjesnila" koje je teško "probavljivo" i za one koji bi se eventualno mogli
složiti s njim. Članak dr. Vojinovića objavljen je na portalu Međunarodnog
odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Naš njemački novinar našao se u dobru
društvu.
Tu maniju gonjenja uočili su i neki pametniji u Crnoj Gori, primjerice autor
Draško Đuranović (www. Aimpress.org), koji navodi ove Vojinovićeve bisere.
Hrvati su na sva srpska dobročinstva "Srbima ... vratili sa tri genocida u XX
vijeku i ubijanjem tri miliona Srba, djece, žena i staraca". Najveća srpska
zabluda bio je komunizam: "Srbi su komunizam prihvatili od Rusa, a Rusi od
njemačkih Jevreja Karla Marksa i Fridriha Engelsa i ruskog teoretičara Vladimira
Iljiča Lenjina, po majci Jevreja, iz poljske porodice Bank, i oca Kalmika."
Antisemitizam njegova prijatelja Novice ne smeta Schilleru,
pripadniku njemačkoga Tätervolka, "naroda počinitelja"! Osim toga, dr. Vojinović
je "suptilnom" analizom otkrio da je komunizam, zapravo, bio "vatikanska podvala
Slovenima" te da je osnovni cilj Kominterne bio "da sve slovenske narode, u
prvom redu pravoslavnu Rusiju, baci na koljena, da je politički, ekonomski i
vojnički sruši i unazadi". Ide još dalje: "Srbi, zaslijepljeni jugoslovenskom
idejom, nijesu ni primjećivali kako ih katolički Hrvati i Slovenci mrze, kako ih
smatraju Ciganima, primitivcima, zločincima, ubicama i razbojnicima koji žive
samo od pljačke, ratova i ubijanja drugih naroda."
Tvrdi dalje kako su se u Drugom svjetskom ratu samo Srbi i
Crnogorci borili protiv okupatora, dok "ustanak u Sloveniji, Hrvatskoj,
Makedoniji i Bosni i Hercegovini nije nikad ni počeo". U međuvremenu, piše
Vojinović, Tito je "izdejstvovao" da se Srbi međusobno ubijaju, jer su građanski
rat "izazvali komunisti predvođeni Brozom", a četnici su samo pod pritiskom
komunista bili prisiljeni surađivati s okupatorima. Dr. Vojinović spominje i
jednu "senzaciju" iz Drugoga svjetskog rata. Premda ne navodi izvore, piše je da
je Tito sredinom 1943. "boraveći tajno u Rimu kod pape" sklopio sporazum da
"ustaše prevede u partizane"!
Crnogorski autor Đuranović zaključuje: "Za poraz ideje o svesrpskoj državi dr.
Vojinović optužuje komuniste, Vatikan i američke vojnike: Brozovi
ustaško-komunistički generali pomoću NATO pakta okupirali su Republiku Srpsku
Krajinu, zapadni dio Republike Srpske i mirnim putem istočnu Slavoniju." Prema
Vojinoviću, avioni NATO-a "nuklearnim bombama bombardovali (su) srpske škole i
bolnice, dječje klinike i obdaništa".
Nuklearnim bombama, a da to nitko nije opazio! Evo taj srpski
"naučnik" jedan je od najvažnijih informatora njemačkoga novinara, što i ne
začuđuje jer Schiller se od sama početka svojih razmatranja nalazi na toj crti
ili kako bi se hrvatski reklo: našla krpa zakrpu.
Ustaše gori od nacista i fašista
Prema Schilleru hrvatski holokaust nad
Židovima počeo je prije (!) Hitlerova programa o Endlösungu, konačnom
rješenju židovskog pitanja, što se može shvatiti kao pokušaj rasterećenja
nacističkog ubijanja šest milijuna Židova u Europi. On prešućuje da su progoni
Židova u Trećem Reichu počeli davno prije osnivanja NDH. Pronalazi velike
sličnosti čak i u godini rođenja između Pavelića i Hitlera, ali, kako tvrdi, za
Hitlera je Katolička crkva bila oporba, dok je za Pavelića bila temelj njegove
države.
To je besmislica već i
zbog toga što je Ustaštvo prigrlilo muslimane kao "cvijet naroda hrvatskoga" pa
katolištvo nije moglo biti ugrađeno u ideologiju ustaške države koja se, kako
dalje piše Schiller, zasnivala na misli Ante Starčevića, a on je pak, što
Nijemac ne zna, bio liberal i protivnik "popova" u najboljem smislu francuske
prosvijećenosti. Schiller nije ni slovca pročitao od onoga što je Starčević
napisao, tražeći od svih stanovnika Hrvatske da budu "politički Hrvati", nešto
supermoderno u današnjem europskom smislu, gdje se "nacionalnost" i
"državljanstvo" potpuno poklapaju.
Pridajući ustašama najgore terorističke osebine Schiller ih proglašava većim
naci-fašistima od Mussolinijevih i Hitlerovih pristaša. O "fašističnosti"
ustaštva može se imati mišljenje drukčije od onoga kojega su proklamirali
jugokomunisti i četnici, a s njima i Ulrich Schiller. Prema njemačkom
povjesničaru Ernstu Nolteu: "...nije razvidno da se Ustaštvo na prvi pogled
označi fašističkim... ono kao srpska Crna ruka i makedonski VMRO... duhovno
spada u ranije razdoblje kao Mazzinijeva Giovine Italia", ali "...stvoreni su u
europskoj epohi koja u to doba nije bila demokratska" (E. Nolte, Die
faschistische Bewegungen, dtv, München, 1966).
Nitko normalan u Hrvatskoj ne brani ustaški režim, ali svima kojima je do
povijesne istine mora biti jasno da jugokomunističke i četničke tvrdnje o NDH
nisu bile istinite, pa su stoga hrvatski radovi o tome tragičnom razdoblju
hrvatske povijesti danas diferenciraniji i bliže istini nego oni obavljivani za
vrijeme Jugoslavije i stalno u Srbiji, a upravo njih uzima Schiller kao glavni
izvor za svoje teze. Jasenovac su komunisti zloupotrebljavali za svoju
antifašističku propagandu, pridajući veću važnost krvnicima nego žrtvama!
Tko ne poznaje povijest, ne može shvatiti današnjicu
Hrvatsko-srpske odnose Schiller tumači
isključivo prema srpskim izvorima. Njegova je priča o
nastanku "Krajine" kriva. Za njega je ona samo "Srpska
Krajina". Ne zna da se uvijek nazivala Vojnom krajinom
(Militärgrenze ili Konfin) i bila je pozajmica
Hrvatskoga sabora austro-ugarskoj vojsci u svrhu
organiziranja borbe protiv Osmanlija. Apsolutnu većinu
stanovnika Militärgrenze nisu sačinjavali pravoslavni
Srbi (Vlasi) nego pripadnici svih ostalih naroda
dvojne Monarhije; pravoslavci su imali samo relativnu
većinu, a zapovjednici su bili uglavnom Austrijanci.
Prigodom razvojačenja Vojne krajine pravoslavci, koji
su u međuvremenu postali Srbi, bili su protiv njezina
pripojenja civilnoj Hrvatskoj.
Isto su se tako pokušali separirati i pri osnivanju Banovine
Hrvatske. Teritorijalnu autonomiju nikad nisu imali. Ne stoji Schillerova
tvrdnja da je u novom hrvatskom ustavu Srbima "oduzeta autonomija" u stilu
Miloševićeva ukidanja kosovske i vojvođanske autonomije koju su imali prema
Ustavu od 1974. To je čista laž! U božićnom ustavu iz 1990. Republika Hrvatska
definirana je kao "nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih
naroda i manjina koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha,
Slovaka, Mađara, Talijana, Židva i drugih". Srbi su sudjelovali i u prvim
višestranačkim izborima dobivši pet zastupnika u Saboru, a dopredsjednik Sabora
i jedan ministar bili su srpske nacionalnosti. Čak su dobili pravo na samoupravu
na područjima s većinskim srpskim pučanstvom. Sve su to izgubili zbog Miloševića
i njegovih kvislinga u Hrvatskoj.
Preživjeli Bleiburga i ostali emigranti, odreda teroristi
Njemački
novinar spominje i bleiburšku tragediju, ali joj
posvećuje vrlo malo pozornosti. Sigurno je među onima
koji su pobjegli u Austriju bilo i ratnih zločinaca,
ali nijedan od njih nije mogao očekivati pošten proces
u komunističkoj Jugoslaviji. Dok je pobjednički
general Charles de Gaulle pomilovao na smrt osuđena
francuskog "Pavelića", maršala Phillipea Petaina, u
Titovoj Jugoslaviji bili su likvidirani i nevini
pripadnici rodbine antikomunističkih civila i vojnika,
što u Njemačkoj nisu činili ni nacisti. Katolička
crkva smatrala je da je komunizam za nju opasniji od
fašizma, i za to je imala dovoljno konkretnih dokaza.
Samo u Hrvatskoj komunisti su u ratu i poraću smaknuli
oko 600 svećenika, redovnika i redovnica, kako se kaže
u narodu, bez suda i pravde. To Schiller ne uzima u
obzir.
S posebnim užitkom Schiller piše o Protokolu između Vatikana i Beograda, u
kojemu se od Crkve u Hrvata tražilo distanciranje od terorizma, što je naišlo na
revolt crkvenih ljudi u Hrvatskoj i izbjeglištvu, ali taj je papir bio na crti
vatikanske Realpolitike kojom se služila kad je sklopila Lateranski ugovor s
fašističkom Italijom, temeljem kojega je stvorena vatikanska država, kao i
konkordat s nacističkom Njemačkoj koji vrijedi i danas. Protokol je imao
prednost što je nakon njega naša crkva mogla slobodnije djelovati u javnosti te
poslati u gastarbajtersku populaciju na stotine redovnika i redovnica, uglavnom
franjevaca, koji su čuvali ne samo vjersku nego i nacionalnu opstojnost Hrvata u
iseljeništvu, a Schiller to ne spominje.
Da je Drina bila razlučnica između
Katolištva i Pravoslavlja, to je poznato svakom srednjoškolcu u Hrvatskoj, da je
to bila granica između Hrvatske i Srbije u srednjem vijeku, također pripada u
samorazumljivi fundus znanja, ali njemačkom novinaru to zaudara na "ustaštvo".
Kad je Austro-Ugarska dobila upravu nad BiH, Hrvatski je sabor zatražio od cara
Franje Josipa da tu zemlju, temeljem hrvatskoga državnog prava, priključi
Trojednici. Za njega se i granice Banovine Hrvatske nalaze na Drini, što znači
da nikad nije pogledao zemljovid Jugoslavije iz 1939.
Ni komunistički vođa Andrija Hebrang ne prolazi dobro kod "Jugoslavena"
Schillera, koji ga proglašava hrvatskim nacionalistom i "bliskim Katoličkoj
crkvi" (?). Navodno se gubi njegov trag, što znači da nije pročitao ni jednu
knjigu o tragičnom završetku tog hrabrog komunista i Hrvata kojega je
jugoslavenska Partija optuživala za "staljinizam" i dala usmrtiti, a i danas mu
se ne zna za grob. On se očešao i o Hebrangova sina Andriju koji je u intervjuu
NIN-u rekao kako je general Vjekoslav Luburić imao nekakve "ideale" premda ga je
označio zločincem. Schilleru to nije dosta, pa žestoko kritizira hadezeovca
Hebranga, ali da je malo provirio u arhive, morao je saznati da je Luburić, za
razliku od nacističkih zločinaca, koji su bili samo to i ništa drugo, bio žrtva
i zločinac istodobno (oca su mu ubili srpski žandari ) pa ga se može ocijeniti
diferenciranije no što su činili jugoslavenski i srpski autori. Unatoč tome,
vjerojatno bi svaki demokratski sud Luburića osudio na najtežu kaznu. Luburićevo
djelovanje u emigraciji bilo je više u sferi političkog fantaziranja nego
konkretnih poteza, u svakom slučaju štetno.
Priče njemačkog novinara o uspješnim "šezdesetim godinama u Jugoslaviji"
pripadaju u legende.Tvrdnja da su većina "Jugoslavena" tada tu državu smatrali
šansom, a ne "tamnicom naroda" jeftina je beogradska propaganda jer Jugoslavija
nikad nije bila ni onoliko demokratska koliko su to bile neke višestranačke
zemlje Trećega svijeta. Bio je to staljinizam bez Staljina, dakako s nekim
olakšicama koje su proglašavane, ali i ukidane već prema potrebama svemoćne
Partije i njezine tajne policije UDBA-e. Za Ulricha Schillera Jugoslavija je
bila jedina moguća država, pa možemo u tu svrhu izmijeniti početak prve kitice
njemačke himne koja je u Njemačkoj zabranjena, u korist njegove Jugoslavije:
Jugoslawien, Jugoslawien über alles... (Jugoslavija, Jugoslavija, iznad
svega...).
Kao ideloškom "Jugoslavenu" Schilleru je zasmetalo i Hrvatsko proljeće. Po
njemu, Proljeće je propalo i zbog "nedovoljne podrške naroda" (?). Iz toga se
vidi da njemački neznalica nije ništa shvatio. Jer proljećari nisu bili protiv
Jugoslavije nego za jednu drukčiju, demokratskiju i pravedniju Jugoslaviju. Da
su Tito i njegovi hrvatski podrepaši dopustili ostvarenje proljećarskih
zahtjeva, možda bi SFRJ opstao, ali možda bi se i raspao, ali vjerojatno bez
krvi.
Schillera neizmjerno mnogo smeta sve što je bilo protivno jugoslavenskom
imidžu u inozemstvu. Zasigurno politički i promidžbeno potpuno promašen napad
hrvatskih gastarbajtera na jugoslavensko predstavništvo u okviru
Švedske ambasade (tada Jugoslavija nije zbog Hallsteinove doktrine imala
diplomatske odnose s Njemačkom) u Mehlemu kraj Bonna strahovito je uzbudio
njemačkog novinara, kojom prilikom je poginuo pazikuća Momčilo Popović, ubijen
iz pištolja koji nije pronađen. Autor ovog osvrta bio je sudski izvjestitelj
radija Deutsche Welle (DW) na procesu napadačima u Bonnu i zna da se pucalo s
obje strane, s hrvatske i jugoslavenske, pa je Popović mogao biti ubijen i od
svojih.
Schiller tvrdi da su neki njemački mediji pokazivali stanovito
"razumijevanje za hrvatsku stvar". Bile su to iznimke, bilo je baš obratno.
Promidžbeno je taj napad bio strahovito štetan za ugled hrvatske zajednice u
Njemačkoj. Svakako je za Hrvate bilo katastrofalno što se na optuženičkoj klupi
našao i neki hrvatski svećenik, koji je, što Schiller ne spominje, kao jedini
bio njemački državljanin. Sudac Quirini nije dopustio ni jednu rečenicu obrane
kojom bi se mogla osvijetliti politička pozadina atentata. Jugoslavija je bila
potpuno zadovoljna ishodom procesa. Meni je za Radio DW šef jugoslavenske
promatračke delegacije prof. Bogdan Zlatarić (Zagreb) rekao: "Gospodin sudac
Quirini vodio je ovaj proces izvanredno vješto i u okviru njemačkoga
zakonodavstva. I državno odvjetništvo, mislim na gospodu Horna i Pfrohma,
pripremilo je ovaj proces vrlo temeljito, objektivno i savjesno, postupivši isto
tako i u glavnom pretresu. Što se tiče pledoajea obrane, mogu reći da je, što se
mene tiče, bio uglavnom korektan i dapače spretno izveden, ali neki dijelovi
nisu mogli naići na moje odobravanje jer su se, primjerice, zasnivali na
nedokazanim tvrdnjama optuženih o navodnim progonima njihovih obitelji u
Jugoslaviji." (Osteuropa, br. 9/1965). Kako vidimo, jugoslavenski komunist
Zlatarić bio je mnogo objektivniji i prema obrani osuđenih Hrvata u Bonnu od,
navodno, demokratskog njemačkog novinara Schillera.
Bez razlike između uzroka i posljedica
Schiller dalje navodi niz atentata hrvatskih emigranata u
Njemačkoj na jugoslavenske ustanove i predstavnike, pri čemu su trojica izgubili
život, ali samo za jednoga, vicekonzula u Stuttgartu, sa sigurnošću se znalo da
ga je ubio Hrvat, za ostalu dvojicu, posebice konzula Zdovca u Frankfurtu,
počinitelji su nepoznati. S druge strane spominje samo sedam od UDBA-e ubijenih
Hrvata od 1967. do 1970, dok ostalo razdoblje ignorira. Ukupno ih je bilo mnogo
više.
Ako ne vjeruje hrvatskim izvorima,
zašto Nijemac Schiller nije posegnuo za njemačkim podacima? Viši zemaljski sud
(Oberlandesgericht) u Münchenu u presudi Krunoslavu Pratesu od 16. srpnja 2008.
ustvrdio je da je UDBA usmrtila u Njemačkoj od 1970. do 1989. još 22 Hrvata u
egzilu, a među njima je bila i cijela jedna obitelj, otac, majka i djevojčica,
za kojima Schiller nije pustio ni jednu suzu kao za bivšim partizanom Popovićem.
Može se reći da je jugoslavenski Stasi likvidirao u Njemačkoj u razdoblju od oko
pola stoljeća po prilici šezdeset Hrvata, od kojih većina uopće nisu bili
aktivni u emigrantskim društvima. Za Beograd je bilo važno prikazivati ove
atentate kao "međusobne obračune emigracije" pa i onda kad su se Hrvati
distancirali od njih, primjerice u slučaju ubojstva jugoambasadora u Stockholmu,
udbaša Vladimira Rolovića, a to Schiller ne spominje.
Posve je zlonamjerno kad Schiller pronalazi, premda neizravnu, povezanost
između hrvatskih desničarskih "ekstremista" i njemačkih ljevičarskih terorista
"Frakcije Crvene Armije" (RAF). Riječ je o pokušaju Beograda da u razmjenu za u
Zagrebu uhićenih četvero njemačkih terorista RAF-a dobije sedam "Jugoslavena",
od kojih su petorica bili Hrvati s dozvolom boravka u Njemačkoj. Među njima je
bio poznati Stjepan Bilandžić koji, međutim, nikad nije dobio politički azil u
Njemačkoj! Shvatljivo je da vlada u Bonnu nije mogla ući u tu nečasnu "trampu"
jer Njemačka je ipak pravna država, što naš autor žali, jer da su pušteni
njemački teroristi kasnije počinili zlodjela. Schiller prihvaća tvrdnje srpskog
udbaša Božidara Spasića kako je dugogodišnji ministar unutarnjih poslova u
komunističkoj Hrvatskoj Ivan Krajačić Stevo bio "hrvatski rodoljub", koji je u
dosluhu s njemačkom inozemnom obavještajnom službom Bundesnachrichtendienstom
rušio Jugoslaviju. A Krajačić je bio Titov intimus, dakle čovjek najvećega
povjerenja jugoslavenskog diktatora, koji je rekao da će "Sava prije poteči
uzvodno nego Hrvati dobiti svoju državu". Zar su Krajačić i Broz bili rušitelji
Schillerove Jugoslavije?
Vrlo je znakovito da Schiller uopće ne želi prihvatiti ni jedno mišljenje
svojih hrvatskih i nekih srpskih sugovornika o neizbježnosti raspada
Jugoslavije, pa ni jednoga liberala Vlade Gotovca, proglašavajući ga "katoličkim
piscem" (?), koje je kontaktirao za vrijeme rata u Hrvatskoj i pred rat u Bosni
i Hercegovini. On naprosto ne želi priznati stvarnost jer bi u tom slučaju morao
odustati od "svoje" Jugoslavije. Stalno upire prstom u navodni Tuđman -
Miloševićev "sporazum" o podjeli BiH, o kojemu nema ni jednog dokumenta, ali što
je još važnije, uopće ne uzima u obzir da je Dayton ukinuo Herceg-Bosnu, ali
sačuvao i ojačao Republiku Srpsku.
Više je nego znakovitio da mnogo govori o posljedicama, a malo o
uzrocima ratova u zapadnom dijelu Jugoslavije. Stoga u popisu izvora ne nalazimo
knjige i članke najvažnijih poznavatelja jugoistočne Europe u to vrijeme kao što
su bili njemački analitički novinari Reissmüller, Ströhm, Maier i Rullmann. On
potpuno ignorira sve moguće inozemne planove o podjeli Bosne, prešućujući i
Izetbegovićev prijedlog da Hrvatska preuzme Zapadnu Hercegovinu, što je hrvatski
predsjednik odbio. Dakako, Tuđman je izjavama o BiH često bio više povjesničar
nego političar pa je time nanosio štetu hrvatskoj stvari, ali to nije bitno
utjecalo na prilike u toj zemlji, koja se do danas nije stabilizirala. Bonn je
također znao da Srbi u Hrvatskoj kao nacionalna manjina ne mogu imati pravo na
samoodređenje jer bi u tom slučaju bila otvorena Pandorina kutija preinačavanja
svih republičkih granica u Jugoslaviji, odnosno ratova svih protiv svih. Odluka
Badinterove komisije da republičke granice postanu međudržavne bio je
najpametniji potez svjetske zajednice.
Svrha knjige: dezavuirati Kohl-Genscherovu vladu
Kohl-Genscherova vlada apsolutno je
mudro i odgovorno postupila kad je priznala republike
koje su se htjele osamostaliti, jer su time one mogle
tražiti povlačenje "JNA" kao strane vojske sa svoga
teritorija, a to je onda za Sloveniju značilo sve, a
za Hrvatsku mnogo manje, ali ipak dosta u borbi za
samostalnost i uspostavljanje ustavnopravnog poretka
na cijelom svom teritoriju. To je dovelo i do
internacionaliziranja sukoba (plave kacige), što je
donekle smirilo situaciju. Schiller kao i manji broj
njemačkih autora smatraju da Njemačka i EU nisu smjeli
priznati barem Hrvatsku dok ona ne riješi sve svoje
probleme s pobunjenim Srbima i Miloševićevom Srbijom,
a da se u to upustila, rat bi se produljio u nedogled
s golemim povećanjem ljudskih i materijalnih žrtava.
Šef njemačke diplomacije Genascher je u svojim
Erinnerungen (Sjećanjima) pravilno ustvrdio da su
Njemačka i EU zapravo "kasno" priznale Hrvatsku jer
prije toga srpski su pobunjenici okupirali oko trećine
njezina teritorija, srušili Vukovar i uništavali
ostale hrvatske gradove, sa stotinama tisuća
izbjeglica, s paralizom gospodarstva itd. Pobijedilo
je pravo na samoodređenje naroda, koje po mišljenju
Schillera ipak ne bi trebalo provesti svuda i u svim
slučajevima, a tko bi određivao gdje treba ili ne
treba, to ne kaže. Uostalom Nijemci ga nisu mogli
primijeniti za ujedinjenje zapadne i istočne Njemačke,
a osporiti ga drugim nacijama.
Katolička crkva i franjevci - izvori svih hrvatskih zala
Pri kraju
knjige Schiller opisuje Bobetkovu avanturu u Bosni,
"slučaj Međugorje", Tuđmanovu smrt i nekakva povijesna
razmatranja u kojima, ne znamo po koji put, optužuje
Tuđmana i Katoličku crkvu za sve nevolje koje su se
zbile u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Citira Carlu
del Ponte da je Tuđman skupa s Miloševićem trebao biti
optužen pred Tribunalom u Haagu, i uživa u toj
predodžbi kao pubertetlija. Ta "vizija" poklapa se s
njegovom tvdnjom kako Jugoslavija možda ne bi propala
da su saveznici izveli Pavelića pred sud njemačkim (!)
ratnim zločincima u Nürnbergu. Ta ideja nije pala na
pamet ni tadašnjim organizatorima suđenja iz
antifašističke koalicije.
O Katoličkoj crkvi u Hrvata svatko može imati svoje mišljenje, pa i negativno,
no ona je važan dio identiteta hrvatske nacije, pa tko je generalno napada kao
Schiller, isto čini i hrvatskom narodu kao cjelini. Hrvati su se sačuvali na
vjetrometini svojih prostora prije svega zahvaljujući svojoj vjeri i kulturi te
svojom upornošću da budu ono što jesu Schiller je posebno okrutan u ocjeni
djelovanja franjevaca u Bosni i Hercegovini.
S užitkom navodi sukobe svjetovnoga svećenstva i franjevaca oko međugorskog
fenomena, spominje odluke Vatikana o nekim suspenzijama franjevaca, ali je
skočio pred rudo jer Sveta Stolica je napokon obrazovala komisiju koja će
ispitati ukazanje Gospe u Međugorju, gdje se prvenstveno moli za mir, što ovom
ratobornom Nijemcu očito smeta.
Po njemu Međugorje su "izmislili"
franjevci samo da bi odvratili pozornost od stravičnih ustaških zločina nad
Srbima kod susjednih Šurmanaca. Isto tvrde i četnički propagandisti kao
primjerice dr. Milan Bulajić u svojim knjigama s astronomskim brojkama srpskih
žrtava u NDH. Njega Schiller ne spominje jer bi ga to dodatno kompromitiralo.
Na nišanu mu je najviše Široki Brijeg, gdje pronalazi najgore hrvatske
nacionaliste kad piše: "Franjevački redovnici skupa s ustaškim postrojbama i
SS-ovcima branili su samostan Širki Brijeg 1945. protiv napadačkih partizana do
posljednjeg metka." To je prepisao iz izvješća komunističkih partizana od 7.
veljače 1945, ali ponovno prešućuje svoj izvor. Stvarnost je bila posve
drukčija. Bazilije S. Pandžić opisuje, između ostalog, i tragediju
širokobrijeških franjevaca u knjizi Hercegovački franjevci. Sedam stoljeća s
narodom, Ziral, Mostar-Zagreb, 2001, iz koje možemo saznati da su komunisti
ubili u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu i poraću 64 fratra, svakoga trećeg u
Provinciji, dok su mnogi preživjeli izvedeni pred sudove i osuđivani na
drastične kazne. Sve to njemački novinar uopće ne spominje.
Schiller na kraju tvrdi da je "Tuđman mogao postići rastavu od Jugoslavije
i Srbije bez rata da se nije podao svome cilju stvaranja Velike Hrvatske putem
podjele Bosne. Uz to je spadao njegov strategijski cilj postignuti etničku
čistoću i jedinstvo Hrvatske. Uspio je samo potonje i to sredstvima koja su
izazvala međunarodnu javnost i Internacionalni kazneni sud za zločine u
Jugoslaviji." To je izrazita zamjena teza, odnosno pretvaranje uzroka u
posljedice, što je nedostojno svakog istinoljubiva čovjeka.
Možemo se pitati: što je s ovim pamfletom htio postići njemački novinar Ulrich
Schiller? Ukratko rečeno ovo.
Prvo: ustaški režim i NDH proglasiti
gorim od njemačkog nacionalsocijalizam i talijanskoga fašizma kako bi sebe i
svoje sunarodnjake rasteretio od njihove povijesne krivnje.
Drugo: pohvaliti Titovu
Jugoslaviju kao dobar model koji su srušile uglavnom zapadne republike Hrvatska
i Slovenija.
Treće: iskonstruirati
čvrstu povezanost između Pavelićeva "fašizma" i Tuđmanova "nacionalizma", iako
je Republika Hrvatska po svome ustavu "antifašistička država" kao nijedna druga
u Europi, kako bi delegitimirao hrvatsku borbu za nacionalnu samostalnost.
Četvrto: optužiti
Tuđmanovu Hrvatsku da je razbijala Bosnu i Hercegovinu kako bi stvorila "Veliku
Hrvatsku" premda, da je obnovljena Banovina, to ne bi bila "Velika Hrvatska", a
nije ostvarena uviđavnošću čak i Tuđmana.
Peto: optužiti
Katoličku crkvu u Hrvata kao rasadnicu najgoreg nacionalizma i fašizma, kao
zločinačku organizaciju.
Šesto: podmetnuti
hrvatskom narodu "kompleks krivnje" za sve strahote koje su se desile za vrijeme
Drugog svjetskog i Domovinskog rata, proglasiti ga "genocidnim narodom", onako
kako su to prije njega učinili srbijanski intelektualni šovinisti.
Sedmo: osramotiti
Kohl-Genscherovu vladu da je bila neupućena i nesposobna u politici spram bivše
Jugoslavije.
U pretposljednjoj knjizi Macht außer Kontrolle Schiller je zastupao
opravdano mišljenje da strani dopisnici, ne samo u totalitarnim nego ponekad i u
demokratskim zemljama, često nisu bili kadri dobiti točne informacije i donositi
pravilne zaključke o životu društva i pojedinaca, a to spoznaju posve je
iznevjerio u knjizi o kojoj je riječ, naime potvrdio je tu svoju prvotnu istinu
na samu sebi, ili kako bi se narodski reklo, skočio je sam sebi u usta.
piše Gojko Borić, Vijenac, br. 427
Vezani članak:
KNJIGOM NA KNJIGU PROTIV LAŽI |