U tom tekstu - za koji su kao autori navedeni Icom i
Amac, tj. Uredništvo portala izravno.com i
vjerojatno uredništvo internetske stranice Hrvati
AMAC (Hrvatski web portal koji - kako se sam
predstavlja - "okuplja bivše studente i prijatelje
hrvatskih sveučilišta i hrvatske intelektualce širom
svijeta u interesu očuvanja hrvatske države") - uz
ostalo navodi se koji su kriteriji prevladali za
dobivanje potpore međunarodne zajednice u preuzimanju
najvažnijih političkih funkcija nakon smrti prvoga
hrvatskog predsjednika.
U tekstu se
tvrdi da je glavnu ulogu u ime međunarodne zajednice
odigrao tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj te
da je na naki način instalirao nasljednike prvoga
hrvatskog predsjednika na čelu države i na čelu vodeće
hrvatske političke stranke. Prema tom tekstu, američki
je veleposlanik postavko kao kriterij da bi netko
mogao biti "američki" kandidat za predsjednika
Hrvatske pozitivan odgovor na njegovo pitanje:
"Jeste li se spremni javno odreći politike Franje
Tuđmana?" Također, prema tvrdnji u tom tekstu,
američki je veleposlanik anketirao osam hrvatskih
političara potencijalnih kandidata za prvoga čovjeka
vodeće hrvatske političke stranke da bi izabrao onoga
koji je bio spreman pozitivno odgovoriti na sljedeća
tri pitanja: "Jeste li spremni udaljiti se od
hrvatske dijaspore? Jeste li spremni napustiti Hrvate
u Bosni? Jeste li spremni koalirati sa strankom
hrvatskih Srba?"
Autor ili autori teksta ne pišu na temelju kojih
izvora u svom tekstu navode podatke o takvoj
aktivnosti američkoga veleposlanika u Hrvatskoj i o
baš takvim kriterijima za potporu kandidatima za tako
važne funkcije u hrvatskoj politici, pa svakom
čitatelu ostaje mogućnost odnosno pravo da sam
procijeni vjerodostojnost tih podataka. Ipak razvitak
političkih prilika u desetljeću nakon smrti prvoga
hrvatskog predsjednika potvrdio je da je službena
hrvatska politika poštivala i danas poštuje te
navedene kriterije. Glede nasljednika u funkciji
predsjednika države doista je došao političar koji se
je ne samo odrekao prvoga hrvatskog predsjednika nego
ga je na mnogo načina (a posebno je nečastan bio
postupak objavljivanja pristrano izabranih
transkripata iz Ureda predsjednika) pokušavao i
kompromitirati i razvodniti njegovu državotvornu
politiku. Štoviše, javnom mnijenju pa i čitavom
hrvatskom društvu nametnuta je tzv. detuđmanizacija
koja, uz ostalo, relativizira važnost osamostaljenja i
suverenosti države Hrvatske, ne samo relativizira nego
i uvelike kriminalizira obranu i Domovinski rat, koja
u hrvatskom narodu produbljuje povijesni raskol i jaz,
osobito onaj iz Drugoga svjetskoga rata i poraća.
Također, kad je riječ o službenoj politici vodeće
hrvatske političke stranke, očito je da je i ona ne
samo ispoštovala navedene kriterije za prvoga čovjeka
te stranke nego je baš te kriterije i oživotvorila.
Glede udaljavanja službene hrvatske državne politike
od hrvatske dijaspore trajni pokazatelj je jednaki
odnos odnosno tretman prema Hrvatima rođenim izvan
Hrvatske kao prema bilo kojem tražitelju hrvatskoga
državljanstva bilo koje entičke pripadnosti, a vrhunac
toga procesa bile su posljednje ustavne promjene koje
su drastično smanjile mogućnost utjecaja hrvatske
dijaspore na Hrvatsku.
Glede
drugoga kriterija - napuštanja Hrvata u Bosni i
Hercegovini - osim ustavnih promjena, uz ostalo, jasan
je pokazatelj što službena hrvatska politika ni na
kojem međunarodnom forumu nije poduzela npr. ni stoti
dio pokušaja nametanja pitanja za povrat prognanih
Hrvata na svoja ognjišta u Bosni i Hercegovini, kakve
je poduzela i poduzima Srbija kad je riječ o povratku
Srba u Hrvatsku. A što se tiče koaliranja sa srpskom
političkom strankom, svima je očito ne samo da takva
koalicija stvarno postoji nego i to da Hrvatska zbog
te koalicije podupire i plaća čak i neke srpske
projekte koji su u biti antihrvatski.
Ipak, provedba tih kriterija - a koji sudeći po
mnogim događanjima u današnjoj Hrvatskoj nipošto nisu
jedini - ne mora nužno značiti da su ih "zadali" u
tekstu spomenuti ili nespomenuti predstavnici
međunarodne zajednice. Naime, veliko je pitanje zašto
bi za međunarodnu zajednicu (što god to stvarno
značilo) ili Sjedinjene Američke Države, baš navedeni
kriteriji bili najvažniji. Pojedine utjecajne države
sigurno imaju svoje interese glede svake države na
svijetu, pa i Hrvatske, i to je naravno i legitimno,
ali nije niti može biti vjerojatno da bi one svoje
interese prema Hrvatskoj iscrpljivale baš u navedenim
kriterijima.
Naime, u
samoj hrvatskoj, kao i u drugim državama nastalim na
području bivše savezne države, postoje političke snage
koje se ne mogu pomiriti s postojanjem samostalne
države Hrvatske - pa im smeta svaka hrvatska
državotvornost. Te se snage ne mogu pomiriti s
postojanjem jakog, složnog, povezanog hrvatskog naroda
pa ne prezaju niti od novoga instrumentaliziranja
hrvatskih Srba. Nisu li te snage kreirale navedene
kriterije i uskladile ih samo s dijelom međunarodne
zajednice, a službena hrvatska ih politika poslušno
ostvarila i dalje ostvaruje? Dok se u Hrvatskoj događa
detuđmanizacija, svjesno i sustavno udaljavanje od
hrvatske dijaspore, zapostavljanje sudbine Hrvata u
Bosni i Hercegovini i koaliranje sa srpskom političkom
strankom na štetu hrvatskih interesa, nužno se nameće
pitanje:
Čije interese promiče službena hrvatska državna
politika?
Ivan Miklenić, Glas Koncila
Članak
Icom/Amac
23.09.2010. |