Upravo je dirljivo koliko se saborskih zastupnika (gotovo jednoglasno) solidariziralo sa svojim kolegom političarem, uskoro zatvorenikom, Radimirom Čačićem. Glavni argument ne maštovito su i unisono iznosili gotovo svi: "To se svakome od nas može dogoditi." Ostavimo za tren po strani sve sramne izjave premijera Milanovića pa tako i današnju tipa: "Što sve rade tome čovjeku".

Svi mi iskusni vozači, naravno možemo pogriješiti, može nam se dogoditi sudar, mogu posljedice biti i drastične kao što je ovdje riječ: dvoje ljudi je poginulo u stranoj zemlji u uvjetima, koji su prilično vješto zamućivani - bilo je magle i nije je bilo, padala je kiša i bilo je suho, ministar je neprilagođeno upravljao i nije pretjerano brzo vozio.

Vještaci su se gotovo potukli oko uzusa svoje struke. Ali, su sve to marginalije i prljave predigre. Mislim da je osnovno, kako se taj opetovano loš vozač ponio nakon sudara? To je temeljno pitanje. Je li ta silna ljudskost, koju su jučer sinkrono otplakali njegovi saborski sudruzi, bila na sceni tada... kada je morala biti... a prema poginulima? Prema Čačićevim žrtvama. Nije.

Je li prvi potpredsjednik Vlade, istaknuti hrvatski političar, drugi čovjek Vlade Republike Hrvatske, javna osoba, čovjek koji predstavlja Republiku Hrvatsku, postupio kao svatko od nas kojemu bi se isto to moglo dogoditi? Nije. Je li ljudski pokušao pomoći unesrećenoj obitelji? Je li ponudio djelić svoga bogatstva kako bi ljudski ublažio posljedice koje je on prouzročio? Nije. Vjerojatno mu je odvjetnik savjetovao da ne iskazuje pretjeranu brigu jer bi time mogao implicirati svoju krivicu prije nego to sud presudi. To je vrlo, vrlo slabo opravdanje. Taj je izgovor trebao nadvladati i postupiti po svom osjećaju. Ali, zar uostalom, cijelo vrijeme nije postupio isključivo po svom osjećaju? Ako se to osjećajem, uopće, može zvati.

Ostati u pollitičkom sedlu

Netko medijski i javno u istupima toliko vješt i krut, kakav je bio i ostao Radimir Čačić nepokolebljivi, mogao je ponuditi svoju pomoć naglo osiromašenoj madžarskoj obitelji i istovremeno dati izjavu kako to čini kao predstavnik Republike Hrvatske, kako to čini u osobno i ljudsko ime i kako time ništa ne prejudicira ili nameće sudu. On to hrabro nije učinio. On je isključivo bio zaokupljen time kako se izboriti za svoju slobodu, kako ostati u političkome sedlu i kako uvjeriti hrvatsku javnost da se njegov dosje briše čim presuda postane pravomoćna. To je sramno bacanje pijeska u oči, kao da presudom okrivljenik trenutno postaje oslobođenik!

Takvo je ponašanje budućeg zatvorenika obilježilo Vladu premijera Milanovića, brojne javne izjave i nastupe Radimira Čačića, a on je vrlo često nastupao pa čak i drsko prijetio novinarima, koji bi ga osuđivali i nazivali krivcem. Građani su čak u Varaždinu postavljali prometne znakove Pazi Gazimir! Sve to nije djelovalo ni na njega, a niti na premijera ledenog. On svoj nastup nije promijenio ni u trenutku davanja ostavke na koju su ga prisilili madžarski suci. Osobno, svo ovo opisano ponašanje, da sam u koži suca, djelovalo bi na mene i uzeo bi to kao otegotnu okolnost za optuženika u procesu s dvoje na mjestu usmrćenih. Možda u tome treba tražiti i razlog postroženju pravomoćne osude, koju je donio drugostupanjski sud...

Žalosne su nadalje i izjave, koje su kružile hrvatskim medijima kako Čačić nije odgovoran za te strašne smrti jer ljudi nisu preminuli u trenutku udara njegovog vozila, nego tek udarom u zaštitnu ogradu i to zato što nisu bili vezani... Umalo pa su si dakle, tim odvjetničkim verbalizmom i sumnjivim manevrom - sami krivi! To je strašno dokle se išlo s aboliranjem evidentno lošeg vozača, koji je nastavio voziti i nakon osobne katastrofe u Madžarskoj; koji je nastavio izazivati prometne nesreće i u Hrvatskoj... srećom ne i nove tragedije njegovih madžarskih razmjera... Tek kad je mjera po ocjeni i najprljavijih političara bila prevršena - Čačić je slavodobitno, kao da nam dijeli moralku, objavio kako više ne će osobno upravljati vozilima nego će imati vozača.

Mnogi su napokon odahnuli. Svi su njegovi porazi takvi - on nam ih predstavlja kao svoje glamurozne i bome bravurozne pobjede. Dokle to ide? To je naravno otišlo do trenutne ostavke, do strmoglavog političkog pada (o čemu bi psiholozi i karakterolozi mogli pisati doktorate) ali koji na njemu i u njemu ponovno nije izazvao ljudske osjećaje, ni kajanje, ni ispriku. On je ponovno winner! Tako izgleda njegova i premijerova presica: "Ne će biti većih promjena" požurio nas je slavodobitno razočarati premijer (svojim najnovijim nonsensom).

Degutantne poruke

Nakon svega toga odgledanog i odslušanog proteklih mjeseci, kada je sve napravljeno kako bi se prvi potpredsjednik izvukao od odgovornosti, mogu javno reći da mi je drago da takvu osobu više nećemo slušati deset puta dnevno kako nam dijeli ovakve ili onakve savjete, preporuke i osobne poruke koje su mi cijelo vrijeme bile degutantne. I očito, nisu samo meni. Naravno da ima pravo famozna Kuća ljudskih prava koja se mjesecima javno pitala: Vrijedi li za političare neki drugi zakon nego za obične građane? Ako svi mi, da bismo se zaposlili, moramo donijeti poslodavcu potvrdu o nekažnjavanju ali i dokaz da se protiv nas ne vodi kazneni postupak, kako premijer Milanović može pravdati svoju desnu ruku Radimira Čačića, koji je čak bio zaradio i prvo-stupanjsku osudu?!

To su strahote amorala, izvrdavanja prava, otvorenog pljuvanja po zakonu ali i zdravoj logici, istini, građanima u oči! I što? Trebamo li se sada zgražati kada ljudi u anketama govore: "Presuda je stigla kasno, ali, dobio je što je i zaslužio". Osobno, nisam motiviran osvetom, niti bih likovao. Dvoje ljudi je mrtvo. Njihovim obiteljima ništa ih ne može vratiti, ali je jedna hrvatska politička papiga, šarena pura, napokon odmaknuta od mikrofonâ i kamerâ koje su ju non-stop promicale. Godinama. U velikim količinama. Uvjereni valjda, kako se madžarski sud, takvu proizvedenu veličinu, na kraju ne će usuditi proglasiti jedinom odgovornom za dvije stravične, trenutne, smrti.

Ne želim špekulirati hoće li pad ove političke repatice tamnoga sjaja biti i trenutak kuraže za Državnog Odvjetnika, pa će se napokon zapitati što je s ne plaćenim obvezama sada običnog, bogatog, građanina Čačića? Hoće li netko postaviti pitanje drugih sumnjivih projekata ove političke divljači krupna kalibra, ali, od samoga početka - slabe vjerodostojnosti. To su obične spekulacije, ali su i sasvim ljudske. Baš kao što znamo da Čačić ne će od sutra u okove, ni u galge, niti će hodati s kuglom oko nogu. Ne odlazi u Alkatraz, niti na Goli otok. On će imati gospodski tretman i uzoran apartman s naručenim ručkom izvana, s mogućnošću izlazaka kada to želi i čim se medijska prašina oko njega slegne. On će nastaviti biti posebna zvjerka. Tako je to u Hrvatskoj, sasvim suprotno je u svijetu...

Pusić šuti o diplomatskoj sramoti

Što je to, koji je to razlog dakle, zbog čega velika većina saborskih zastupnika i svi članovi Vlade Republike Hrvatske liju suze za prvim potpredsjednikom Vlade? Oni venu zbog njegova pada, gubitka pivilegija koje oni nastavljaju gomilati. Njima ga je žao jer će on sada gubiti medijske minute i tv nastupe, jer nikoga više ne će zanimati njegovi gospodarski propali idejni projekti, ljudi više ne će morati gledati kako se bahati, da li možda prijeti i koga sve od građana Hrvatske vrijeđa. Toplo se nadam se da s njime propada i HE Ombla i TE Plomin 3 na ugljen. Sudruzi mu zapravo žale sami sebe, a tek usput i jednoga od svojih. Oni su bili uvjereni kako njih kazna ne može i ne smije stići (ma kako mala ona bila!). Kazna je samo za HDZ-enjare, samo "oni su zločinačka organizacija"! Oni liju suze jer se zakon nadvio nad sve njih i pokazao kako se možda u RH žmiri, ali u Madžarskoj nešto slabije.

Madžarska je zaštitila svoje preminule građane, a Hrvatska nije zaštitila ni svoj obraz. Hrvatski ministar ubio je vozeći auto-cestom dvoje Madžara. Hrvatski premijer, kao da je s Čačićem bio u autu, nastavlja izjavljivati, kao što je to cijelo vrijeme suđenja nastavljao, kako zapravo ni prvu niti drugu presudu ne priznaje. Prvi je put rekao kako ne će nikakva strana država i nekakav strani sud kadrovirati po hrvatskoj Vladi. To je valjda imao biti geg dokazivanja hrvatskog suvereniteta. Stvarno očaj od gega. Jučer je izjavljivao kako je to strašno što tom čovjeku rade! A što mu rade? Opravdano mu sude. Je li imao odvjetnika, je li se mogao braniti, je li iskoristio sva pravna sredstva?? Jest! Onda što hoće i kakva sredstva zagovara hrvatski premijer?!

Zanimljivo kako ministrica vanjskih poslova i europskih integracija, kao šefica cijele jedne moćne diplomacije, ne vidi i ne osjeća sada baš nikakvu potrebu govoriti o diplomatskoj sramoti i šteti po hrvatske interese, ugled i poslove što će drugi čovjek Vlade uskoro u zatvor kao pravomoćno osuđen krivac za dvije smrti u inozemstvu. A tako voli sve i sva komentirati da nam se počesto čini da joj je posao komentatorski, a ne diplomatski.

Osoba koja se na najmanje protivljenje njezinoj tobožnjoj pro-europskoj politici oglašavala krupnim riječima o štetnosti drugačijih stavova, osoba koja je bila puna teških riječi pa čak i prijetnji ako se netko javno protivio referendumskom "da za EU", sada hrabro šuti. Nema riječi? Nema posljedica?! Ni predsjednik se nije odmah oglasio. On, kao sveučilišni profesor prava, nema negativnih komentara o dosadašnjem držanju optuženog. Sve pet? No nazdravlje!

Diletantsko-abolirajući trend

Uopće ne sumnjam kako će hrvatski mediji nastaviti takav diletantsko abolirajući pokušaj i trend. Ne će nas izvještavati o političkoj šteti, koju vidi svaki iole razuman hrvatski čovjek s osjećajem za Europu kojoj pripadamo. Prije mi se čini, a volio bih da griješim, kako će nas mediji zasuti osjećajima, suosjećanjima. Obavijestit će nas tko je sve izrazio svoje žaljenje prvom potpredsjedniku. Žrtvi! Izvjestit će nas koje je sve projekte započela žrtva Čačić, i što sve sada gubimo tim dramatičnim odlaskom. Nadam se, kako će se broj uplakanih i takvih, naručenih članaka, brzo istopiti. Nadam se, kako mediji ne će ući u ono ovdje neostvarivo: da se krivca za dvije smrti u prometu, abolira i prije nego uđe u zatvorski sustav (vrlo blagog tipa).

Nadam se, a to bi se trebalo vidjeti i po korupciji u zdravstvu, da je hrvatsko društvo konačno (iako vrlo, vrlo sporo) ali ipak napokon krenulo putem protiv korupcije. Da je krenulo napokon putem na kojem će pasti krupne ribe korupcije za koju svi mediji pišu kako izvire i započinje upravo s "našom" politikom.

Zbog svega toga, smatram nemogućim, suprotnim uljudbi i običnom kućnome odgoju, suosjećati s čovjekom, koji se toliko puta tako bahato ponio nakon što je vozilom razbio dva života, a sada je politički pao i odlazi u otvoreni zatvor. Kao o recidivistu, osobi koja nema kvaliteta iskusnoga vozača, kao osobi koja je imala više sudara u svojoj karijeri, upitno joj je ostaviti i samo vozačku dozvolu. U Hrvatskoj bi to trebalo vrijediti za sve prometne recidiviste, sve koji gaze druge ljude, koji imaju više totalki ili koji su više puta uhvaćeni kako voze alkoholizirani.

Pravi je paradoks da nakon svih MUP-ovih akcija sigurnost u prometu, još nemamo takve zakone. Ne može netko imati peh, pa izazvati nekoliko teških nesreća. Ne može netko, ma kako bogat bio, biti nekoliko puta kriv i nikom ništa - vozi dalje, čim mu vrate vozačku. Ne mogu političari u Hrvatskoj (baš stalno) biti iznad zakona. To vrijeme prolazi (i) sa Sanaderom. Janez Stanovnik, lucidan slovenski političar, jednom je kazao otprilike ovo: Političar, koji svoj posao doživljava kao divlja zvijer krv, i o njoj postaje ovisan, mora se hitro ostaviti politike jer će broj njegovih žrtava eksponencijalno i nezaustavljivo - rasti...

Hrvatska je prepuna paradoksa i nelogičnosti. S jednom krupnom, političko-ljudskom i protu-pravnom, nadam se da smo završili.

Piše: Javor Novak

Izvor: Portal hkv.hr