Sva ova pitanja
izgledaju suvišna jer se prošlost ne može izmijeniti.
Međutim, znamo li o toj prošlosti sve što o njoj treba
znati kako bismo izbjegli ponavljanje onoga što treba
izbjegavati? Kad je godine 2000. Ivo Sanader izabran
na položaj predsjednika HDZ-a bio je to događaj koji
svojim posljedicama dobrano nadmašuje sve što se
dogodilo nakon 1990. Čime bi se mogla poduprijeti ova
tvrdnja?
Prisjećajući se proteklih deset
godina, dva se lika nameću kao bitni čimbenici svega
što se u Hrvatskoj dogodilo kroz to vrijeme. Bez svake
sumnje, to su bivši predsjednik države i bivši šef
HDZ-a i sedam godina predsjednik Vlade. U javnosti je
percepcija prvoga krajnje divergentna; ima onih koji
Mesića drže hrvatskim spasiteljem, koji nas je
približio Europi dok ga drugi, jednako brojni ili čak
i mnogo brojniji, ali medijski proskribirani drže
najvećom hrvatskom izdajicom.
Drugi element ovog dvojca, bivši
premijer, veliki hrvatski 'europeizator', tajni
službenik europske pučke stranke koja ga je još krajem
devedesetih pripremala za mogući visoki politički
položaj djelovao je posve suprotno prvome, bivšem
komunističkom aparatčiku krajnje problematične
prošlosti i tajnom službeniku svih i svega što mu je
moglo donijeti ostanak pri vrhu politike. Primitivizam
i apsolutni manjak bilo kakvog, čak i simboličnog
intelekta u Mesića imao je svoj kontrapunkt u
Sanaderovoj prošlosti kazališnog intendanta,
austrijskog 'herr Doktora' s dvije godine
postdiplomskog studija. Manjak svega što mu je ikad
nedostajalo, Sanader je nadoknađivao beskrajnom
arogancijom i fantastičnom okrutnošću u sasijecanju
svake klice višeglasja u stranci. Iza Sanadera njegov
'državotvorni' HDZ ostao je skup bezidejnih birokrata
svih odreda upletenih u najrazličitije djelatnosti s
ruba ili onkraj zakona.
Ima li nekog tko se pitao kako je
moguće da su deset godina Hrvatskom vladala dva
političara koji su na svakodnevnoj razini potpuno
dotukli hrvatski nacionalni ponos i optimizam,
pretvorivši pobjede u sramotu (Mesić) dok je
zahvaljujući Sanaderovoj vlasti država u svakom
mogućem smislu nasukana na hridine financijske i
ekonomske krize i to još gore nego bilo kada u
vremenima Jugoslavije. Je li doista slučajno da je
prvi dio dvojca naporno radio da Hrvatsku kakva je
stvorena u devedesetima uništi idejno i emotivno dok
je drugi uložio sve napore da je uništi materijalno?
Je li se ovakvo uništavanje države doista dogodilo
slučajno, zahvaljujući dvojici političara koje je
'donijela voda' ili je ta politička splav imala i
svojeg kormilara?
O tome kako je Mesić postao
predsjednik države pisali smo već više puta u
prošlosti, no kako generacije čitalaca odlaze u
prošlost, podsjetiti ćemo ove koji to još nisu čuli,
kako je Mesić došao na položaj. Detalji Sanaderova
uspona do HDZ-ova prijestolja prema svemu što znamo
samo su djelomično objašnjeni i to kroz pobjedu nad
strujom Ivića Pašalića. Međutim, cijela predstava koja
je na čelo države dovela Mesića, a na čelo HDZ-a
Sanadera, zapravo je imala istog (sve u istoj 'osobi')
redatelja, scenarista i kostimografa.
Kako je na primjer moguće da su
obojica, Mesić i Sanader, vodili posve jednaku
politiku prema nedavnoj hrvatskoj prošlosti, prema
Hrvatima u BiH, prema hrvatskim iseljenicima, prema
Srbiji i "opraštanju"? Uz ponešto površinskih (jedan
na misi; drugi nipošto na misi) no istovremeno i bez
bilo kakvih bitnih razlika? Kako jedan ideolog
'antifašizma' i nacionalno posve nezainteresirani
(Mesić) može imati posve jednaku politiku prema svemu
spomenutome kao i nekakav političar-ognjištar iz
dalmatinskog zaleđa? Kako se to od svih mogućih
varijanti politika glede svega spomenutog u oba
slučaja dogodilo da i Mesić i Sanader zapravo rade
posve isto?
Odgovor na
ovo pitanje leži u jednoj jednostavnoj činjenici:
obojicu je na vlast doveo jedan te isti redatelj.
Hrvatsku je budućnost trebalo svesti unutar okvira u
kojima će je biti moguće nadzirati odnosno njome
upravljati.
Demokratska predstava na prijelazu
stoljeća
Nakon odlaska Franje Tuđmana Hrvatska
se našla u prijelomnom stanju. Uobičajeni svjetski
manipulatori nisu smjeli propustiti priliku, jer
nastavljanje Tuđmanovog oslobođenja Hrvatske u
međunarodnim okvirima u "balkanske" odnose unosi crtu
neizvjesnosti ili čak prijeti poteškoćama u
"kontroliranju" događaja. Ne zaboravimo, prethodnica
tj. priprema okolnosti za sve o čemu je ovdje riječ u
to je vrijeme bila u mandatu Soroseva "Otvorenog
društva" i brojnih drugih 'ne-vladinih' udrženja.
Građanska, a ne nacionalna država, pojedinac, a ne
zajednica, atomizacija umjesto zajedništva bili su
početni čimbenici s kojima se pripremao teren u
javnosti za sve što je trebalo uslijediti.
Kako je
dakle "veliki Meštar" osigurao dolazak osobe na čelo
HDZ-a koja velikim igračima i globalnim interesima ne
će praviti probleme u budućnosti?
Nakon smrti predsjednika Tuđmana,
pitanje njegova nasljednika bilo je mnogo važnije
međunarodnim političkim interesima, nego što im je bilo
važno unutrašnje-političko pitanje. HDZ je bio ono što
se zvalo 'ognjištarskom strankom', te se moglo
pretpostavljati da promjena na vrhu ne će dovesti do
okretanja stranačke politike naglavačke. Globalnim
interesima se od pojave nekog sličnog Tuđmanu tj
nekoga tko je bio spreman voditi politiku hrvatskih
interesa (a ne njemačkih, britanskih, europskih),
okretao želudac. Objašnjava li ovo zašto se stranačka
politika 'okrenula naglavačke'?
Po smrti predsjednika Tuđmana sve
moguće strane službe otpočele su operacije kojima je
cilj bio dovesti na bitna mjesta ljude sklone
'suradnji'. Na čelu svih njih bile su SAD i Velika
Britanija. Ovaj dvojac ili ako ih obično zovu 'dva
brata' ozbiljno su prionuli poslu ...
U to vrijeme američki veleposlanik u
Hrvatskoj bio je William Montgomery. Sjedinjenim
Američkim Državama zadaća izabiranja među hrvatskim
političarima, u potrazi za najboljim kandidatom tj
onim koji im ne će praviti poteškoće prevelikom
samostalnošću, nije bio osobit problem. Montgomery je
početkom 2000 imao susrete s osam ljudi iz samog vrha
HDZ-a (Valentić, Granić, Hebrang, Sanader te još
četvoricom) i postavio im sasvim jasna pitanja:
Jeste li spremni udaljiti se od hrvatske dijaspore?
Jeste li spremni napustiti Hrvate u Bosni?
Jeste li spremn koalirati sa strankom hrvatskih Srba?
Na ova pitanja gotovo svi su
ispitanici odgovarali niječno. Nikica Valentić je,
sjeća se jedan suvremenik, rekao veleposlaniku
Montgomeryju 'da mu ne pada na pamet visjeti
naglavačke sa svjetiljke na Jelačićevom trgu' što je
ovaj doživio kao dobru šalu. Od svih 'anketiranih'
političara samo se jedan jedini složio sa svim
pitanjima-sugestijama. Ostalo je povijest.
Nakon ovoga, potpora američke politike
i službi Ivi Sanaderu do samih stranačkih izbora
postala je neupitna i svakodnevna. Poplava SMS poruka
pred same izbore je prema riječima upućenih također
koordinirana američkim sredstvima komunikacija. U
predvečerje izbora Sanader je s Božom Biškupićem bio u
posjetu tzv ne-vladinoj organizaciji International
Republican Institute (za kojeg čak i na Wikipediji
piše da ga financira američka vlada!) kada je dobio
konačni 'briefing' glede neposredne budućnosti. U
mandatu ove institucije je 'interpretacija slobode u
svijetu' a što se pod time misli možda najbolje govore
hrvatska stvarnost u kojoj ovaj isti Biškupić, ali
sada s položaja ministra, novcem hrvatskih poreznih
obveznika tiska velikosrpsku promidžbu.
Saldo
Kad se dođe do ovakvih informacija
postaje jasno gotovo sve što se u Hrvatskoj dogodilo u
proteklom desetljeću. Cjelokupna politika HDZ-a tj.
Ive Sanadera svodi se na klijentelizam najvišeg ranga:
radi što se od tebe očekuje i dobit ćeš sve što želiš.
Što se od njega očekivalo Sanader je odlično pokazao.
Uključivanje Srba u hrvatsku politiku bez obzira na
što je tko od njih radio 1990-1995 i najnovije;
stvaranje vijeća srpskih općina u Slavoniji, sve je to
izravna posljedica Sanaderova dogovora s
Montgomerryjem i američke potpore bez obzira na sve.
To onda objašnjava i Sanaderovu
beskrajnu nadutost i sigurnost, jer je znao da dok
Washington bude zadovoljan, sva njegova taština imat
će prostora za bujanje. Na kraju, nemajući mjere
zaglavio je ne snalazeći se više u tome kojeg služi
cara. Je li u pitanju Hypo banka i ogroman tajni račun
na koji su naišle obavještajne služne Njemačke (za
kojeg se pokazalo da je Sanaderov) u istragama puteva
novca kojim se financiraju teroristi ili je pak
Njemačkoj dojadilo raditi s čovjekom koji se nije
mogao odlučiti sjedi li mu gazda u Berlinu ili u
Washingtonu tek poznato je:
Sanader je nestao po
nalogu Angele Merkel.
Nema dakle dvojbe u jednome: svi
tajanstveni obrati HDZ-ove politike posljedica su
Sanaderova častohleplja i apsolutnog nedostatka bilo
kakvih moralnih vrijednosti koji su došli do izražaja
kroz provođenje stranih interesa. Sanader je zapravo
bio američki čovjek poput srednjeameričkih generala,
guatemalskih pukovnika i slične faune koja je i danas
neizbježni dio američke vanjske politike i
diplomacije. Hrvati u BiH i Hrvati u svijetu svi su
oni pali kao žrtve američkih interesa na Balkanu.
Sjećamo li se svi večeri nakon izbora kad se 2003 HDZ
varaćao na vlast i kad smo naivno očekivali kako
postoji barem mala mogućnost za savez između HDZ-a i
HSP-a? Kakve li neopisive naivnosti...
Oni koji misle kako je cijelo prvo
desetljeće XXI stoljeća prošlo u ozračju posve
nehrvatske politike koju je provodila vlada, i više su
nego u pravu. Manjak vjerodostojnosti i potpuni manjak
logike u provođenju politika, čiji su okvir navedena
Montgomerryjeva pitanja, nadoknađivao se viškom
prijeteće drskosti Ive Sanadera.
I još kratka obavijest o Stipi Mesiću:
Šest mjeseci pred predsjedničke izbore u Zagrebu se
usidrila američka ne vladina organizacija National
Endowment for Democracy. Šest mjeseci radilo se na
manipulaciji izborima i to na sličan način kao i u
slučaju izbora predsjednika HDZ-a. Jedina razlika bila
je u pitanju koje se postavljalo mogućim 'američkim'
kandidatima a koje je glasilo:
"Jeste li se spremni javno odreći
politike Franje Tuđmana"?
U ovom je obliku postavljeno Mati
Graniću koji je odgovorio niječno. Nakon Vesne Pusić s
kojom je NED počeo akciju (no koja se pokazala previše
odbojna velikoj većini javnosti) do Mate Granića koji
nije bio voljan 'surađivati' NED je konačno, mjesec
dana pred same izbore, počeo akciju u korist Stjepana
Mesića. Sve nakon toga je povijest.
Autor i izvor: Spectacor, Hrvati-AMAC
Komenar glavnog urednika Glasa Koncila
|