Srbija ne odustaje od svoje imperijalne politike, samo što je dosadašnje nasilje zamijenila diplomatskim rukavicama. Tako je predsjednik srpske vlade Ivica Dačić iskoristio pozornicu na Sigurnosnom forumu u Beogradu da optuži Hrvatsku kako zbog skoroga ulaska u Europsku uniju ne surađuje sa zemljama zapadnog Balkana, što je, kako je isaknuo, vrlo opasno, jer posljedice hrvatskoga ponašanja, osim Srbije, osjeća i Bosna i Hercegovina.

Dačić smatra kako bi zemlje bivše Jugoslavije, umjesto što još uvijek žive u prošlosti, trebale stvoriti nove institucije, koje bi ih na tzv. regionalnoj razini trebale povezati u jednu cjelinu, jednako onako kao što su se poslije Drugoga svjetskog rata institucije povezale zemlje Europske unije.

Na Dačićevo se izlaganje, nekoliko dana poslije, nadovezao i bivši dužnosnik srbijanske okupacijske uprave na nekadašnjim zaposjednutim područjima u Hrvatskoj Sava Štrbac, koji također prigovara Hrvatskoj da je zbog već određena nadnevka za ulazak u EU nezainteresirana za Srbiju.

Budući da je bila riječ o međunarodnom forumu, srbijanski predsjednik vlade je iskoristio prigodu te pozvao europske zemlje da u svojim parlamentima uspore ratificiranje hrvatskoga pristupnog ugovora, što je na nešto neizravniji način učinio i Savo Štrbac, bivši suradnik Carle del Ponte, koji je, za potrebe lažnih optužnica protiv hrvatskih generala, krivotvorio različite dokumente. U pozadini tog poziva skriva se neurotični strah od hrvatskog odlaska iz zamišljene balkanske zajednice, koja je trebala, kao nova multietnička inačica nadomjestiti propalu Jugoslaviju.

Takvo neurotično stanje u velikosrpskim, odnosno projugoslavenskim krugovima stvara ubrzan hibridni kulturološki predložak po kojem žurno treba što više posrbiti hrvatsku javnu pozornicu. Kao posljedak takvih nasilnih nastojanja jest i nedavno postavljanje Nušićeve komedije u zagrebačkom Kerempuhu, u režiji Olivera Frljića, a u jezičnoj obradbi "srpskohrvatske" jezikoslovke Snježane Kordić, čija se filološka stajališta očito nadovezuju na nedavne Dačićeve i Štrpčeve političke istupe. Kao predstavnik avangardnoga teatra Frljić je nesadržajan redatelj, koji u svojim postavama baštini najvulgarniju tradiciju mentalnoga zlostavljanja zatočenika po komunističkim kazamatimatima. U njegovim predstavama, za razliku od stvarnih zatočenika, tek publika postaje žrtvom nastranih političkih projekcija. Ako je godinama plaćala Šerbedžijin teatar na Brijunima, Hrvatska će, dok je Ljuštine, izdržavti valjda i jednoga Frljića. Nu u povijesti su, bez obzira na nasrtljivost nižih, više kulture na kraju uvijek pobjeđivale.

Sasvim je druga stvar kad predsjednik Hrvatske vlade Zoran Milanović uoči posjeta Njemačkoj tamošnjim medijima istakne kako se rodio u Jugoslaviji, a potom dođe u Sabor i zastupniku, čija je obitelj morala bježati pred zločinima vojske te iste Jugoslavije, umjesto odgovora na zastupničko pitanje odgovori: da biste razumjeli Hrvatsku, morate imati nekakvo iskustvo života u Hrvatskoj, a da biste je voljeli, morate je razumjeti.

Ne znam zna li Milanović gdje je živo kad se već rodio u Jugoslaviji, nu iz njegovih izjava bit će da je zastupnik Stier, unatoč daljini, ipak bolje od premijera razumio Hrvatsku. Upravo iz tog nerazumijevanja može se odčitavati i Vladina politika, kojom je Hrvatska najprije otvorila spor s Ljubljanom, najavivši još proljetos angažman oko pitanja štediša Ljubljanske banke, a potom i granični spor s Bosnom i Herecegovinom, što bi ju, uz još neriješena granična pitanja sa Srbijom i Crnom Gorom doista moglo vratiti u zagrljaj balkanske unije, koju zagovara srpski premijer Ivica Dačić. Nu kako sada stvari stoje, bar po prosudbi njemačkih stručnjaka, zemlje zapadnoga Balkana imaju nešto zajedničko s Turskom pa im nitko zasad ne može jamčiti hoće li i kada stvarno ući u EU.

Hrvatska je svojom poviješću i kulturom uvijek bila sastavni dio zapadnoeuropske uljudbe, a srećom se, bar zasad, uz pomoć Sjedinjenih Američkih Dražava, u zadnji trenutak izdvojila iz nesigurna i nestabilna balkanskog područja pa će ulaskom u EU i definitivno raskinuti s jugoslavenskim političkim i zločinačkim nasljeđem.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo
28.09.2012.